bit.ly/1wz3Lvm

 
Postoje dobri i loši tajkuni, postoje moji i oni koji nisu moji tajkuni, prijateljski i neprijateljski. U stvari, oni prvi i nisu (pravi) tajkuni, oni su sposobni privrednici kojima ću da ponudim da upravljaju mojim javnim preduzećima, a za one druge me baš briga, oni ima da mi budu zahvalni ako ih ne strpam u zatvor.

Tako izgleda rezonuje premijer Vučić. Tako se zaključuje iz njegove poslednje izjave gde je sve velike poljoprivredne proizvođače svrstao u tajkune. To jest, ne baš samo velike, nego sve one koji imaju preko 20 hektara, odnosno sve one kojima se ne bude svidela njegova agrarna politika i još se usude da to javno izraze.

Nije ovo ni mesto ni prilika da se ulazi u sve finese te politike, tek njena suština je da se, s jedne strane, obezbedi privilegovan položaj za šeika Mohameda, a s druge, da se kupovinom (glasova) velikog broja malih proizvođača obezbedi njihova podrška za takvu politiku. Prvo se obezbeđuje zahtevom da svaki zakupac državne zemlje na svakih deset zakupljenih hektara zaposli jednog radnika, a drugo time što će subvencije od 100 evra po hektaru dobijati samo domaćinstva ispod 20 hektara.

Problem sa ovom politikom je što nije ekonomska nego socijalna i što nije razvojna nego je populistička. Prava poljoprivredna politika – iz agrarnog budžeta, ako on već postoji – treba da podstiče investicije, da pospešuje razvoj i unapređenje proizvodnje, kreacije i inovacije, uvođenje savremenih tehnologija i standarda, otvaranje novih pogona, osvajanje stranih tržišta.

To su, u stvari, i do sada, i bez državne pomoći, radili ovi srednji i veliki proizvođači, koje je premijer Srbije, onako đuture, ignorantski i potcenjivački, svrstao u „tajkune“.

A radiće i ubuduće.

 
Peščanik.net, 20.09.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)