Dok su ovih dana javnost i mediji zaokupljeni bizarnim temama kao što su poskupljenja cena komunalnih usluga ili povećanje plata poslanicima, kroz Skupštinu i njene odbore prolaze izmene zakona koje će imati mnogo lošije i dugoročnije dejstvo. Jer će delovati sve dok se neko ne seti da ih promeni.

Prvi od tih zakona je zakon o radu. To je od promena 2000. bio verovatno najtržišniji zakon. Zato valjda za njega nisu predviđeni amandmani, nego potpuno novi tekst obima kao neki ustav, jer samo se tako možemo vratiti u samoupravljanje, gde nas Nacrt novog zakona o radu i vraća. Na sve tri ključne tačke – kolektivno pregovaranje, otpuštanje i nadnice – zakon donosi bitna pogoršanja. Kolektivno pregovaranje se uvodi kao obavezna kategorija, a ministar rešenjem može da ga nametne i firmama koje nemaju kolektivni ugovor. Time se samo uvodi rigidnost na tržište rada, koje veštački podiže nadnice iznad ravnotežnog, tržišnog nivoa. Isti efekat ima i minimalna nadnica, koju utvrđuje socijalno-ekonomski savet, tj. Vlada. Posledica toga će biti poskupljenje rada, što sa jedne strane znači dalji pad konkurentnosti privrede, a sa druge strane gubitak posla za jedan broj zaposlenih i manje šanse nezaposlenih da do posla dodju.

Procedura otpuštanja se nepotrebno komplikuje, namerno se produžavaju rokovi, uvode arbitraže i “mišljenje sindikata”, savet zaposlenih, za tehnološke viškove se predviđaju otpremnine, itd. Ispada da je lakše naučiti kineski nego otpustiti zaposlenog. Socijalna funkcija se vraća u firmu (socijalno staranje, otpremnine za penziju, plaćanje pogrebnih usluga), minimalni odmor je mesec dana, kao da živimo u blagostanju. Na zakonu samo fali petokraka.

I zakon o privatizaciji se menja na ključnim tačkama, praktično je to novi zakon. Agencija za privatizaciju dobija još veća ovlašćenja, iako bi trebalo da joj se smanje i postojeća, tako da će preko nje ministar upravljati privatizacijom firmi, upravljanjem već privatizovanim firmama, a on će voditi i privatizaciju kroz stečaj. U slučaju nepravilnosti, a u članu 41a navedeno ih je sedam, ugovori o već privatizovanim firmama se mogu poništiti bez nadoknađivanja sume koju je kupac platio za firmu. To je nečuveno u bilo kakvoj tržišnoj privredi. Državi će, gde nema nezavisnog suda kao ovde, lako dokazati šta hoće i oduzeti imovinu kad hoće. To je posledica, samo je pitanje ko će uopšte pod takvim uslovima ulagati.

Ali i tamo gde ne oduzme uložena sredstva i poništi privatizaciju, država se pobrinula da ima dovoljno uticaja. Akcije iz Akcijskog fonda se od akcija bez glasačkog prava pretvaraju u obične akcije sa glasačkim pravom. To se čini naknadno, silom zakona i bez pitanja vlasnika. Vlast sebi stvara nekoliko hiljada mesta u upravnim odborima, a i ako ne postavi svoje članove u odbore, država ima presudan uticaj na poslovanje preduzeća koja su uglavnom privatizovana, jer se doslovno ništa ne može učiniti u firmi, ako se država ne saglasi sa tim potezom. I za kupovinu fascikli će vlasnici tih firmi morati tražiti saglasnost države, samo zato što država preko Akcijskog fonda u toj firmi ima 3% vlasništva, iako je svih ostalih 97% privatno. Ovakav zakon ne može da predloži neko ko je malouman, već samo neko ko je pokvaren. Politički se time ne samo zaustavlja privatizacija, nego se i u već privatizovanim firmama uspostavlja ponovna državna kontrola. Naknadno se revidiraju prava privatnih akcionara, a da ih niko o tome ništa ne pita. Da bi dobili saglasnost od ministra i birokrata za svoje poslovne poteze, firme će morati da plate, tj. da ih podmićuju.

Konačno, predlaže se i Zakon o preuzimanju. On je u sadašnjem obliku najmanje loš, mada je rukopis “iste ruke”. Pisan je ružnim birokratskim jezikom, uz obilje pravopisnih grešaka, navodno se ugleda na evropsku direktivu (kao da ćemo sutra ući u Uniju) i daje jedva nešto manja prava Komisiji za hartije od vrednosti i Centralnom registru, nego što je to u prethodnom slučaju dato Agenciji za privatizaciju.

Najveći nedostatak ovog zakona o preuzimanju je u tome što njegovi pisci zapravo ne znaju čemu on služi. On služi da bi zaštitio interes vlasnika firmi, kada vlasnik ne upravlja firmom i oblik je pritiska na menadžere da taj posao obavljaju što bolje. Predlog zakona se odnosi samo na akcionarska društva a ne i situaciju gde je vlasnik firme samo jedan, iako menadžeri i tamo mogu loše da upravljaju. Nadalje, koncentiše se na preuzimanje uopšte, iako su problem samo tzv. “nevoljna preuzimanja”. Kod “voljnih preuzimanja” uprava firme koja se preuzima je saglasna sa preuzimanjem, dok je kod nevoljnog preuzimanja protiv. Kao posledicu zaštite vlasnika, ovaj zakon ima pritisak na tržište menadžera.

Pisci zakona ne shvataju da kupac ponudu daje vlasnicima, a ne upravnom odboru i da je samo važno šta kažu vlasnici. U čl. 26 se kaže da upravni odbor obaveštava vlasnike o ponudi, što može biti tehnički posao jer ne mora svaki akcionar videti oglas, ali nije upravni odbor prva adresa davanja ponude, već vlasnici. U istom članu se kaže da upravni odbor “zauzima stav”, što čine i zaposleni. To je nastavak samoupravne logike, stav nije zakonska kategorija jer nikoga ni na šta ne obavezuje. Bitno je samo šta kažu vlasnici. I ovde se država proteže u nadležnosti vlasnika, pa se u čl. 20 stav 9 kaže da preuzimalac mora da kaže Komisiji i javnosti koje su “nameravane promene” koje u firmi koju kupuje hoće da izvede, kao i “sve podatke u vezi finansiranja preuzimanja”. Šta se to tiče bilo koga sem vlasnika. On će od firme napraviti šta misli da je najbolje i njegovo je da kupovinu plati, a ne da objašnjava kako je napravio kalkulaciju za kupovinu. U čl. 6 stoji da organi firme moraju da štite interese društva kao celine. Tu se država isto pojavljuje da brine tuđu brigu, posao vlasnika.

U zakonu piše niz stvari šta akteri mogu da čine, što se ne stavlja u zakon. Tamo ide samo ono što nije dozvoljeno i kazne za prekršaje. Kazne su u širokom rasponu, koji je isti za sve prekršaje, što je loše. Ima puno izraza kao što su “špekulativna ponuda”, “nepošten i štetan”, “brzo”, “blagovremeno”, koji su ekonomski smešni i gde se vlastima ostavlja da utvrde kada su nastupili, iako nikakva merila nisu navedena.

Zajedničko svojstvo sva tri predložena zakona je da su loši, a to će uticati ne samo na manje ulaganja, nego i na uzurpaciju postojećih privatnih ulaganja. Vlast čeka vlasnike na svakom ćešku, ako ga ne dokusuri preko samoupravljanja, tu su ovlašćenja birokratama i na kraju briga države za firmu ili sprečavanje “špekulacija”. Ovakve predloge ne može da predoči neko ko je blesav, već samo neko ko je pokvaren. Da bi mogao od vlasnika da traži mito, državni birokrata predlaže izmene koje mu daju nelogična ovlašćenja na mnogo tačaka. Posledica ovih predloga ako postanu zakoni je sasvim predvidiva. Investitori će bežati iz Srbije, biće manje ulaganja, manje radnih mesta, siromaštvo će se povećavati u populaciji, ali će se zato političari i birokrate bogatiti.

Za ovakve predloge smatram lično odgovornim ministre Labusa, Dinkića, Lalovica i Bubala. Umesto da panično beže od medija, neka izađu na crtu i brane svoje predloge. Koštunica je odgovoran zato što sve ovo gleda a ništa ne preduzima. Verovatno, “nije obavešten”. To je ona “vladavina prava” o kojoj je govorio. Na “stručnjake” koji su ovo pisali neću da trošim reči. Neka spale svoje diplome.

Predlozi će, naravno, lako proći, jer u Skupštini nema nikakve ozbiljne diskusije. A i kako bi se očekivala od likova koji tamo sede i koji se po ceo dan krevelje, a nama govore da rade odgovoran posao i da zato treba da dobijuju enormna povećanja plate. O svemu ovome govore samo retki mediji, dok ostali ćute. Shvatam da im je neprijatno, da neće da se zameraju Vladi, ali time doprinose survavanju Srbije u privredni ambis. Neka samo onda sutra ne kukaju na loše materijalne prilike jer ovim zaposleni i u medijima glasaju sa manje plate.

 
Danas, 29.10.2005.

Peščanik.net, 29.10.2005.