Razum je iluzija

Razgovor sa Johnathanom Haidtom vodio Hubertus Breuer

Johnathan Haidt, 48, renomirani socijalni psiholog sa Univerziteta New York, u svojoj novoj knjizi The Righteous Mind tvrdi da moralni kompas čoveka poznaje šest osnovnih intuicija (ubeđenja). Konzervativni i levičarski nastrojeni birači (i u Evropi) su usled toga različito „nabaždareni“ te čine dva nepomirljiva, protivstojeća tabora.

Po vašem mišljenju, u osnovi ekstremno polarizovanih mišljenja na američkoj političkoj sceni leži moral. Kako to?

Nekada su partije bile koalicije različitih interesnih grupa, na primer fabričkih radnika sa Severa ili farmera sa Juga. Ono što ih je ujedinjavalo bili su materijalni, ekonomski i politički interesi. Zato je u svakoj partiji, kao i među njenim glasačima, postojala izvesna moralna raznovrsnost, od konzervativnih hrišćana do progresivnih političara.

Od šezdesetih godina prošlog veka, nacionalne debate u SAD „vrte“ se pre svega oko vrednosti: oko prava Afroamerikanaca, oko pomoći za socijalno ugrožene ili prava na istopolni brak, kao i uloge koju u tome igra država. Toga ranije nije bilo. Zbog toga u naše vreme moralni pogled na svet nekog pojedinca određuje kojoj partiji će se on osećati blizak.

Kako onda po vašem mišljenju izgleda moral jednog demokrate danas?

U moralnom središtu onih ljudi u SAD koji politički stoje levo nalazi se briga za ugrožene i slabe. Osim toga oni se zalažu za socijalnu pravdu, dakle socijalnu ravnopravnost, naročito između etničkih grupa, kao i za slobodu neprivilegovanih koje treba da zaštiti država.

To zvuči razumno.

Naravno, i veliki broj psihologa i akademskih filozofa, od kojih velika većina zastupa leve stavove, smatra ovu poziciju za sâmo jezgro morala. Ali ove tri vrednosti su samo polovina istine. Moralni spektar čoveka je mnogo širi.

Iz ispitivanja koja smo radili otkrili smo da konzervativni ljudi slobodu razumeju drugačije. Za njih je sloboda pre svega sloboda od mešanja države. Ali pored toga, za njih su važne i sledeće tri stvari: lojalnost prema grupi, poštovanje autoriteta i tradicije, i pored toga verovanje u čistotu i nedodirivost određenih koncepata, npr. predstava o seksualnosti ili nekih simbola, kao što je državna zastava. Zbog toga konzervativci imaju realističniju i potpuniju sliku o čoveku. I zato mnogi američki birači koji potiču iz srednje klase osećaju da republikanci bolje reprezentuju njihove vrednosti, čak i onda kada ta partija zastupa privrednu politiku koja uglavnom ide na ruku bogatima.

Ali čak i ako postoje razlike u mišljenju, nije neophodno da postoje takva neprijateljstva kakva danas vidimo u SAD?

Problem je u tome da ljudi ne prepoznaju prave razloge ovih razlika. Oni uglavnom žive u zajednicama koje dele njihove moralne stavove. U takvim okolnostima moralna intuicija smatra sopstvene stavove podjednako istinitim kao matematičke propozicije. To vam je isto kao u poznatom naučno-fantastičnom filmu Matrix: u pitanju je konsenzualna, sporazumna halucinacija.

O tome bi se moglo diskutovati.

Da, ali stvari nisu tako jednostavne. Moralna intuicija nije racionalna. Ona se oslanja na „emocije iz stomaka“. A teško je nekog drugog ubediti u svoje emocije. Evolucija nas nije opremila razumom kako bismo otkrili istinu, već da bismo uspešno delovali. Kada je korisno otkriti istinu, mi to brzo činimo, kao npr. kada hoćemo da pronađemo najbrži put do železničke stanice. U jednoj debati, međutim, najčešće se radi o tome da ispadnemo u pravu. Zbog toga ljudi u moralnim debatama ne pokušavaju da otkriju istinu, već se staraju da odbrane i opravdaju svoju intuiciju.

Neki moralni filozofi vide to drugačije. U njihovim očima razum odlučuje šta je dobro, a šta je zlo.

U pitanju je klasična razmirica između idealiste Immanuela Kanta i empiričara Davida Humea. Ipak, ko veruje samo u razum, bez sumnje se predaje vlasti jedne iluzije. Naše osnovne moralne intuicije nikako nisu uvek razumne.

Kada republikaci žele da objasne zašto su protiv istopolnih brakova, ne uspevaju da smisle bilo kakave argumente koji bi mogli da ubede ljude koji politički „stoje“ levo. Pre svega ne umeju da objasne kako bi to istopolni brakovi naneli štetu drugim ljudima. Neka istraživanja pokazuju da ovo odbacivanje od strane konzervativaca ima veze sa jakim osećajem gađenja koje oni doživljavaju kada pomisle na homoseksualnost.

Da li je onda uopšte ikako moguće ubediti nekoga da promeni svoje moralne stavove?

Jeste, ali to nije tako jednostavno. Brojne studije rađene na blizancima kao i genetske analize u međuvremenu su pokazale da ličnost i nasledne osobine snažno koreliraju sa našom političkom slikom sveta. To znači da je način na koji mi politički i moralno doživljavamo svet u jednom visokom stepenu urođen.

Naša genetska predodređenost samo povećava verovatnoću da ćemo prihvatiti određene moralne vrednosti. Mi nismo biološki predeterminirani da usvojimo neko mišljenje. Konkretni moralni stavovi mogu doživeti korenitu promenu.

Zamislite da je racionalno „Ja“ patuljasti jahač koji sedi na ogromnom slonu. Taj slon, to je naše nesvesno i u njemu leže koreni naših moralnih intuicija. Tog slona jahač može, da se tako izrazim, da masira. Tako su mnogi ljudi s godinama promenili svoje mišljenje o homoseksualnom braku, pod uticajem npr. serija u kojima se pojavljuju homo-parovi ili zato što se puno poznatih ličnosti autovalo.

Ali kako onda dolazi do dubinskih promena vrednosti u jednom društvu?

Politički identitet jedne osobe se najozbiljnije formira, kako pokazuju studije, između petnaeste i tridesete godine života. Ona generacija koja je u ovoj fazi doživela svetsku ekonomsku krizu s kraja dvadesetih godina prošlog veka bila je nedvosmisleno formirana ovim iskustvom. Zbog svog iskustva, pripadnici ove generacije cenili su saradnju i socijalni angažman. Zbog toga tu generaciju u SAD zovemo „Najvećom generacijom“ („The Greatest Generation“). Takvu pohvalu ne možemo, međutim, izreći njihovoj deci, koja u međuvremenu upravljaju zemljom. Na njih je uticala ideološka rovovska borba. A pored svega toga oni su propustili priliku da 11. septembar 2001. ili finansijsku krizu iskoriste za jačanje solidarnosti.

To otprilike zvuči kao da vi smatrate da je bolje kada svi članovi jednog društva dele iste poglede na moral?

To je teško postići, a ne bi bilo ni poželjno. Mislim da je dobro kada članovi jedne nacije dele zajednički sistem vrednosti i kulturni indentitet, što omogućava postojanje međusobnog poverenja. Ali u svakom društvu ima ljudi koji imaju preovlađujuće konzervativan stav i koji rade na tome da sačuvaju institucije i tradicije i one druge, koji stoje „levlje“ i koji teže da promene stvari. Ova konkurencija je zdrava sve dotle dok se ove grupe međusobno ne satanizuju.

Ali u različitim zemljama vladaju potpuno drugačije vrednosne predstave.

Naravno. Pri tome nas evolucija uči da nije svaki moralni sistem sposoban da preživi. On mora u svakom slučaju da podstiče kooperaciju. Već je Darwin spoznao da grupe koje deluju zajednički pobeđuju grupe u kojima preovlađuje egoizam. To znači da nas razvoj ljudske vrste primorava da ne zastupamo samo svoje lične interese, već da se ponekad založimo i za interese zajednice. To takođe objašnjava altruizam koji je najčešće uperen ka članovima sopstvene grupe.

Zar religija ne ispunjava sličnu funkciju?

Religija može dati potporni skelet moralnom sistemu, i to dosta uspešno. Božije zapovesti su obavezujuće i ne mogu se tek tako stavljati na ispit. Zbog toga religiozni ljudi kritikuju pokušaje sekularnog zasnivanja morala s obrazloženjem da su temelji slabi. Ali jedan sekularni pogled na svet može iskoristiti kvazireligiozne simbole oko kojih se okupljaju određene grupe, kao što je recimo državna zastava, ustav ili osnivački mit.

Moralno razmišljanje u stereotipima međutim često vodi tome da se unizi sopstveni neprijatelj. To je očito i u američkoj izbornoj borbi.

Levica se često oseća neprijatno pri pomisli na konkurenciju među grupama, desnica ne. Eksperimenti pokazuju da čovek više ceni članove neke grupe ukoliko joj se i sâm priključi. Istovremeno, zbog toga ne dolazi do rasta mržnje prema drugim grupama. Ovo se vidi na primeru timskih sportova. Pojedinac navija za svoj tim, ali ne želi uništenje svog protivnika. Zato posle utakmice svi mogu zajedno da odu na pivo. Poneki zaboravljaju da se mora živeti zajedno: huligani ili političari. I ponekad se zaista želi uništenje protivnika: to se dešava u slučaju rata ili genocida.

Neka naivna duša mogla bi da primeti da bi ipak bilo lepo kada bi, za promenu, bilo malo više tolerancije.

Sigurno. Pomislite samo na pesmu Johna Lennona „Imagine“ – ona bi mogla biti himna mnogih levičara. Ali svet koji dočarava ta pesma vodio bi pre u anarhiju, nego u sreću. Ko ima decu, pre naginje konzervativnijem mišljenju. Red i jasne posledice za učinjene postupke na iznenađujuće pozitivan način utiču na ponašanje adolescenata. „Slepa mrlja“ levice je da ona ne razume ovaj moralni kapital. Ne može se organizovati jedno društvo samo na temeljima ljubavi, poverenja i saosećanja. Potrebne su institucije, zakoni, norme, autoriteti i granice.

Mnogi konzervativni Amerikanci s nipodaštavanjem označavaju zapadnoevropske države kao „socijalističke“.

Američka levica se divi Evropi i već dugo pokušava da sopstvenu zemlju učini što sličnijom Evropi. Ne bez razloga: činilo se da evropska država blagostanja iz perioda nakon II svetskog rata funkcioniše. Pa ipak, desnica od sedamdesetih godina objašnjava da se država blagostanja prema evropskom modelu ne dâ isfinansirati. Sada vidimo da su imali pravo.

Mnogi to sigurno vide drugačije. Nevezano za to, vrednost socijalne solidarnosti u Evropi je mnogo naglašenija nego u SAD.

Homogena društva izgledaju kao porodice. Postoji spremnost da se pomogne. Pripadnost grupi jeste i ostaje jedan od najjačih motiva naših postupaka. Ali mnoge partije u Evropi žele da podrže kulturnu raznolikost i istovremeno umanjuju značaj nacionalnih mainstream kultura. Ovo je mešavina koja će možda dugoročno dovesti do toga da poreski obveznici više neće biti spremni da finansiraju velikodušne socijalne države.

Ali upravo su Sjedinjene Države obeležene ovom raznolikošću.

Tačno. Utoliko je važnije da stvarima koje stvaraju jedinstvo, kao što su npr. Očevi nacije ili jezik, pridajemo visoki značaj.

Zvučite kao pravi konzervativac.

Kada sam započeo sa pisanjem knjige, bio sam ono što u Americi zovu liberal, glasač Demokratske partije. Sada bih rekao da stojim u sredini. To nikako ne znači da sam postao republikanac. Ta partija se danas nalazi u jednom haotičnom stanju, kako moralnom, tako i intelektualnom. Zato nameravam da u novembru svoj glas dam Obami.

Hubertus Breuer, Profil, oktobar 2012.

Prevod Uroš Miloradović

Peščanik.net, 26.10.2012.

Srodni link: AlterNet – Konzervativna psiha

Hajtov problem sa Platonom

Pravednički um Džonatana Hajta zanimljiva je i uzbudljiva knjiga iz koje sam naučio puno toga o ograničenjima ljudskog razuma. Međutim, bio sam prilično razočaran njenim olakim tretmanom nekih vrlo značajnih filozofskih dela. Da ilustrujem svoje brige, počeću refleksijom na Hajtov napor da pobije Platonov centralni argument iz Države. Radi se o mestu na kojem Platon pokušava da pokaže zašto je pravedan (moralno dobar) život bolji od nepravednog (nemoralnog).

Sokrat (koji po običaju govori u Platonovo ime) odgovara na gledište koje je izneo njegov mladi prijatelj Glaukon. Po Glaukonu, neko ko je svoj život posvetio isključivo zadovoljavanju svojih sebičnih želja bio bi sasvim srećan. U najboljem slučaju, kaže Glaukon, sreća bi zahtevala da osoba drži svoju sebičnost u tajnosti i uživa ugled zbog svoje vrline. Glaukon ne veruje u ovu tvrdnju i nada se da će je Sokrat opovrgnuti i pokazati da moralnost, sama po sebi, donosi sreću.

Hajt jezgrovito sažima argument: „Razum mora da upravlja srećnom osobom. A ako razum upravlja, onda on brine o onome što je stvarno dobro, a ne samo o prividu vrline“. On smatra da je Sokrat u krivu zato što pretpostavlja pogrešno gledište o ulozi razuma u ljudskom životu. „Razum nije u stanju da vlada; on je načinjen da traga za opravdanjem, ne za istinom“, gde opravdanje znači težnju ka „društveno strateškim ciljevima, kao što su čuvanje naše reputacije i ubeđivanje drugih ljudi da nas podrže“. Hajt podržava svoju tvrdnju o pravoj ulozi razuma mnoštvom fascinantnih psiholoških eksperimenata koji, uzeti zajedno, pokazuju da je „Glaukon bio u pravu; ljudi zaista mnogo više brinu o svom imidžu i reputaciji nego o stvarnosti“, i koriste razum u skladu sa tim. Ovakvo viđenje razuma se takođe, on tvrdi, najbolje uklapa u evolucionističko objašnjenje nastanka našeg racionalnog kapaciteta.

Platon, međutim, teško da bi bio iznenađen saznanjima da ljudi ne koriste razum da bi tragali za istinom i da privid pretpostavljaju istini. Njegova alegorija o pećini (iz Države), koja nas poredi sa zatvorenicima osuđenima da gledaju samo senke pravih stvari, jasno izražava ovo gledište. A njegova metafora iz Fedra, o kočijašu (razumu) koji se očajnički trudi da kontroliše dva konja od kojih se jedan (naše želje) otima da pođe svojim putem, oslikava teškoće racionalne kontrole.

Hajtove psihološke studije pobijaju Platona samo ako prihvatimo poricanje svake mogućnosti racionalne kontrole i nepostojanje bilo kakve alternative životu kojim dominiraju neposredovane sklonosti – naše „reakcije iz stomaka“, kako to kaže Hajt. Ali Hajt to ne tvrdi, već samo kaže da „ne bi trebalo da očekujemo da pojedinci proizvedu dobro i otvoreno rezonovanje, usmereno na istinu, pogotovu kada su u igri lični interes i reputacija“. Ipak, on dodaje, „ako spojimo pojedince na pravi način… možemo stvoriti grupu koja na kraju proizvodi dobro rezonovanje kao posredni rezultat društvenog sistema“. Ovo Hajtovo gledište izgleda sasvim verovatno, naročito zato što ako razum nikada ne bi mogao da vlada, ne bismo mogli da verujemo ni Hajtovoj sopstvenoj impresivnoj liniji argumentacije zasnovanoj na naučnim dokazima.

Ovo Hajtovo gledište nije nimalo strano Platonu, koji je video istinu kao nešto što proishodi samo iz prave diskusije između ispitivača, koji jedni drugima polažu račune. Niti bi Platon imao primedbi na Hajtovu tvrdnju da je etika zasnovana na intuiciji – neposrednom moralnom suđenju – pre nego na razložnom mišljenju ili rezonovanju. Hajtovo „rezonovanje“ odgovara onome što Platon naziva dianoia, to jest procesima logičkog izvođenja zaključaka iz datih premisa. Takva logika proizvodi samo hipotetičko znanje (ako p, onda q), jer logika ne može dokazati istinitost sopstvenih premisa. Rezonovanje stoga može pouzdano voditi istini samo ako je upotpunjeno činovima intuicije (noesis), koji opravdavaju premise od kojih rezonujemo.

Platonove intuicije nisu poput ishitrenih sudova koje donosimo u svakodnevnom životu, nošeni genima i društvenim uslovljavanjem. Ali one nisu ni uvidi pojedinaca koji meditiraju u izolaciji. Platonove intuicije proishode iz dugog i kompleksnog procesa fizičkog, emotivnog i intelektualnog razvoja, uz podršku društvenog sistema. (To je ono na šta Platon misli pod „obrazovanjem“ njegovih filozofa-upravljača). Ove intuicije su ono za šta se – uz dovoljno iskustva, zrelosti i naročito odgovornog intelektualnog angažmana sa drugima – nadamo da će zameniti ishitrene sudove intuicija koje Hajt s pravom vidi kao osnovu dobrog dela našeg moralnog života.

Hajtova eksperimentalistička kritika Platona promašuje metu zato što ignoriše ono što je Platon zaista mislio, u korist karikaturalne simplifikacije Platonovog „racionalizma“. On čini nešto slično kada sugeriše da Kantova etika predstavlja odraz autistične ličnosti. Isto tako, on vrlo neubedljivo sugeriše da bi se Džon Rols mogao pobiti anketama koje bi pokazale da ljudi ne dele sudove za koje Rols smatra da bismo ih doneli u fiktivnoj situaciji „prvobitnog položaja“.

Hajt ne uzima ove filozofe za ozbiljno, slutim, zato što oni ne postupaju poput empirijskih naučnika, testirajući svoje ideje kroz eksperimente. On je u pravu – i mnogi se filozofi slažu – da etičari treba da uzmu u obzir sofisticirani eksperimentalni rad na temu moralnosti. Međutim bitno je shvatiti da Hajtova sopstvena rasprava zahteva od njega samog da prevaziđe empirijske studije i nastavi u pravcu tradicionalne filozofije.

Jedan od načina na koji on ovo čini jeste kroz potvrđivanje eksperimentalnih rezultata iskustvima iz svakodnevnog života. Na primer, on priča kako je, dok je pisao o eksperimentima koji su pokazivali da ljudi iznose očigledno pogrešne argumente ne bi li podržali svoje intuicije, on sam učinio upravo takvu stvar u raspravi sa svojom ženom. Dobar deo snage Hajtove teze zavisi od takvih konkretnih primera (a i ja sam, kao fascinirani čitalac, često sebe hvatao da dodajem neke iz sopstvenog iskustva). Bez ovakvih primera, doveli bismo u pitanje relevantnost simplifikovanih i kontrolisanih laboratorijskih eksperimenata za kompleksnost neregulisanog pravog života. Hajt je ubedljiv uglavnom zato što njegovi eksperimenti tako dobro rezoniraju sa našim pre-naučnim iskustvom.

Ali veliki filozofi – Platon, Aristotel, Hjum, Spinoza, Hegel, Niče – opisuju moralna iskustva znatno brižljivije i suptilnije nego većina nas, štaviše, nude nam istorijske perspektive koje nam mogu pomoći da prevaziđemo ograničenja sopstvene skučene tačke gledišta. Tačno je da neki savremeni filozofi troše previše vremena na odbegle tramvaje i bombe koje otkucavaju. Ali isto tako ima onih – poput Bernarda Vilijamsa, Čarlsa Tejlora, Alasdera Mekintajera i Marte Nusbaum – koji nude bogate i suptilne skice našeg moralnog iskustva. Verujem da bi Hajt mogao odlično da iskoristi ovakvu vrstu filozofskih dela.

S druge strane, Hajt često evocira konceptualne razlike, središnju brigu vekova filozofije, kako bi protumačio smisao svojih eksperimentalnih rezultata. On posebno razvija kritiku distinkcije između saznanja i emocija, ali ne dotičući se značajnog korpusa literature na tu temu. Još važnije od toga, Hajt prepoznaje razliku između onoga što zapravo činimo i onoga što treba da činimo. Kako Hajtov usamljeni heroj među filozofima – Dejvid Hjum – ističe, postoji logički procep između onoga što jeste činjeno (deskriptivna etika) i onoga što treba činiti (normativna etika). Hajt priznaje da je njegova briga kao psihologa prevashodno deskriptivna. Ali on ne kaže skoro ništa o tome kako povezati njegov rad sa opčinjavajućim normativnim pitanjima ljudskog života. Ući u detaljnu filozofsku raspravu sa Hjumovom distinkcijom između „jeste“ i „treba“ moglo bi pomoći da se popuni ova ogromna rupa u Hajtovom pisanju o etici.

Razumevanje etike zahteva i onu vrstu eksperimentalnog rada kojim se bave eksperimentalni psiholozi, kao i refleksiju o življenom iskustvu i konceptualnu analizu kojom se bave filozofi. Ignorisati ili trivijalizovati bilo koji od ovih poduhvata osiromašuje onaj drugi. Mnogi filozofi uče puno toga iz rada Hajta i drugih empirijskih psihologa. Nadam se da će Hajt uzvratiti kompliment.

Gary Gutting, The New York Times, 04.10.2012.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 26.10.2012.

Glas za razum

Zamislite da vam ponudim da u vodovod ubacim neku drogu koja će u novembru sve ljude naterati da glasaju po vašoj želji. Verovatno biste bar donekle bili u iskušenju da prihvatite moju ponudu. Konačno, predsednička politika je pitanje od suštinskog značaja. Pa ipak mnogi među nama bi oklevali, i to s pravom. Ima nečeg vrlo pogrešnog u manipulaciji ljudskim uverenjima, čak i kada su ulozi visoki. Mi želimo da ubedimo svoje protivnike, svakako, ali želimo da oni budu ubeđeni našim argumentima.

Ova nada da je razmena razloga važna, ne samo zbog onoga što njome dobijamo već i sama po sebi, stara je koliko i Platon, ali je često bila omalovažavana kao neka vrsta nejasne fantazije, kao „ništa do snova i dima“, kako je to rekao Montenj još u 16. veku. I naravno da u ovome ima nekog smisla. Ne morate da budete Karl Rouv da biste prihvatili očiglednu činjenicu da dokazi često ne uspevaju da ubede, te da ono što stvarno radi jesu isprobani metodi dobrog advertajzinga, emocionalnih asocijacija i većeg štapa (ili super PAK-a).

Nedavno su, međutim, neki društveni naučnici, na prvom mestu psiholog Džonatan Hajt, podigli ovaj cinični ulog. Po Hajtovom gledištu, filozofski san o razumu nije samo naivan, već i radikalno neosnovan – proizvod onoga što on naziva „racionalističkom opsenom“. Kako on kaže: „Svako kome je stalo do istine, treba da prestane da se klanja razumu. Svi mi treba da ozbiljno i hladno sagledamo dokaze i vidimo razložno mišljenje kakvo ono stvarno jeste“.1 Hajt naročito bitnima smatra dve tačke o razložnom mišljenju: prva se tiče efikasnosti (ili nedostatka iste) razložnog mišljenja; druga se tiče smisla javne razmene argumenata.

Prema Hajtu, ne samo da su vrednosni sudovi ređe proizvod racionalne deliberacije nego što bismo voleli da mislimo, već oni i treba tako da funkcionišu. Tako smo napravljeni tokom evolucije. Po rečima neuronaučnika Drua Vestena, politički mozak je emotivni mozak.

“Razložno razmišljanje” često je samo post hoc racionalizacija: skloni smo da prihvatimo ono što potvrđuje naša već postojeća uverenja (psiholozi ovo nazivaju „confirmation bias“). I ova sklonost prevazilazi politiku. Kada ljudima kažemo da su loše prošli na I.Q. testu, na primer, oni su skloniji da čitaju naučne članke koji kritikuju takve testove. Drugim rečima, skloniji su „dokazima“ zbog kojih se osećaju dobro. To je ono što Hajt naziva iluzijom „repa koji vrti psom“, to jest repa razuma koji vrti psom vrednosnog rasuđivanja.

I zaista, razum je ponekad prosto sporedan. Razmotrimo neke od Hajtovih dobro poznatih istraživanja o „ moralnoj zapanjenosti“. Suočena sa pričom o dobrovoljnom, zaštićenom seksu između odraslih ljudi koji su brat i sestra – činom koji je obavljen samo jednom i koji je zaštićen kontracepcijom – većina ljudi je reagovala osećanjima gađenja, osuđujući ovaj čin kao moralno pogrešan. Pa ipak, ispitanici su se mučili da odbrane ova osećanja argumentima kada su odgovarali na pitanja istraživača.2 Uprkos tome, držali su se svog prvobitnog suda. Hajt sugerira da ovo znači da su svi razlozi koje su ponudili zapravo bili samo naknadni: njihova osećanja su zapravo vršila posao prosuđivanja.

Podaci poput ovog – a ovi primeri su samo vrh veoma velikog ledenog brega – svakako treba da nas nateraju na razmišljanje; ali moramo biti oprezni da ne preuveličamo značaj lekcija kojima oni mogu da nas nauče. Nemogućnost ljudi – naročito mladih studenata sa koledža, poput onih iz Hajtove studije – da neposredno artikulišu razloge za svoj intuitivni sud ne znači nužno da je njihov sud zasnovan na ne-racionalnom procesu, pa čak ni to da nemaju razloge za svoje gledište. Intuicije, moralne i ostale, mogu dolaziti iz izvora koji se daju racionalno vrednovati i kalibrirati.3

Štaviše, racionalna deliberacija nije prekidač koji se može uključiti ili isključiti. Ona je proces i stoga se mnogi njeni efekti moraju meriti kroz vreme. U tom smislu je značajna činjenica da su u Hajtovoj originalnoj studiji o bezopasnom tabuu, učesnici imali vrlo malo vremena za deliberaciju. Ali kao što pokazuju druge studije, kada se ljudima dâ više vremena za refleksiju, oni mogu promeniti svoja uverenja u skladu sa dokazima, čak iako im ona u početku izazivaju emotivnu nelagodu.

I zaista, čini se da skorašnja istorija to pokazuje: razmotrimo, na primer, promenu u stavovima prema homoseksualnosti i gej braku, koja se trenutno odvija u SAD. Možda možemo objasniti moralnu i političku promenu ovakvih razmera bez pozivanja na delotvornost razloga, ali se čini jednako verovatnim da je pozivanje na dokaze – dokaze za čije su otkrivanje zapravo najzaslužniji društveni naučnici – imalo bar nekakvog uticaja na to kako ljudi vide istopolne (ili međurasne) brakove. A čini se i vrlo verovatnim da će racionalna deliberacija biti umešana u stvaranje novih moralnih koncepata – poput ljudskih prava. Ukratko, da bismo pokazali da razlozi nemaju nikakvog udela u vrednosnim sudovima, morali bismo da pokažemo da oni nemaju nikavu ulogu u promeni moralnih stavova kroz vreme.

Ovo nas vodi do druge Hajtove glavne tvrdnje o razložnom mišljenju, koju smo već pomenuli. On zastupa ono što zove glaukonskim gledištem o razložnom mišljenju o vrednosti. Referenca je na staro pitanje iz Platona: Šta biste uradili sa prstenom nevidljivosti? Borili se za istinu, pravdu i američki način života ili špijunirali ljude i krali njihove stvari? U Platonovoj Državi, Glaukon postavlja ovo pitanje kako bi ilustrovao ideju da nas samo strah od toga da ćemo biti uhvaćeni, a ne želja za pravdom, tera da se ponašamo pristojno. Hajt iz ovoga izvlači generalnu lekciju o vrednosti odbrane naših stavova razlozima. Kao što oni koji čine „pravu“ stvar nisu stvarno motivisani željom za pravdom, oni koji brane svoje stavove nisu „stvarno“ u potrazi za istinom. Kao što kažu kognitivni naučnici Mersije i Šperber, ono za čime oni zapravo tragaju – bez obzira da li to priznaju ili ne – jesu argumenti koji podržavaju njihove sopstvene već čvrsto ukopane pozicije. Ako je tako – čak iako pozivanje na dokaze ponekad deluje delotvorno na promenu naših političkih gledišta kroz vreme – onda je to samo zato što su razlozi sami po sebi usmereni na manipulisanje drugima kako bi se složili sa nama, a ne na otkrivanje činjenica. Misliti drugačije znači ponovo pasti u racionalističku opsenu.

Dajući razloge, mi svakako ciljamo na to da se drugi slože sa nama (na primer, ja to upravo radim). I ciljati na saglasnost je svakako dobra stvar, baš kao i potraga za delotvornim sredstvima za njeno postizanje (zapravo, ovo je jedna od plemenitih ideja Hajtove knjige). Ali znatno je manje jasno da mi možemo sebe koherentno da predstavimo kao zainteresovane samo za to da nateramo druge da se slože sa nama.

Kako bismo ovo uvideli, razmislimo kako se Hajtovi stavovi daju primeniti na same sebe. Sud da razlozi ne igraju nikakvu ulogu u donošenju sudova, i sam je sud. I Hajt ga je branio razlozima. Stoga, ako me njegovi razlozi ubede da je njegova teorija tačna, onda razlozi mogu igrati ulogu u rasuđivanju – suprotno teoriji. Razmislite o pasusu koji sam gore citirao u ovom kontekstu: oni koji vole istinu moraju hladno i ozbiljno sagledati dokaze i videti razložno mišljenje kakvim ono stvarno jeste. Ovo zvuči kao samopobijajući argument: savetuje nam se da upotrebimo razum da bismo videli da je razum manjkav.

Ovde postoji i jedna važnija poenta. Čak i kada bismo mogli da počnemo sebe da sagledavamo kao nekoga ko daje razloge samo u cilju manipulacije, nejasno je da li bi trebalo to da učinimo. Videti sebe kao “glaukonovca” značilo bi tretirati razmenu razloga kao sporiju, manje delotvornu verziju one politički korektne droge koju sam pomenuo na početku. I u pravu smo što se od toga suzdržavamo. U pitanju je duboko nedemokratska ideja.

Učestvovati u demokratskoj politici znači videti svoje sugrađane kao sebi ravne, autonomne delatnike, sposobne za samostalno odlučivanje. A ovo znači da u funkcionalnoj demokratiji, mi jedni drugima dugujemo razloge za svoje političke činove. I očigledno, ovi razlozi ne mogu biti „razlozi“ sile i manipulacije, jer nametnuti nekome stav znači ne tretirati njega ili nju kao sebi ravne, autonomne individue. To je problem sa kojim se susrećemo kada o sebi počnemo da mislimo više kao o glaukonovskim retoričarima nego kao o razložnim sagovornicima. Glaukonovci se bave marketingom; ubeđivanje je cilj, a istina ih se ne tiče. Ali jednom kada počnemo da vidimo sebe – i sve ostale – na ovaj način, prestajemo da mislimo jedni o drugima kao o ravnopravnim učesnicima u demokratskom poduhvatu. Mi onda postajemo samo figure kojima se manipuliše na tabli.

Kritičari razuma, od Hajta do konzervativnih intelektualaca poput Berka i Oukšota, vide razum kao jedan inherentno manjkav instrument. Sledstveno tome, oni sliku politike koju sam upravo predložio – po kojoj demokratija treba da bude prostor razmene razloga – smatraju neosnovanom i naivnom. Ali videti druge kao davaoce razloga ne znači videti ih kao bezosećajne robote, lišene intuicije. Ova slika je sasvim saglasna sa idejom, koju Hajt s pravom naglašava, da puno ishitrenih odluka dolazi iz stomaka. Ali ona je takođe saglasna i sa idejom da možemo naučiti da prepoznajemo kada nas stomak vodi u pogrešnom smeru, čak iako je ovaj proces učenja sporiji i teži nego što bismo voleli. Odustajanje od ideje da je razum bitan nije samo ishitreno sa naučne tačke gledišta; ono diže ruke i od jedne suštinski demokratske nade. Politika ne mora uvek biti rat drugim sredstvima; demokratije mogu, i treba da budu, mesta gde se ohrabruje razmena razloga. Ova nada nije opsena; ona je ideal – kojem, kako se približava novembar, još uvek vredi težiti.

Michael P. Lynch, The New York Times, 30.09.2012.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 26.10.2012.

NAŠ TERORIZAM

________________

  1. “The Righteous Mind: Why Good People Are Divided by Politics and Religion,” p. 89. Hajtova fascinantna knjiga bavi se i mnogim drugim stvarima osim onih na koje se ovde fokusiram; njen osnovni cilje je dijagnostikovanje uzroka naših neprestanih političkih podela.
  2. Ovime ne želim da kažem, niti to želi Hajt, da se takva osećanja ne mogu braniti; to je druga tema.
  3. Videti Daniel Kahneman, “Thinking, Fast and Slow” (New York: Farrar, Strauss and Giroux, 2011) i “What Does the Modularity of Morals Have to Do With Ethics? Four Moral Sprouts Plus or Minus a Few”, Owen Flanagan and Robert Anthony Williams. Topics in Cognitive Science 2 (2010) 430-453. O sledećoj tezi o promenama, videti J. M. Patxton, L. Ungar, and J. Greene, “Reflection and Reasoning in Moral Judgment” Cognitive Science 36: 1, p. 163-177.