Zlatni fazan, foto: Thomas J. Walsh + video
Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu govori o predsjedničkim izborima u SAD-u i objašnjava čime je Donald Trump osvojio američke birače, šta Trumpova pobjeda znači za zemlje zapadnog Balkana i zašto je hapšenje deset bivših pripadnika HVO-a u Orašju izazvalo toliki bijes zvaničnog Zagreba.
„Iako su sve ankete predviđale trijumf Hillary Clinton, pobjedu na predsjedničkim izborima u SAD-u odnio je Donald Trump, što samo dokazuje da analize javnog mnijenja nisu i ne mogu biti naročito pouzdane. Krenite od brexita, izbora u Poljskoj i posljednjih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, do ovoga što se proteklog tjedna dogodilo u Americi. U svim provedenim ispitivanjima uvijek su, naime, kao pobjednici predviđani krivi kandidati”, kaže profesor Žarko Puhovski, dodajući da je i sam bio ne malo iznenađen izborom Donalda Trumpa za 45. predsjednika SAD-a.
Šta je bilo presudno za pobjedu Donalda Trumpa?
To što je uspio mobilizirati prezir građana spram establišmenta, spram američke političke elite. Uz pomoć ljudi koji su stajali iza njega, Trumpu je pošlo za rukom da u kampanji iskoristi klasične ljevičarske parole poput one da je establišment krivac za sve, da ne znamo što hoćemo, ali znamo što nećemo, da će selo pobijediti grad i sl. Uostalom, zar Hillary Clinton nije pobijedila u gradovima, a izgubila u ruralnim sredinama? Trumpov pokret – ili, kako ga je sam nazvao, gibanje – uspio je iskoristiti nezadovoljstvo Amerikanaca postojećim stanjem u društvu, kao i dojam glasača da je upravo gospođa Clinton sa tim stanjem itekako povezana. Naprosto, glasači su povjerovali u priču da će im Trump ponuditi nešto drugo.
Šta drugo?
Mobilizirajući možda najvažniju ljevičarsku parolu koja se kao stih nalazi u Internacionali i koja govori o „prezrenima na svijetu”, Trump je svojim glasačima zapravo ulio nadu da će konačno dobiti pravo da kažu što imaju i da će o nečemu moći sami da odlučuju. Novi američki predsjednik se, dakle, obratio onima kojima se danas nitko ne obraća, koje svi preziru. Prva Hillary Clinton. Naravno, da ste te ljude pitali tko je Donald Trump, kazali bi vam da je bogataš, da je daleko od sloja kojem pripadaju. Jer, glasači nisu idioti; svjesni su da je to što Trump govori demagogija. A staro pravilo glasi da demokracije nema bez demagogije, ali da demagogije ima bez demokracije. I Trump je doista nastupao demagoški. Ali, to je isto kao kada vam netko daje kompliment: najčešće znate da to što vam govore nije iskreno, ali vam opet prija.
Zašto je Trump dobio značajan broj glasova afroameričkog i hispano stanovništva? Jer ih je uspio uvjeriti u to da novi doseljenici koji se spremaju ući u SAD i koji dolaze iz Meksika i iz Afrike mogu ugroziti upravo njih, ne srednji sloj, ne ljude sa univerziteta.
Bernie Sanders je, pokušavajući da objasni pobjedu Donalda Trumpa, rekao kako je novoizabrani američki predsjednik „iskoristio ljutnju srednjeg staleža, koji je umoran od ekonomije, politike i medija establišmenta”.
Mislim da je i sam Sanders dijelom odgovoran za Trumpovu pobjedu. Jer, da je svoju kampanju vodio malo razumnije i tako unutar Demokratske stranke dobio šansu tući Hillary Clinton, Sanders je mogao pobijediti i Donalda Trumpa. Iako je imao dvije velike poteškoće: prestar je da bi bio kandidat mlađe populacije i previše je taktizirao. Dio Sandersove odgovornosti je i to što je, vjerojatno i dalje ljut na Hillary Clinton, dozvolio Trumpu da na neki način preuzme dio njegovih poruka, da se koristi njegovom tezom o reindustrijalizaciji i sl, a da on sam protiv toga nikada ništa javno nije rekao.
Koliko je istraga koju je FBI ponovo pokrenuo protiv Hillary Clinton pomogla Donaldu Trumpu?
Tu je, prije svega, riječ o tome tko koga kontrolira… Po mojem uvjerenju, sama istraga nije bitno utjecala na izbor Donalda Trumpa, niti na poraz Hillary Clinton. Zašto? Zato što su tamo gdje je Hillary izgubila, glasali oni koje ta tema nije mnogo zanimala. Ti ljudi odbili su poduprijeti Clinton ne zbog spornih mailova, nego zato što pripada vladajućoj klasi.
Izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, šta su Amerikanci zapravo poručili svijetu?
Poručili su, prvo, da ih ne zanima spoljni svijet, što se za veliku većinu odavno znalo; drugo, rekli su da ih, makar i najpovršnije i najbesadržajnije, interesira novo lice; treće, pokazali su nezadovoljstvo postojećim stanjem u SAD-u. Pritom, moramo se prisjetiti da je, iako je Donald Trump na kraju odnio uvjerljivu pobjedu, ukupan broj glasova pokazao da je Amerika na strani gospođe Clinton. Što opet ukazuje na podijeljenost američkog društva. Opisana situacija je, vidimo, rezultirala serijom prosvjeda po američkim gradovima protiv izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a.
Zanimljivo je da se, izuzev sa Hillary Clinton, Trump tijekom kampanje dijelom borio i protiv svoje stranke i protiv medija, što mu je nezasluženo davalo aureolu autsajdera koji se suprotstavlja volji jakog establišmenta. Što je, naravno, besmislica.
Zbilja, većina vodećih američkih medija podržala je Hillary Clinton. Da li ta činjenica dokazuje da je moć medija ipak ograničena?
Naravno. Prije osamdeset i pet godina Theodore Roosevelt postao je predsjednik SAD-a zato što je znao da koristi radio, što nisu znali oni prije njega; prije pet i pol desetljeća, John Kennedy je pobijedio na predsjedničkim izborima u SAD-u koristeći televiziju; prije osam godina, koristeći internet, pobjedu je odnio Barack Obama; sada je trijumfovao Donald Trump koristeći model rijaliti šoua, u kojem važi pravilo „ružno je lijepo, dobro je zlo”. Postigavši nevjerojatan uspjeh, Trump je do kraja relativizirao sve kategorije koje se smatraju politički važnima, a prije svega se isprdao sa političkom korektnošću koja se svima popela na glavu.
Budući da je tokom kampanje zaista bio izuzetno politički nekorektan, da je davao rasističke izjave, vrijeđao žene, prijetio i lijevo i desno, šta mislite o prvom nastupu Donalda Trumpa nakon što je proglašen za pobjednika?
Taj je Trumpov govor uistinu bio mnogo mirniji, što je i normalno. Jer, nikada nigdje niti jedan kandidat za predsjednika nije govorio isto tijekom kampanje i nakon nje. Međutim, bilo što da je rekao, jasno je da je Trump čovjek potpuno nesposoban da vodi Ameriku. U tom je smislu u ovom momentu veoma važno tko će biti njegovi savjetnici koji će mu pomagati u poslu predsjednika i koji će zapravo upravljati administracijom i međunarodnim odnosima. Republikanci, pritom, u rukama imaju oba doma parlamenta i tu formalno nema problema. Ipak, problema bi suštinski moglo biti, zato što je, kažem, značajan dio Republikanske stranke tijekom kampanje bio protiv Trumpa.
Kada ste spomenuli međunarodne odnose, mislili ste na…
Mislio sam na to da je Trump u osnovi izolacionist: sa njim se na međunarodnu scenu vraća stara američka ideja izolacionizma. Sa druge strane, vjerujem da će, za razliku od Hillary Clinton koja bi mjesec dana nakon ulaska u Bijelu kuću vjerojatno započela neki novi rat, Trump ipak voditi mirniju politiku.
Novi predsjednik SAD-a je, recimo, izjavio da ga ne zanima ni Južna Koreja, ni NATO, ni EU, a kamoli da bi ga zanimale Bosna i Hercegovina, za koju vjerojatno nikada nije ni čuo. Od zemalja Balkana, Trump možda zna jedino za Sloveniju, budući da mu je žena Slovenka. Ta činjenica bi mogla značiti da će Hrvatska možda izgubiti Piranski zaljev. Ali, na stranu Hrvatska; od svih država na svijetu, Južna Koreja i BiH su zemlje koje su najviše izgubile izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a.
Zašto?
Zato što se zna da se u BiH ništa ne može promijeni nabolje bez jake potpore SAD-a. EU odavno nema autoritet, a američkog pritiska na Bruxelles da se stanje u BiH napokon riješi neće biti, budući da Trumpa, ponavljam, ne zanima svijet. Pogotovu ne Balkan i BiH.
Šta pobjeda Donalda Trumpa znači za Crnu Goru, koja očekuje da SAD potpišu protokol o ulasku te bivše jugoslovenske republike u NATO?
Ako se taj protokol ne ratificira u tijeku Obaminog mandata, onda će Crna Gora morati sačekati sa prijemom u NATO. I to ne zato što novi predsjednik SAD-a ima nešto protiv Crne Gore – sumnjam da Trump uopće zna gdje je Crna Gora – nego zato što ga ta tema naprosto ne zanima. Pored toga, vjerujem da će, kako je i najavljivano, dolaskom Trumpa na čelo SAD-a NATO naglo izgubiti na značaju. Konačno, to će, bogu hvala, značiti i da više nećemo biti u potpuno suludoj situaciji da Amerika utječe na to tko će biti primljen u EU, što je do sada bila praksa.
Ono što je u izboru Trumpa svakako veoma loše je da u jednoj formuli Vladimir Putin zapravo postaje gospodar svijeta. E, to je opasno.
U kojem smislu je opasno?
U onom u kojem je bilo opasno kada su George Bush ili Bill Clinton gospodarili svijetom, dok je Rusija bila zatvorena prema sebi. Danas se, dakle, nešto slično događa na drugoj strani: Amerika se sprema da se zatvori u sebe i da inicijativu prepustiti onome koji tu inicijativu želi. Jasno je da je ovoga puta to Vladimir Putin.
Kakve reperkusije to može imati na zapadni Balkan?
Takva politika nedvojbeno vodi ka jačanju pozicije Srbije i Republike Srpske.
Kako tumačite to što je većina građana država bivše Jugoslavije podržavala Donalda Trumpa, što je bilo posebno izraženo u Srbiji? Šef diplomatije Ivica Dačić je rekao da se nada da će jedna od prvih posjeta novog američkog predsjednika biti upravo Srbiji.
Izuzev Srbije i Slovenije, mislim da su građani svih ostalih država bivše Jugoslavije navijali za Hillary Clinton. Slovenci zbog prve dame, razumije se. Trumpa je u Hrvatskoj podržavala radikalna desnica, koja je slaba. Većinsko mnijenje – od političara do građana – podržavalo je Hillary Clinton.
Kada je o Srbiji riječ, mislim da je podrška Trumpu dijelom bila posljedica činjenice da su Hillary Clinton Srbi vezivali za NATO intervenciju na SRJ 1999; istodobno, to je i posljedica dojma koji je djelomično točan, a to je da je Trump naročito „dobar sa Rusima”.
Zašto samo djelomično?
Zato što je Trumpovo „slizavanje” sa Putinom daleko od onoga kako se to katkad u Srbiji interpretira. Što opet ne znači da budući američki predsjednik svom ruskom kolegi, baš kao što sam i rekao, nije spreman prepustiti inicijativu. Ta činjenica zadovoljava one sa panslavenskim ili velikosrpskim stavom, budući da obećava jačanje pozicije Srbije na Balkanu u odnosu na susjede. Istodobno, to slabi EU.
Spomenuli ste ministra vanjskih poslova Srbije, koji je, kako mi se čini, sve više ministar unutarnjih poslova, a sve manje šef diplomacije. Dačić ne misli u diplomatskim kategorijama, niti je u stanju izreći niti jednu diplomatsku formulaciju. Naprosto, ozbiljne diplomate ne govore kao Ivica Dačić… Suprotno Dačićevim nadama, ne vjerujem da će Donald Trump uopće tako često putovati, a još manje vjerujem da će Srbija biti na listi zemalja koje će budući predsjednik SAD-a posjetiti među prvima.
Što pobjeda Donalda Trumpa znači za Hrvatsku?
Znači da će se službeni Zagreb morati na novi način odrediti prema novim okolnostima. Sjetite se, recimo, sa kakvim se velikim oduševljenjem predsjednica Hrvatske družila sa Hillary Clinton… Valjda će sada svi u Hrvatskoj morati shvatiti da u Zagrebu, osim američkog, ima i drugih ambasadora sa kojima se mora razgovarati.
U Hrvatskoj se, koliko vidim, posljednjih nedjelja najviše i razgovara i piše o bivšim pripadnicima HVO-a, koji su, po nalogu Tužilaštva BiH, uhapšeni i optuženi za ratne zločine.
Svako hapšenje osumnjičenih za ratne zločine nešto je što bi sav normalan svijet morao pozdraviti. Tim prije što je, ako u obzir uzmemo posljednji rat, broj uhapšenih i osuđenih zaprepašćujuće nizak. E, sada, problem je u tome što se, gledano u globalu, pravosuđe BiH suviše često ponaša na način koji nema veze ni sa pravednošću ni sa principima, već ima veze sa tim koja od strana u kojem trenutku ima prevagu. Ne nužno etničku, iako takvu dominantno. Ta činjenica nameće uvjerenje da BiH ne funkcionira kao država i da se tamošnje pravosuđe mora tretirati politički.
U slučaju hapšenja koja spominjete, hrvatska se strana doista ponašala nepojmljivo politikantski. Naime, počev od samog državnog vrha, o ovom se događaju govorilo kao o nečemu što po sebi jasno dokazuje da BiH nije država, a da je odluka bosanskohercegovačkog pravosuđa tek puka urota protiv Hrvatske i Hrvata. Izuzev mene, doslovno nitko u Hrvatskoj prvih nekoliko dana nakon hapšenja bivših pripadika HVO-a nije postavio pitanje da li su ti ljudi uistinu počinili zločine koji im se stavljaju na teret. Jer, ako se pokaže da ni za jednoga od deset nema osnovane sumnje za krivično djelo za koje su optuženi, onda bi Hrvatska doista morala reagirati. Ali, ako se, pak, ustanovi da ima osnova za hapšenje barem dijela njih, a da su drugi možda pozvani greškom, onda bi Bosnu i Hercegovinu trebalo ostaviti na miru da tu stvar dovede do kraja. Umjesto toga, Hrvatska je za sada sebi dopustila jednu nevjerojatnu formulaciju koja glasi – neka to radi hrvatsko pravosuđe.
Zašto ono to do sada nije radilo?
Točno, to jeste pravo pitanje: što ste radili dvadeset godina nakon rata?! Iako su imali mogućnost, nisu napravila ništa i danas bi trebali biti barem zahvalni ako već netko drugi nešto pokušava u tom smjeru. Hrvatska bi morala pokazati zahvalnost za to što je BiH pohapsila ratne zločince opasne i po hrvatsko društvo.
Ne mogu da vjerujem da zaista očekujete tako nešto?
Ne očekujem, naravno. Ali, ponavljam: dajte da vidimo da li su nekog krivo optužili, pa tek onda povedite akciju protiv BiH. Sve dok to ne znate, unaprijed tvrditi da je hapšenje namješteno, da je riječ o nekakvoj uroti protiv Hrvata, više je nego neozbiljno.
Ne znam da li ste vidjeli da je u međuvremenu netko od hrvatskih ministara, mislim da je riječ o ministru branitelja Medvedu, zamjerio da, zaboga, Bosna i Hercegovina „hapsi oficire vojske koja je članica NATO”. Baš kao da oficiri država članica NATO posljednjih decenija nisu počinili niz ratnih zločina – od Vijetnama, pa dalje. Čak je i hrvatski premijer Andrej Plenković, očito potpuno neinformiran, rekao kako Hrvatska ne dopušta da se sudi za udruženi zločinački pothvat, čega, koliko znam, u ovim optužnicama uopće nema. No, izgleda da manje-više svi u Hrvatskoj i dalje imaju u glavi postupak protiv onih šest Hrvata u Haagu. Valjda postoji taj veliki strah da bi se, ako bi udruženi zločinački pothvat ostao u konačnoj presudi Hrvatskoj, negdje ponovo mogao pojaviti dr. Franjo Tuđman.
Hrvatska javnost se, vidjela sam, pita kome je hapšenje deset pripadnika bivšeg HVO-a bilo u interesu. Na to pitanje je, pored ostalih, odgovorio i profesor Ivo Banac, koji je kazao da je „riječ o ruskoj politici destabilizacije Balkana”.
Da, da… Siguran sam da je Vladimir Putin jedne večeri prije spavanja pomislio: e, sad je vrijeme da zapaprim Hrvatima i da pomognem svom prijatelju Miloradu Dodiku da preuzme kontrolu jedne obale Save. To su, dakle, besmislice; pitka teorija urote koja nema veze sa činjenicama. Ipak, ako predsjednik Putin doista misli da se ratnim zločincima mora suditi, onda sam u tom slučaju za predsjednika Putina. Međutim, hapšenja o kojima govorimo, vjerujem, nemaju veze ni sa Putinom ni sa Dodikom, za kojeg, uzgred, nisam siguran da mu sve ovo što se događa odgovara.
Zašto?
Nemojte zaboraviti da je posljednjih pet, šest godina hrvatska strana u BiH igrala na Milorada Dodika, a protiv Sarajeva. Za to, naravno, nije odgovorna samo hrvatska strana, nego i ona bošnjačka. U svakom slučaju, sada smo se našli u situaciji da Hrvatska napada Dodika i Republiku Srpsku, a da hrvatski član Predsjedništva BiH, koji je Dodikov „i kuhan i pečen”, mora pronalaziti čudne formulacije kako bi dokazao da je to što se dogodilo nedopustivo. Budući da je, dakle, Miloradu Dodiku u ovom momentu veoma važna podrška Dragana Čovića, siguran sam da, kad bi se njega pitalo, tema hapšenja bivših pripadnika HVO-a uopće ne bi ni bila stavljana na dnevni red. Tim prije što je Dodik svjestan da bi kažnjavanjem jednog broja hrvatskih ratnih zločinaca – za šta, generalno, sam Dodik i nije pretjerano zainteresiran – mogao izgubiti hrvatsku potporu u „ratu” protiv Bakira Izetbegovića i službenog Sarajeva. To je za Dodika isuviše veliki ulog.
BH Dani, 18.11.2016.
Peščanik.net, 21.11.2016.
Srodni linkovi:
Vladimir Gligorov – Glasanje, sabiranje i veličina
Branislav Jakovljević – Događanje nezamislivog
Dejan Ilić – Glasanje kao kazna
Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Naši generali
TRAMPOZOIK
