Valjevska pivara
Foto: Valjevska pivara

I to se u srpskom jeziku rado brka sa izuzetnom osećajnošću, to je borostankovićevska žal za mladošću, ta hiljadarka za šeširom svirača, to muškaračko divljenje, to bi trebalo da bude srpska varijanta slovenske senzibilnosti, a jeste, i ostaće uvek, patrijarhalna, agresivna i samozadovoljna lična nesreća. Zbilja neobičan susret balkanskih kafana i loših knjiga!
Milovan Danojlić, Pamflet protiv lične nesreće

Svako ko je ikada prisustvovao ovdašnjim kafanskim razgovorima, zna da se tu uglavnom radi o varijacijama na floberovske teme, to jest o razvlačenju opštih mesta. Nema se tu, naizgled, bogznašta novo ni čuti, ni saznati, ali to ionako nije njihova svrha. Svrha je zabaviti se, uživati u zvuku sopstvenog glasa i druženju sa sebi sličnima, i iznad svega – ubiti vreme. Pa ipak, kada je društvo dobro, a atmosfera opuštena, desi se da neko od sagovornika otvori dušu i otkrije šta ga stvarno tišti.

Tako je bilo i u prošli petak, na nacionalnom servisu, našem pravu da prisluškujemo tuđe kafanske razgovore. Psihoterapeut, Neuropsihijatar i Reditelj prestresali su različite teme od kosmičkog značaja, sve se uzajamno slažući i klimajući glavama. Književnik je tu i tamo remetio unisonost kafanskog hora, ali je uglavnom izbegavao sukob; mudro – u kafani je obično bolje ne suprotstavljati se buvarovsko-pekišeovskoj većini.

Već na samom početku, Psihoterapeut je ustvrdio: „Mi spadamo u južne kulture, kao što su Portugalija, Italija, Španija, Grčka. Na severu je sasvim drugi mentalitet, zbog toga što su zime dugačke i oštre, i onda ljudi moraju da rade preko leta da bi preživeli zimu. I zbog toga je kult rada vrlo izražen. A na jugu gde je klima ugodna, ljudi se bave filozofijom, odnosima, emocijama, umetnošću, muzikom…“ (Kod Flobera, nešto sažetije: „južnjaci – svi pesnici“)

Na to se Neuropsihijatar nadovezao, iznoseći ne baš najsavremeniju, ali uvek aktuelnu misao: „Ima još nešto što treba pomenuti, naša karakteristika je da svaka obitelj ima slavu. Ona doprinosi zajedništvu, barem jednom godišnje. I ta slava je naša specifičnost. Ona je brana i zaštita od onoga što je svetska zdravstvena organizacija objavila da će 21. vek biti vek alijenacije, otuđenja.“ (Kod Flobera nema ničeg o slavama, ali valja podsetiti na stihove: „Niko nema što Srbin imade!/ Srbin ima svoju krsnu slavu,/ krsnu slavu, svetitelja Savu…“).

Svi se složiše da romantična ljubav ne postoji, t.j. da je u pitanju holivudska izmišljotina. Bolje je bilo ženama u vreme ugovaranih brakova, nego danas, kad sirotice ne mogu da se odluče, pa mnogo pate. Veli Reditelj, on je gledao neku emisiju o ženama iz Crne Gore koje su bile „privedene“ i udate na silu, koje su rođeni muževi tretirali kao predmete, nisu im se obraćali, itd. I gle čuda, te su žene i u svojim devedesetim bile „u odličnom stanju“! A bile su i srećne.

Pa da, nadovezuje se Psihoterapeut, ljudi u nerazvijenim delovima sveta, u Africi recimo, mnogo su srećniji nego u razvijenim – to je naučno utvrđeno različitim metodama „merenja optimizma“. Koliko su tamo ljudi srećni, pa to je čudo jedno. A to sve zato što ne gledaju holivudske filmove i ne čitaju romane, pa onda nemaju nerealna očekivanja od života. Ima li po afričkim selima ljubavnih patnji? Nema, naravno. Ne razbijaju ljudi glavu oko gluposti, nego misle o praktičnim stvarima. (Nije nam rečeno o kojim, ali evo ja mogu da nagađam, pa da kažem, recimo o tome kako da dođu do čiste pijaće vode. Zbog nepristupačnosti sanitarnih sredstava, samo u podsaharskoj Africi svakog dana umre preko 2000 dece ispod pet godina. Smrtnost male dece u nekim afričkim zemljama prelazi 20 posto. Uzroci su, pored dijareje koja se dobija zbog korišćenja zagađene vode, još i neuhranjenost, zapaljenje pluća, male boginje i HIV.) U svakom slučaju, veli Psihoterapeut, taj je afrički model mnogo bolji od ovog našeg – jerbo se u njemu rađaju deca. A deca su, zna se, najveće bogatstvo.

Tu se Književnik kao malo usprotivi, pa ne zna on da li je baš tako. Misli da ljubav ipak nije samo izmišljotina, valjda je ona i potvrda naše individualnosti i slobode. Možda je on romantik i idealista, ali čini mu se da tu ipak ima nečeg… Psihoterapeut ga nestrpljivo prekinu: „Moram da se malo kontrolišem da ne budem preoštar. Vi ste pisac, prodajete priče. Priče su čarobne, ljudi su začarani. I onda šta? Poveruju da te priče jesu istina. Jer kad biste vi rekli ’Evo jedne lažne priče o nečemu’ niko to ne bi čitao.“ (Kod Flobera: „književnost – zaludna razbibriga“, „pesnik – pompezni sinonim za budalu, sanjara“).

Pričalo se, naravno, i o EU. „Geografija određuje psihologiju!“, trijumfalno je uzviknuo Neuropsihijatar i nastavio, mi Srbi smo raznovrsni individualisti, bliži smo prirodnom čovekovom stanju nego oni koji su izmislili reč „glajhšaltovanje“ i koji kažu „imam 80 pancer brigada“. Ako dopustimo sebi da budem „glajhšaltovani“ to će da se odrazi na naše psihičko, a možda i fizičko zdravlje, ako nas uteraju u EU, počećemo da poboljevamo od astme, kolitisa, vitiliga… Zaključak: „Svi ratovi su nastali iz Pruske, iz severne hladne klime, gde se bude oni mračni porivi…“ (Flober: „Nemci – uvek u paru sa rečima ’plavi’ i ’sanjari’ – ali kako je samo efikasna njihova armija!“)

A jesu li Srbi nacionalisti? Psihoterapeut je kategoričan: „To je za mene čista glupost! Zbog toga što je nacionalizam hipertrofirana ljubav prema svojoj naciji. Međutim, ja tu ljubav Srba prema Srbima, ja to ne vidim. Ja te nacionaliste pitam: ’Jesi ponosan’. ’Jesam’. ’Zbog čega?’ I onda shvatim da on ne poznaje istoriju. Pa kako može biti nacionalista ako ne poznaje svoju istoriju?“ (Ako je verovati Hobsbaumu, vrlo lako: „Nijedan ozbiljan istoričar nacija i nacionalizma ne može biti posvećeni politički nacionalista. Nacionalizam zahteva preveliku dozu verovanja u očigledne nesitine. Kao što je rekao Renan: ’Biti nacija između ostalog znači i ne poznavati svoju istoriju’.“)1

Elem, sve ovo prepričavam ne bih li dočarao tu opuštenu i familijarnu atmosferu koja je Reditelja navela da oseti da je svoj među svojima, te da može bez straha da otvori dušu i otkrije svoju najdublju i najintimniju muku („Zašto su ti kose pobelele druže/ dal’ i tebe nešto u životu muči?“). Evo o čemu se radi: „Recimo, ako me pitaš zašto me boli duša, mogao bih da kažem da me duša boli za time kako su Srbi protraćili svoje žrtve u Jasenovcu. Protraćili! Uložili ih u komunizam, u jedan projekat… To nismo smeli da uradimo! Da je ceo svet znao da smo mi stradali, isto kao Jevreji, ili još brutalnije!, sve bi bilo drugačije, u Hrvatskoj, sve bi se gledalo drugačije, to što se desilo. Potpuno bi imali drugačiju istoriju. To je potpuno nedostatak samopoštovanja. Ako su Srbi u nečem grešni, to nam je po mom mišljenju najveći greh.“

Vredi dakle slušati kafanske razgovore, čak i kada vam se čini da su sastavljeni sve od samih opštih mesta, jer se ponekad, ako pažljivo oslušnete, u njima može čuti i nešto drugačije; ne opšte mesto, već njegovo nehotično razobličavanje, ono što Amerikanci zovu – giving the game away. Igra o kojoj je ovde reč je, dakako, resantimanski nacionalizam – pozivanje na zločin učinjen nad nama, ne bi li se opravdao zločin koji ćemo mi počiniti „zauzvrat“. Kako inače protumačiti Rediteljevu izjavu da bi, samo da se svet setio jasenovačkih žrtava, sve u Hrvatskoj bilo „drugačije“? Kako drugačije? Pa tako što etničko čišćenje ne bi bilo dozvoljeno „njima“, nego „nama“, pravim, iskonskim, bezgrešnim žrtvama.2

Avaj, odajući pravi smisao igre, Reditelj je nehotice raskrinkava. Jer osnovna pretpostavka resantimanskog nacionalizma jeste naša kolektivna iracionalnost proistekla iz neizmernog bola koji nam je nanet – mi smo žrtve i imamo pravo na osvetu, jer nam je um kolektivno pomračen patnjom, jer smo kolektivno neuračunljivi (u jednoj skorašnjoj varijaciji na temu, Vladan Glišić, povodom genocida u Srebrenici, piše: „[Niko nema moralno pravo da osuđuje osvetnike kojima se svest u trenutku pomračila i koji su odlučili da sami presude onima za koje su znali da su zločinci”.3 Ali, Reditelj se odaje; ponesen familijarnom kafanskom atmosferom, on priznaje da ga duša boli ne zbog žrtava, nego zato što su one „proćerdane“ (Proćerdane!). Ne boli njega što je Jasenovca bilo, nego što smo jasenovačke žrtve investirali u pogrešan projekat, pa nam nisu donele odgovarajuće dividende, umesto da smo ih, na polzu narodnu, oročili i da sada uživamo u plodovima svoje mudre investicije. Iza hinjene iracionalnosti resantimanskog nacionalizma, dakle, leži bankarski precizna računica – koliko žrtava, toliko vajde. Što brutalniji zločin, to veća naplata. Tek ako naplata zakaže, resantimanskog nacionalistu „zaboli duša“. Hvala Reditelju što nam je ovo tako jasno demonstrirao.

Zato, iskoristite svoje RTS-om garantovano pravo, i prisluškujte kafanske razgovore. Nikad se ne zna ko će da otvori dušu, niti pak šta će se sve u toj duši naći.

Peščanik.net, 27.04.2011.


________________

  1. Eric J. Hobsbawm, Nations and Nationalism Since 1780. (Cambridge: Cambridge University Press, 1990.)
  2. Kako piše Nebojša Jovanović, u svom tekstu “Film, žica, Srebrenica”: “Politički kapital ‘Jasenovca’ teško je precjeniti čak i u vremenu kada je najskuplja srpska reč ‘Kosovo’. Zahvaljujući ‘Jasenovcu’, danas nije potrebno poricati Srebrenicu. Uzvik ‘Nož žica Srebrenica!’ nije signal poricanja ili nijekanja, nego upravo trijumfalnog uživanja u zločinu za koji se vrlo dobro zna da je počinjen. Promatrano iz sjene Srpske stvari, da biste uživali u genocidu počinjenom u vaše ime, dovoljno je taj genocid staviti u historijsku perspektivu, ‘kontekstualizirati’, što znači usporediti s ‘Jasenovcem’. Govorim ovjde o ‘Jasenovcu’, a ne naprosto o Jasenovcu, da bih potcrtao razliku između autentičnog povjesnog zločina u tom logoru smrti, i načina na koji ga dana koriste političke elite Republike Srpske i Srbije. Jer njih Jasenovac kao najmasovnije i najokrutnije stratište na prostoru Jugoslavije u Drugom svijetskom ratu niti ne zanima: on za njih ima vrijednost jedino kao moneta u dnevnopolitičkim potkusurivanjima” (Tekst dostupan na sajtu časopisa “Front slobode” ) U tom smisli, razumljivo je i kako Reditelj može da tvrdi da, Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici uprkos, Srbi nemaju drugih greha do “nedostatka samopoštovanja”. Ovo, kako bi rekao Jovanović, nije signal poricanja, nego pravdanja zločina za koje se vrlo dobro zna da su se dogodili.
  3. “Nož-žica-Srebrenica, ili, kako osramotiti sopstveni narod”, Dveri srpske, broj 43, str. 9–10