Deveti novembar, dan kada je pao Berlinski zid, mogao bi bez svake sumnje da postane državni praznik savremene Rusije. Naime, današnja Ruska Federacija, država izdvojena i nezavisna od Rusko-sovjetske imperije, nastala je kao posledica ovog događaja od pre dvadest godina. U svakom slučaju, veza je mnogo neposrednija od one koju nam nudi mutni i bezsadržajni 4. novembar1.

Devetog novembra 1989. prestao je da postoji takozvani drugi svet ili „socijalistički lager“, a sa njim je u prošlost potonuo i Veliki komunistički projekat, nacrt budućnosti koji je sedam decenija mnogim narodima podgrevao maštanja o socijalnoj pravdi. I pošto je osnovna misija i glavni razlog postojanja države koja se zvala Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika bio baš taj komunistički projekat, 9. novembar 1989. je predodredio njegov raspad. Simbolična, a potom i realna objava smrti ovoga projekta učinila je da neophodnost postojanja SSSR-a postane bespredmetna i to u prvom redu kod same sovjetske elite. Na dan rušenja Berlinskog zida svim sovjetskim republikama uključujući i RSFSR (danas Rusiju), postalo je jasno da su se, pod a) otvorile mogućnosti za njihovu integraciju u „civilizovano društvo“, odnosno Zapad, i pod b), da će im biti lakše da pristupe ovoj integraciji bez već odavno zarđalih veriga zajedničke sovjetske države, odnosno svaka pojedinačno.

Deveti novembar je godišnjica unipolarnog amerikanocentričnog sveta, u kome svi mi i danas živimo. Šta se sa tim svetom dogodilo za proteklih dvadeset godina?


Sve je isto kao pre

Za ovo vreme svet se uglavnom nije izmenio. Bez obzira na razne krize i ekscese, svetom kao i ranije dominira Amerika. Njena se dominacija očituje već i time što je ona ta koja elitama, odnosno ljudima koji donose najvažnije političke odluke širom sveta, utvrđuje globalne tehnološke i potrošačke standarde.

Kao i kasnih 80-ih godina prošlog veka, Amerika je i danas glavni dizajner imaginacije čitavog čovečanstva i emitent najpouzdanijih i najpopularnijih finansijskih instrumentata, uključujući i sam dolar. Poslednja svetska finansijska kriza, koja je potekla iz SAD (u uslovima unipolarnog sveta ona i nije mogla da potekne sa nekog drugog mesta), pokazala je koliko je savremeni svet duboko zavisan od Amerike i kako bi se samotno i jadno osećali bez ovog opšteg hegemona. Čak i Kina, zemlja koja je doskora smatrana kandidatom na ulogu druge velike sile, maltene SSSR-om sutrašnjice, u prvim danima krize dala je do znanja svetu da je spremna da, zajedno s Amerikom, učini sve da politička i ekonomska arhitektonika ovakvog, unipolarnog sveta, ostane ista.

Jemstvo kineske odluke su 1,4 triliona (70%) deviznih rezervi uloženih u dolar i američke vrednosne papire i jedna četvrtina kineske industrije koja radi za američko tržište.


Sve se promenilo

Za tih istih dvadeset godina kardinalno se promenila filozofija unipolarnog sveta. Formirala se nova politička misao, koja je potekla takođe iz Vašingtona i koja nam sada, svojim ultraljubičastim svetlom osvetljava put.

Tada, dok smo još stajali na ruševinama Zida, činilo nam se da liberalna demokratija samo što nije zapljusnula obale svih kontinenata, da će teški okovi svima pasti i da će se sve tamnice srušiti. Činilo nam se da nam sledi sveopšta vladavina liberalnog „poslednjeg čoveka“ Frensisa Fukujame2. Zajedno sa demokratijom, trijumfovaće i potrošačko društvo koje će prokrčiti sebi put do najegzotičnijih tačaka nama poznatog sveta. I uopšte, ceo svet će nakon nekog vremena postati jedno harmonično, tiho, spokojno, zeleno i čisto mesto opšteg blagostanja, kao što je Zapadni Berlin. Za sve i za svakoga. Amerika je, po meri svojih neskromnih mogućnosti, nastojala da uspostavi takav Zapadni Berlin svuda gde je to bilo moguće i nemoguće.

Ali dvadeset godina je prošlo, a sveopšteg liberalnog raja očigledno nema.

Kako se bližio 9. novembar 2009, bilo je sve jasnije da razlike među civilizacijama objektivno postoje, da su one realne i da ne služe samo za uprošćeni opis međusobnih odnosa u naučnom istraživanju. Evroatlanski politički model ne uspeva da se odomaći van teritorija takozvanog „prvog sveta“, čak ni u zemljama svesno okupiranim od strane Amerike, kao na primer u Avganistanu ili Iraku. Užurbano uvedene demokratije po uzoru na evroatlanski model lako mogu dovesti na vlast za „poslednjeg čoveka“ sasvim neodgovarajuća lika, kao na primer Ugo Čavesa, Evo Moralesa, Mahmuda Ahmadinežada i njima slične.

Osim toga, u vidu poklona za jubilarnu godišnjicu, stiglo nam je novo elitno tumačenje teorije o potrošačkom društvu, koje nam kazuje da njegov globalni trijumf nije moguć. Nažalost, slatkih medenjaka nema dovoljno za sve. Da bi savremena postidustrijska ekonomija „prvog sveta“, odnosno sveta koga u širem smislu te reči danas zovemo Zapad, mogla bez prekida da funkcioniše, na planeti mora da bude dovoljan broj ljudi saglasnih da rade za jedan dolar na sat, kao što su to radnici zaposleni u kineskoj industriji ili čak za 50 američkih centi, kao radnici u Indoneziji. Naime, globalnu stabilnost umnogome obezbeđuju oni koji se nalaze s one strane potrošačkog društva, a kako nemaju ni legalnu slobodu kretanja ni – horribile dictu – pristup internetu, teško da uopšte mogu i da saznaju za njegovo postojanje.

Pre 20 godina, odmah posle Zida (Velikog Berlinskog, a ne Kineskog), nije bilo kraja razgovorima o tome kako će u Kini, pod uticajem ekonomskog progresa, veoma brzo doći do demokratskih promena i da će Komunistička partije Kine otići sa vlasti ili je, u krajnjem slučaju, podeliti sa još nekim. Danas, ti isti koji su izašli kao pobednici iz hladnog rata sa SSSR-om, drže palčeve za sreću Kompartiji Kine da što duže održi svoj monopol vlasti. Jedino je ona sposobna da čvrstom rukom drži većinu stanovništva u očitom siromaštvu i tako podržava svetsku ekonomsku piramidu u čijem je temelju Kineskoj Narodnoj Republici namenjena uloga univerzalne fabrike.

Hajde da pokušamo da izračunamo šta bi se desilo kada bi običan Kinez poželeo da stekne životni standard kakav imaju recimo Rumuni, stanovnici najsiromašnije države u Evropskoj uniji. Prosečna godišnja primanja stanovnika Rumunije iznose 7000 dolara. Da bi stanovnik Kine mogao da živi onako kako živi Rumun i kada se obračun izvrši kroz paritet kupovne moći, on bi morao da zarađuje oko 4700 dolara godišnje. Na današnji dan, prosečna godišnja primanja na kineskom selu (770 miliona ljudi) iznose 600 dolara, a u gradu (570 miliona ljudi) oko 2000 dolara.

I sada, pretpostavimo da kinesko rukovodsto iznenada reši da, putem realizacije nekakvog idealnog programa koji bi stimulisao unutrašnju tražnju, naglo poveća blagostanje svojih građana do nivoa najsiromašnije zemlje Evropske Unije. To bi značilo da ukupna godišnja primanja svih stanovnika KNR treba da iznose 6,3 triliona dolara. Bio bi to zapravo iznos 1,5 puta veći od današnjeg bruto nacionalnog dohotka Kine. Osim toga, ovakav idealni program zahtevao bi da se Kina ubuduće odrekne štednje prihoda koju ostvaruje izvozom, da pređe na ubrzano trošenje zlatnih rezervi (danas oko 2 triliona dolara) i da preusmeri praktično sve prihode kineske ekonomije na uvoz robe i usluga. Nagli preokret u pravcu „civilizovanog sveta“ potrošnje, utrostručio bi cenu kineske radne snage i učinio „univerzalnu fabriku“ potpuno nekonkurentnom, ne samo u odnosu na Vijetnam i Indoneziju, već i na, pod sitim trbuhom SAD, udobno smešteni Meksiko. Pored ostalog, Kina ne bi mogla da obezbedi porast blagostanja svojim građanima ni sa stanovišta potrošnje energije. Danas, KNR troši oko 3,2 triliona kv/h električne energije godišnje, pri čemu lavovski deo odlazi na industriju. Rumunija, koju smo odabrali za uslovni kineski ideal, troši 59 milijardi kv/h godišnje, pri čemu veći deo koristi stanovništvo. Ako bi došlo do „rumunizacije“ energetike, to jest premeštanja težišta potrošnje električne energije sa industrije na stanovništvo, Kina bi trošila oko 8,5 triliona kv/h godišnje, što bi predstavljalo skoro polovinu današnje ukupne svetske proizvodnje.

Sada je jasno da se od mnogoljudne Kine danas ne može napraviti potrošačko društvo. Mogu se stvoriti nekolike lokalne zone na obali okeana, no one će biti odvojene neprobojnim zidom od ostalog dela stanovništva. A što se perspektive razvoja kineskog interneta tiče, prema vestima koje odskora odande stižu, dosta toga nam je nažalost takođe postalo jasno.

I evo još jedne priče za primer. Kada sam nedavno boravio u Južnoj Koreji, saznao sam da se odnos prema perspektivi ponovnog političkog ujedinjenja Korejskog poluostrva, u značajnoj meri menja. Tema ujedinjenja dve Koreje aktuelna je uglavnom među pripadnicima starijih generacija, to jest među onima koji imaju preko 60 godina. Oni mlađi od 40, mnogo češće se prema ovoj temi odnose mnogo opreznije. Osim činjenice da bi, kako su neki izračunali, ujedinjenje koštalo oko 200 milijardi dolara, ono bi južnokorejsko ekonomsko čudo postavilo pred stvarno žestoke izazove. Milioni izgladnelih ljudi će sa severa poći na jug i biće veoma složen zadatak zaposliti ih i obezbediti im pristojan stambeni prostor. Zato u poslednje vreme sazreva i uzima maha nova, za sada još uvek ne mnogo reklamirana ideja, koja glasi: nije li možda pametnije davati po nekoliko stotina miliona dolara godišnje diktatoru Kim Džong Ilu i tako mu pomoći da održava status quo, nego se žuriti u rušenje zida između Severa i Juga?

U XXI-om veku nas čekaju novi zidovi, ne takvi sumorni, od betona, kakav je bio Berlinski, već skoro nevidljivi, sazdani visokom tehnologijom i ne manje bitni. Biće to zidovi podignuti između različitih civilizacija, zidovi između elita integrisanih u globalno potrošačko društvo i čitavih naroda kojima neće biti dopušteno da ubiraju njegove plodove.

Već se javio i glavni zastupnik ove nove političke misli – politike novih zidova – predsedavajući Zemaljske kugle, Barak Obama. Neprestano govoreći o idealističkim ciljevima, on rešava za Ameriku veoma važan i sasvim pragmatičan zadatak: kako sačuvati globalnu dominaciju Vašingtona bez nepodnošljivo visokih finansijskih, političkih i propagandnih izdataka? Odgovor na ovaj izazov istorije koji nam je on objavio, uglavnom je već jasan: Amerika ima nameru da učvrsti kontrolu nad elitama najrazličitijih zemalja sveta, a odriče se političko-ideološke kontrole nad narodima. U tome se i sastoji osnovna ideja „resetovanja“ koje se svima nudi: elite koje potvrde svoju lojalnost prema SAD, za uzvrat dobijaju pravo da sa svojim narodom čine sve što smatraju nužnim. Amerika više neće nametati svoje vrednosti onima kod kojih te vrednosti ne padaju na plodno tlo. Pokušaj dostizanja mira u celom svetu neće se provoditi putem svetske liberalne revolucije, već putem pakta Amerike sa elitama.

Ako se u ovom novom amerikanocentričnom svetskom poretku nekome i prohte da sruši neki od zidova koji dele slobodu od neslobode, moraće to da učini svojim rukama, na svoju ličnu i istorijsku odgovornost, bez pomoći spolja i bez oslonca na tamo neku stariju braću. „Dostojan života i slobode je samo onaj ko svaki dan za njih stupa u boj“3 bile su reči napisane 150 godina pre pada Berlinskog zida.

I tako, stigosmo na početak XXI-og veka. Ne po kalendaru, već stvarno.

S. Belkovski i R. Karev, Ежедневный Журнал, 09.11.2009.

Prevod sa ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 21.11.2009.

PAD BERLINSKOG ZIDA

________________

  1. 4.novembar, Dan narodnog jedinstva, novi državni praznik u Rusiji. Ovaj praznik je uveden pre pet godina kao alternativa Danu Oktobarske revolucije koji se proslavljao 7. novembra. Dan narodnog jedinstva nas podseća na dan kada je narod, mobilisan patriotskom aktivnošću Minina i Požarskog, 1612. godine oslobodio Moskvu od poljskih intervenata
  2. Frensis Fukujama, rođ. 1952, američki društveni analitičar i politički komentator. Napisao je nekoliko knjiga, a najpoznatija je Kraj istorije i poslednji čovek, izdata 1992. godine (prevedena na srpski).
  3. Faust – Johan Volfgang Gete (1749-1832)