Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Nešto manje od mjesec dana uoči zakazanih predsjedničkih izbora u Srbiji sve ankete pokazuju da će Aleksandar Vučić lako savladati svoje političke konkurente i da će se početkom aprila, najkasnije za Uskrs, iz Nemanjine ulice preseliti na Andrićev venac, gdje proteklih pet godina tihuje njegov “politički otac”, predsjednik Tomislav Nikolić. Dosadašnja kampanja aktuelnog premijera i kandidata za predsjednika Srbije, koji u svojim rukama ima ogromnu moć, silu i novac, pored brutalnog vrijeđanja političkih oponenata i neprekidnog samohvalisanja, svodi se uglavnom na Vučićeve pokušaje da javnost (ili sebe?) ubijedi da se ne plaši svojih neuporedivo slabijih protivnika; prije svih Vuka Jeremića i Saše Jankovića. U tom smislu, premijer-kandidat za predsjednika Srbije podsjeća na prestravljeno dijete koje vjeruje da će histeričnom vriskom i ponavljanjem da se ne plaši mraka nekako uspjeti da savlada vlastiti strah.

Samostalni poslanik u Skupštini Srbije, profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, psiholog Žarko Korać u intervjuu za Pobjedu kaže kako bi evidentan strah premijera Vučića od izbora trebalo tumačiti ne u kontekstu političke realnosti, nego kao potvrdu da je ovdje riječ o “specifičnoj strukturi ličnosti”, često opsjednutoj izmišljanjem neprijatelja.

“Ne pravim političku analogiju, samo podsećam da je i Staljin u svemu oko sebe video neprekidnu zaveru. Čak i na samrti je “bele mantile”, lekare NKVD-a, uglavnom Jevreje, otužio da hoće da ga ubiju”, objašnjava profesor Korać. “U politici nisu retki ljudi koji se, što imaju više moći, više i plaše. Taj strah bi mogao da ukazuje na nesigurnost lidera svesnog da je za poziciju koju ima zaslužna ne ljubav njegovih podanika, već njihov strah. Ovakvi političari često se služe nedemokratskim metodama; karakteriše ih agresivan odnos spram političkih oponenata. Ako govorimo o Aleksandru Vučiću, ponašanje koje opisujem vezuje se i za samu političku školu iz koje je potekao.

Mislite na školu Vojislava Šešelja?

Naravno. Vučič ima neshvatljivu potrebu da se neprekidno hvališe, što pristojan svet ne radi. Kada analizirate njegove govore, videćete da upravo on na svoj račun iznosi najveće hvalospeve: radim dvadeset sati, ustajem u pet, narod je lenj… Ne bih se začudio ako bismo uskoro počeli da dobijamo dnevne izveštaje o tome u koliko je sati Vučić doručkovao ili otišao u toalet. Jasno je, dakle, da Vučić sebe želi da prikaže kao martira, kao Prometeja koji je, uprkos opasnostima, Srbima doneo vatru, što sve zajedno deluje kao prilično bedna predstava nekog provincijskog pozorišta.

Često se poslednjih godina govori o sličnosti između premijera Vučića i Slobodana Miloševića. Ipak, ima li i razlike?

Ima. Milošević je, na primer, uživao ogromnu i podršku i ljubav svojih glasača, koja je uz to bila autentična. Za razliku od Miloševića, Vučića njegove pristalice doživljavaju kao strogog oca koji uvek može da se naljuti, da ih kazni ili izudara.

Kao čovek suštinski nesposoban da vlast deli sa bilo kim, Vučić oko sebe nema nikoga ko nije u svakom smislu beznačajan i ko ne zavisi isključivo od njega. Ne podnosi samostalne ličnosti i, bude li 2. aprila izabran za predsednika, na mesto premijera dovešće čoveka koji ga neće ugrožavati.

Kakvo je društvo u kojem ličnost poput premijera Vučića ima tako veliku podršku?

Srpsko društvo je izrazito autoritarno, a korene toga bismo morali potražiti u porodici. Kod nas roditelji i deca uglavnom ne raspravljaju. Dođi u jedanaest, kaže otac. Zašto u jedanaest? Zato što ja tako hoću. I tu je kraj razgovora. U tom smislu, glasač samo preslikava model. Vučićev jak, apodiktički stil vladanja uliva mu sigurnost.

Jedan od ranih sledbenika Sigmunda Frojda, koji se od njega kasnije odvojio, Vilhelm Rajh, oca u autoritarnoj porodici nazvao je narednikom: iako najniži čin u vojnoj hijerarhiji, narednik ima pravo da naređuje i da vas najbrutalnije kažnjava. Takva ličnost obično savija kičmu kada dođe u kontakt sa onima koji su iznad njega, dok niže nemilosrdno gazi. Rajh je taj način ponašanja nazvao “sindromom bicikliste”. Aleksandar Vučić je spram onih koji su ispod njega zaista brutalan – svoje saradnike, ali i javnost, doživljava kao podanike, neprestano ih ponižava i vređa – dok je u kontaktima sa predstavnicima Zapada i Rusije izuzetno servilan.

Ako danas uporedite petoricu jakih lidera koje je Srbija imala tokom proteklih četvrt veka – Miloševića, Vojislava Koštunicu, Zorana Đinđića, Borisa Tadića i Aleksandra Vučića – videćete da jedino Đinđić nije imao autoritarnu dimenziju, zbog čega je i bio najmanje popularan.

Kako to?

U Đinđićevoj politici, kako se to obično misli, nisu bile sporne ni reforme, ni evropske integracije. Uostalom, i Vučić Srbiju vodi ka EU, pa je popularan. Gde je onda objašnjenje? Đinđić nije bio autoritaran, nije bio zainteresovan za ulogu “oca”. Umesto toga, zalagao se za dijalog, za demokratsku proceduru, što Srbi neće. Đinđiću, recimo, nikada ne bi palo na pamet da insistira na pobedi u prvom krugu predsedničkih izbora, i to po cenu suspenzije rada Skupštine. Verujem da se sećate da je Đinđić uvek i imao i tolerisao opoziciju unutar svoje Demokartske stranke (DS).

Zašto je premijeru Vučiću toliko važna pobjeda u prvom krugu predsjedničkih izbora?

Zato što misli da bi ulazak u drugi krug za njega, neprikosnovenog vođu, bilo nečuveno javno poniženje. Zbog toga dodatno pritiska medija, preti, vređa, izmišlja; ponavlja da je upravo on jedini garant da se u Srbiji na vlast neće vrati “lopovska” Demokratska stranka. Interesantno je da ove reči izgovara čovek koji je bio najlojalniji sledbenik Miloševićeve politike koja je, pored ratova, zločina i stradanja na prostoru bivše Jugoslavije, pored NATO intervencije na SRJ, odgovorna i za enormni ekonomski slom, za pljačku i uništenje Srbije, za sankcije, za nezapamćenu inflaciju. Nažalost, građani su poverovali Vučićevim manipulacijama i pričama da je Srbija propala 5. oktobra 2000.

Zašto su povjerovali?

Zato što nikada nisu iskazali spremnost da se suoče sa posledicama ratne politike Slobodana Miloševića. Koju je, uzgred, u početku podržavalo gotovo osamdeset procenata građana Srbije. Suočiti se sa tom činjenicom je teško, znate…

Kada premijer Vučić vrijeđa, omalovažava, kompromituje i potkupljuje opoziciju, javne ličnosti, novinare, nevladine organizacije, institucije, kada na tako brutalan način razara cijelo društvo, razmišlja li uopšte o tome što će jednoga dana, kada ode sa vlasti, ostaviti iza sebe?

Ne razmišlja. To je u skladu sa njegovim autoritarnim karakterom, sa narodnjačkim stilom vladanja koji negira institucije, slobode, osnovne evropske vrednosti. Najveći paradoks današnje Srbije je to što je upravo Vučić, takav kakav je, jedini proevropski političar na vlasti, koji, da paradoks bude veći, istovremeno preko svojih tabloida konstantno vodi otvorenu prorusku propagandu. Poslednjih sedam meseci tabloid koji Vučić direkntno kontroliše svakodnevno na naslovnoj strani ima fotografiju Vladimira Putina.

Govorite o Informeru?

Naravno. Vučić podstiče tu brutalnu prorusku kampanju, verujući da na taj način pacifikuje svoje biračko telo; istovremeno, ne shvata da tako menja raspoloženje građana u odnosu na EU. Nikada, naime, nije zabaležen ovako dramatičan pad podrške priključenju Srbije EU kao u vreme vladavine “proevropskog” premijera.

Što je sa ostalim kandidatima za predsedjnika Srbije, kolike su njihove šanse?

Dvojica najozbiljnijih opozicionih kandidata – Vuk Jeremić i Saša Janković – na ovim se izborima pozicioniraju za ono što će doći nakon 2. aprila. Jeremić će verovatno napraviti svoju partiju, i to po ugledu na Koštuničinu Demokratsku stranku Srbije, dok bi Janković sa svojim timom mogao ući u Demokratsku stranku i time je na neki način oživeti. Po mom sudu, Janković je prvi nepolitički kandidat u Srbiji.

Što to znači? Znaju li građani Srbije šta uopšte Saša Janković misli o ratovima devedesetih, o Kosovu, o BiH, o NATO intervenciji 1999…?

Ne verujem. Saša Janković je, baš kao i Vuk Jeremić, svoju kampanju svesno ispraznio od jakih političkih stavova. Budući da je proteklih deset godina veoma dobro obavljao posao omudsmana, Jankovića većina građana danas prepoznaje kao civilzovanog, uljudnog, pristojnog čoveka koji nikoga ne vređa, koji se ne svađa. Isto važi i za Jeremića, koji se, iako nije moja politička opcija, javnosti takođe obraća na civilizovan način.

Otkuda onda ta “ispražnjenost od političkih stavova”?

Predsednički kandidat koji kaže da je u Srebrenici počinjen genocid ili da je Kosovo nezavisno u Srbiji ne može dobiti više od deset procenta glasova.

Je li vas iznenadilo povlačenje Tomislava Nikolića iz predsjedničke trke?

Na mestu predsednika Srbije Tomislav Nikolić se proteklih pet godina lepo zabavljao, delio odlikovanja, putovao sa svojom suprugom, uživao. Za to vreme je štampa pod direktnom kontrolom Aleksandra Vučića dan i noć Nikolića i njegovu porodicu napadala i kompromitovala. Možda je zato Nikolić odlučio da se povuče. Ili je, pak, to učinio zato što baš i nije preterano hrabar čovek.

Boris Tadić je nedavno rekao da je ministar Ivica Dačič “talac Vučićevih fioka”. Može li to biti i predsjednik Nikolić?

Prvo, bilo bi dobro da se Tadić priseti da je sa Dačićem potpisao najsramniju dokument u istoriji DS-a – Deklaraciju o političkom pomirenju. Drugo, ne verujem da je Nikolić odustao od kandidature zato što se uplašio “Vučićevih fioka”. Jer i on ima “fioke”, znate… Nikolić i Vučić su, pod komandom Vojislava Šešelja, ne samo zajedno ratovali širom bivše Jugoslavije, nego su bili učesnici mnogih mutnih događaja. U tom smislu, onoliko koliko se Nikolić i Šešelj boje Vučićevih “fioka”, toliko se, verujem, i Vučić plaši šta bi sve o njemu jednoga dana mogli reći ova dvojica.

Kako to da Rusija nije podržala kandidaturu predsjednika Nikolića?

Rusija se, za razliku od Crne Gore u kojoj je pokazala neverovatnu agresivnost, nije naročito mešala u to koga će kao predsedničkog kandidata podržati Srpska napredna stranka. Možda je razlog to što i Nikolić i Vučić ponavljaju da Srbija ne razmišlja o ulasku u NATO. Vučić je to više puta podvukao…

Baš kao što je podvlačio da se neće kandidovati na predsjedničkim izborima, pa…

To je tačno. Međutim, Srbija ima skupštinsku Deklaraciju o vojnoj neutralnosti, koja Rusiji služi kao dodatna garancija. Zato može da podrži Vučića. Već je najavljeno da bi, uoči samih izbora, premijera Srbije i predsedničkog kandidata mogao da primi Vladimir Putin.

Kada ste rekli da je Rusija prema Crnoj Gori pokazala agresivnost…

Agresija se pojačavala kako se Crna Gora približavala NATO. Kampanja je kulminirala na dan parlamentarnih izbora: Moskva je, naime, 16. oktobra 2016. pokušala da destabilizuje Crnu Goru. Srećom, prethodno je izabrala Srbiju kao teren za pripremu te destabilizacije.

Zašto srećom?

Zato što su srpske službe pratile ljude zadužene za pripremu terorizma: imale su njihove podatke, DNK i to su ustupili Crnoj Gori. Time je Srbija zaista značajno pomogla crnogorskom Tužilaštvu.

Da, ali je i odbila da Crnoj Gori izruči dvojicu osumnjičenih srpskih državljana.

Možda je time Beograd ostavio prostor za izvesnu kooperativnost sa Moskvom oko ovog slučaja… Pokušavajući da “kontroliše štetu”, šef ruske obaveštajne službe Nikolaj Petrišev je, kada je plan propao, kao bez duše doleteo u Beograd. Moskovski Komersant je tim povodom napisao da je pokušaj destabilizacije Crne Gore na dan parlamentarnih izbora najveći fijasko ruske obaveštajne službe u regionu od 1948. Sve ono što se nakon toga događalo u Podgorici po mom sudu je teško razumljivo.

Što tačno ne razumijete?

Najpre, ne razumem da proevropski deo opozicija koji, verujem, nema direktne veze sa događajima od 16. oktobra 2016, braneći Demokratski front, sam preuzima deo odgovornosti za delo koje je kvalifikovano kao pokušaj terorizma. Zar nije čudno da te partije s jedne strane traže od tužioca Milivoja Katnica da ubrza istragu, da izađe sa optužnicom, a da onda, kada specijalni tužilac zatraži skidanje imuniteta i hapšenje dvojice osumnjičenih čelnika DF-a, prisustvuju protestima na kojima se vlast optužuje da vodi politički proces? Pored toga, kako kao proevropski orijentisana stranka možete praviti formalne i neformalne saveze sa onima koji su nameravali da podignu spomenik četničkom koljaču Pavlu Đurišiću i koji negiraju genocid u Srebrenici?!

Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, kažu vaši crnogorski politički saborci iz devedesetih.

Okrenuti se budućnosti ne znači zaboraviti prošlost. Najzad, ovde nije reč o prošlosti, već o temeljnim civilizacijskim, ako hoćete i moralnim vrednostima na kojima počiva demokratsko društvo. Ko su danas saveznici onima sa kojima crnogorska proevropska opozicija želi da napravi savez? Milorad Dodik i Moskva. To, dakle, nije više ni Beograd, ni premijer Vučić, kojim čelnici Demokratskog fronta očito nisu zadovoljni.

Zašto?

Budući da nije stao u njihovu odbranu, Vučić za njih nije dovoljno Srbin. Ta distanca od DF-a je, uzgred, jedna od retkih pozitivnih strana politike Aleksandra Vučića.

Kada sam govorio o političkim potezima koje ne razumem, mislio sam i na odluku opozicionih stranaka da bojkotuju parlament zbog toga što, kažu, oktobarski izbori nisu bili regularni. Da, ali kako su onda regularni oni u Kotoru i Budvi, gde je opozicija pobedila? Podsećam da su izbori u Budvi i Kotoru održani istog dana i u istim okolnostima kao ovi koje opozicione stranke ne priznaju. Najzad, i sama odluka o bojkotu parlamenta čini mi se prilično problematičnom.

Zašto? Imaju li opozicione stranke biračko telo koje veruje da su izbori bili neregularni i koje je spremno da zbog toga izađe na ulicu? Bojim se da nema. Pored toga, za razliku od nas koje je 1996, u vreme kada je Milošević zaista pokrao lokalne izbore, ceo demokratski svet podržao, opoziciju u Crnoj Gori danas ne podržava niko. Svi su, uključujući i Moskvu, priznali rezultate poslednjih parlamentarnih izbora. Upravo zato Zapad i insistira da se deo peoevropske opozicije vrati u skupštinske klupe. Naravno, postavlja se pitanje kako izaći iz mreže koju ste, zaklinjući se u bojkot, sebi postavili. Istovremeno, svesni ste da svojim biračima konačno morate položiti račune: ne možete, naime, toliko puta izgubiti izbore, a i dalje sedeti na čelu stranke.

Ispade, eto, da se u Crnoj Gori samo od pobednika svih izbora traži da odstupi sa vlasti, dok oni koji su doživeli debakl, uprkos porazima, bez ikakve odgovornosti ostaju na mestima na kojima su bili. Koliko znam, samo se Žarko Rakčević povukao. A pogledajte Hrvatsku! Nesrećnog Tomislava Karamarka je na mestu predsednika HDZ-a zamenio Andrej Plenković; Zoran Milanović je nakon poraza na izborima takođe napustio mesto šefa Socijaldemokratske stranke. U demokratskom društvu je to prirodno.

Tridesetak američkih psihologa i psihijatara poslalo je pismo Njujork tajmsu u kojem tvrde da predsjednika SAD Donalda Trampa “psihičko zdravlje sprečava da obavlja funkciju predsjednika”. Zašto su to učinili, što mislite?

Verujem da je to pismo posledica profesionalne zabrinutosti za stanje u kojem se Amerika našla nakon predsedničkih izbora. Lično ne mislim da je pisati takva pisma dobar put, i to ne samo zbog takozvanog Goldvoterovog pravila, koje podrazumeva da psiholog ili psihijatar svoje stručno mišljenje može dati o čoveku sa kojim je pre svega razgovarao.

Šta vam još smeta?

Prvo, sporno je javno iznošenje dijagnoza. Drugo, stvari bi ipak trebalo staviti u neki kontekst. Navešću primer: nije Adolf Hitler Nemce napravio nacistima, nego je očito u nemačkom društvu već postojala atmosfera koja je omogućila da se takav čovek pojavi i da bude na taj način podržan. Uostalom, zašto nacista nije izabran u Engleskoj? Hoću da kažem da je lider i način da se osvetli društvo, da se osvetle birači.

Koliko je atentat na Zorana Đinđića, izvršen na današnji dan prije četrnaest godina, promijenio Srbiju?

Veoma ju je pomenio. Srbija, naime, nije uspela da se zadrži na Đinđićevoj politici suštinskih reformi društva, stvarne okrenutosti ka Zapadu i zapadnim vrednostima. Đinđića je pre svega ubilo Miloševićevo nasleđe, čiji su deo i simbol upravo Crvene beretke, taj epicenter zla, “srce tame” tog sitema. Pored toga, Đinđić je, kao što znate, imao probleme unutar koalicije DOS, unutar Vlade, koju su činile stranke direktno suprotstavljene politici koju je zastupao. Nažalost, ne mislim samo na Vojislava Koštunicu… Kako bi Srbija izgledala da je Zoran Đinđić preživeo? Siguran sam da bi u Đinđiću imala ili demokratskog i istinski prozapadno orijentisanog premijera ili veoma jakog opozicionara, koji bi srpskoj političkoj sceni obezbedio neophodnu dinamiku i demokratičnost. Činjenica je da Srbija u ovom momentu nema ni dobru vlast, ni kvalitetnu opoziciju.

Za razliku do mnogih ministara, saradnika i prijatelja Zorana Đinđića, koji premijera Vučiča olako upoređuju sa prvim demokratski izabranim predsjednikom Vlade Srbije, vi to nikada nijeste učinili.

Zbog položaja ili novca, ljudi su veoma često spremni da pretrčavaju sa jedne na drugu stranu. Čovek je kvarljiva roba, znate…

Pobjeda, 12.03.2017.

Peščanik.net, 13.03.2017.

ŽARKO KORAĆ NA PEŠČANIKU

IZBORI I PROTESTI 2017.