U velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu 26. jula 1967. godine Hannah Arendt održala je predavanje o Walteru Benjaminu. Neposredno prije nego što je počela govoriti, u amfiteatar je ušao Martin Heidegger, koji nikoga o tome prethodno nije obavijestio. U dvorani se začuo žamor. Iznenađena, Hannah Arendt je započela riječima:“Verehrter Martin Heidegger, poštovani Martine Heideggeru, dame i gospodo…”.

Nekoliko dana nakon toga, Heidegger piše H. Arendt: “Kada si započela svoje predavanje obraćajući se izravno meni, odmah sam se pobojao negativne reakcije. Ona, uostalom, nije izostala i, ako ćemo pravo, nije te dirnula. Mlade već godinama upozoravam da, ako žele napredovati, izbjegavaju citirati Heideggera”.

Hannah Arendt, koja se tada nalazila u Baselu, gdje je živio Karl Jaspers, odgovorila mu je: “Što se tiče negativne reakcije, nije mi promaknula; da sam je bila predvidjela, možda bih stvar učinila još teatralnijom. No, unatoč tome, sada me brine samo jedno pitanje: je li tebi bilo neugodno što sam te tako prozvala? Za mene je to bila najprirodnija stvar na svijetu”.

Drugim riječima, Hannah Arendt nipošto ne žali što se neposredno obratila Martinu Heideggeru, žali samo što nije dovoljno konsternirala slušaoce. Da je znala koliko je njezine riječi mogu učiniti antipatičnom, ne bi se povukla, već bi ih dodala još. Da je bila svjesna skandala što ga je mogla izazvati njena izjava naklonosti, ona bi je bila režirala, preradila tako da najprirodniju stvar na svijetu pretvori u vješto zadobivanje nečije nenaklonosti. O čemu je riječ? Najmanje o želji da se šokira. Riječ je o izazovu trenutačnom ukusu, nepovjerenju u bilo koju poruku, vjernosti o kojoj se ne da raspravljati, odbijanju žrtvovanja obožavanja na oltaru budnosti i neporecivosti. Nijemci koje je njezino uvodno obraćanje uvrijedilo, zasigurno pravilno prosuđuju, ali oni prosuđuju u zavjetrini izvjesnosti duha vremena. Prosuđuju na gotovom moralnom kodu sposobnosti raspoznavanja lijepog od ružnog, dobrog od lošeg. Očituju tako postojanu želju za pripadnošću da čak negiraju svoju nacističku prošlost.

Naravno, Arendt tim činom nipošto ne izražava žaljenje zbog diskvalifikacije kriminalnih ideologija i pomirenosti Evrope s demokracijom. Ali lekcija o katastrofi ne može ostati na tome. Najgorča lekcija totalitarizma jest lakoća s kojom se mogu zamijeniti običaji, navike i pravila ponašanja nekim drugim kada novi sklop okolnosti to zatraži. Za nju, kao i za Orwella, “istinski neprijatelj jest duh sveden u gramofonsko stanje, i to ostaje istinito neovisno o tome sviđa li nam se ili ne sviđa ploča koja se u određenom trenutku svira”. Upravo će duboki skepticizam prema pravilima ponašanja, običajima i manirima navesti Hannah Arendt da stavi naglasak na mišljenje. Mišljenje nam ne može, poput Sokratova daimoniona, reći što trebamo činiti, ali nas može spriječiti da toleriramo zlo ili postanemo indiferentni prema zlodjelima. “Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, barem za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka”.

Hannah Arendt nipošto ne želi prešutjeti Heideggerovu nacističku zabludu. Pomno pazeći da nacizmu, “zastrašujućoj pojavi proistekloj iz kanalizacije”, ne dodijeli filozofiju i da time, pod prividom radikalne kritike, ovjekovječi lakovjernost intelektualaca koji su u stanju duhovno-znanstveno i idejno-povijesno frizirati najprostiju stvarnost, ona će se vratiti na pitanje aktivnosti mišljenja prilikom odavanja počasti koju je sastavila za Heideggerov osamdeseti rođendan. Heidegger je u jednom trenutku podlegao iskušenju da promjeni svoje “stanište” i uključi se u svijet ljudskih poslova, umjesto da ostane “kod kuće”, u pravom prebivalištu mišljenja, tamo gdje “prebivamo u stalnom čuđenju”. Bio je još uvijek dovoljno mlad da nauči lekciju iz šoka tog sudara, koji ga je nakon samo deset grozničavih mjeseci vratio u njegovo stanište, i da u svom mišljenju sredi ono što je iskusio.

“Socijalistički će čovjek pomoću stroja posvema ovladati prirodom, uključujući fazane i morune. On će označiti mjesta na kojima treba srušiti planine, promijeniti riječne tokove i zatvoriti oceane”, proklamirao je Lav Trocki. U tom je veličanstvenom naumu potpunog podvrgavanja stvarnosti volji Heidegger pomogao Hannah Arendt da sagleda ne ideal koji je totalitarizam navodno iznevjerio, nego djelo suvremene mržnje prema konačnosti i prema stvarnom svijetu, svijetu kakav nam je dan. Nasuprot raznim promjenama sna Čovjeka-boga, to jest nepoznavanja “pakla” koji čovjek još mora prijeći “dok ne spozna da nije on taj koji proizvodi sebe samog”, da nije autofabrikat, on ju je poučio o tajnoj podudarnosti između Denken i Danken, između mišljenja i zahvalnosti: “Tako bi najviša zahvalnost vjerojatno bilo mišljenje. A najdublja nezahvalnost bila bi lišenost misli. Tako se istinska zahvalnost nikad ne sastoji u tome da sami tek dođemo s darom i darom uzvratimo dar. Čista zahvalnost je, štoviše, to što jednostavno mislimo, naime ono što zapravo i jedino valja misliti”.

Na posljednjim stranicama prvog izdanja svoje knjige o izvorima totalitarizma, objavljene u Engleskoj pod naslovom Teret našeg vremena, Hannah Arendt će riječju resantiman obilježiti stanje karakteristično za modernog čovjeka. Resantiman prema “svemu što je dano, čak i vlastitom postojanju”; resantiman prema “činjenici da nije stvoritelj svemira niti sebe samoga”. Potaknut tim temeljnim resantimanom da “ne vidi nikakvog reda ni smisla u svijetu kakav je dan”, moderni čovjek “javno obznanjuje da je sve dopušteno, a potajno vjeruje da je sve i moguće”. Sve je moguće – taj je aksiom pokazao svoju razornu moć kako na zločinima počinjenim u ime univerzalne čovječnosti tako u onima koji su opravdavani idejom rasno višeg čovječanstva. Za Hannah Arendt zato će jedina alternativa nihilizmu resantimana biti zahvalnost, “fundamentalna zahvalnost za neke osnovne stvari koje su nam dane svima bez razlike, kao sam život, postojanje čovjeka i svijeta… U političkoj sferi, zahvalnost ističe činjenicu da nismo sami na svijetu. S raznovrsnošću ljudskog roda i s razlikama među ljudima… možemo se pomiriti samo ako postanemo svjesni, kao izvanredne milosti, činjenice da zemlju nastavaju ljudi, a ne čovjek (not a single man but Men inhabit the earth)”.

Hannah Arendt je u velikom amfiteatru tog dana zahvalila Martinu Heideggeru na onome što je od zahtjevne javnosti vidjela i naučila, izrazila je svoju zahvalnost za zahvalnost.

 
Peščanik.net, 23.03.2010.

Leave a Reply