Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Autor govori o svojoj novoj knjizi „Varljiva svetlost: obračun / The light that failed: A reckoning” (Penguin Books, oktobar 2019), razgovor vodili Simon Garnett i Réka Kinga Papp.

U svojoj novoj knjizi Varljiva svetlost, koju ste napisali zajedno sa politikologom Stivenom Holmsom, dajete uverljivo tumačenje političkog razvoja posle 1989, a posebno uspona neliberalizma – u centralnoj i istočnoj Evropi i Rusiji, ali i u SAD i Kini. U uvodu knjige nalazi se pasus koji vešto sumira vaš argument. Pišete da se „posle početnog uzbuđenja zbog šanse da se oponaša zapad, u svetu javlja otpor prema politici imitacije, koju karakteriše nedostatak političkih i ideoloških alternativa. To, a ne gravitaciona sila autoritarne prošlosti ili istorijski ugrađenog neprijateljstva prema liberalizmu, najbolje objašnjava antizapadni etos koji danas dominira postkomunističkim društvima“. Možete li da pojasnite šta mislite pod „politikom imitacije“?

Jako me je iznenadilo nešto što je napisao Ben Rods, blizak prijatelj i savetnik Baraka Obame, u svom izveštaju o tadašnjoj administraciji. Tog dana kada je Obama napustio Belu kuću, a u nju se uselio Tramp, Rods se pitao: „Šta ako smo pogrešili?“ Nije se pitao „U čemu smo pogrešili?“ ni „Šta smo uradili pogrešno?“ To je bila samokritika ljudi u centru paradigme koju razmatramo u knjizi, a čije smo zablude i mi gajili. Za nas, pitanje je glasilo: „Šta ako smo pogrešno shvatili prirodu posthladnoratovskog perioda?“ I, ako je tako, „u kojoj meri smo pogrešno razumeli izvor podrške Trampu?“

Stiven Holms i ja tvrdimo da postoji nešto veoma specifično za period posle 1989. Tekst „Kraj istorije“ Frensisa Fukujame se ismeva, naročito u novije doba, ali on je tu zahvatio nešto što je u vreme pisanja tog eseja bilo veoma značajno. Nasuprot onome kako se prikazuje, to nije trijumfalistički tekst. Trijumfalizam se pojavio krajem 1990-ih, a nije ga bilo početkom te decenije. Upravo suprotno. Ako pogledate naslove uticajnih knjiga i tekstova objavljenih na zapadu u periodu od 1989. do 1992, primetićete nervozu. Klasičan primer je „Bez kontrole“ Zbignjeva Bžežinskog. Ljudi su istovremeno bili uzbuđeni i vrlo uplašeni.

Period hladnog rata definisan je sukobom dve univerzalističke ideologije – zapadnog liberalizma i sovjetskog komunizma – koje su obe rođene iz tradicije evropskog prosvetiteljstva. Poslehladnoratovski period, nasuprot tome, definisan je odsustvom ideoloških alternativa. To je naš prvi centralni argument. Fukujamina knjiga je bila uspešna, posebno na istoku u postkomunističkim elitama, delimično i zbog toga što je dodirnula nešto duboko u marskističko-hegelijanskom odgoju tih ljudi. Mnogim bivšim komunističkim misliocima i političarima bilo je lakše da prihvate da su kapitalizam i demokratija kraj istorije, nego da istorija uopšte nema kraja.

Ideja istorijsko-teleološkog razvoja, progresa, kretanja ka određenom cilju, bila je vrlo jaka. Iz toga se rodio osećaj da nema alternative. Naš drugi glavni argument tiče se podele na demokratiju i komunizam, na slobodu i totalitarizam, tipične za hladni rat, a koju je zamenila podela na društva koja su već bila liberalne demokratije i ona koja žele da to postanu. To je razlika između originala i kopije.

Fukujama nije voleo ideju kraja istorije. Naprotiv, verovao je da će doba posle 1989. biti dosadno, da će mu nedostajati herojstvo i da će biti pretežno potrošačko. Takođe, nije mislio da će svaka zemlja na svetu postati liberalna demokratija u narednih deset do dvadeset godina. Ali jeste rekao da će one koje to ne postanu, morati da se prave da su liberalne demokratije da bi preživele. To je bila ključna stvar za kraj istorije: u svetu će i dalje biti nedemokratskih zemalja, ali one više neće biti uzor. Kuba i Severna Koreja mogu da opstanu, ali ko bi hteo da bude takav? U knjizi tvrdimo da se taj period sada bliži kraju.

Kada govorimo o dobu oponašanja, ne mislimo da se postkomunističkim društvima nešto nametalo. Imitacija nije nametanje, nije kolonizacija. To je bio naš izbor, što je delimično i razlog zašto je priča tako bolna. Zapad nije došao i naredio nam kako da živimo. To smo mi želeli. Ključna reč 1989. bila je „normalnost“. Nije se odnosila na projektovanu budućnost. Želeli smo normalno društvo, a to je značilo društvo poput onog na zapadu, po ugledu na ono kako smo zamišljali zapad. U svakom slučaju, oponašanje zapada je bilo naš izbor. Biti imitator u svetu koji se zaljubio u originalnost, postalo je ponižavajuće iskustvo. Političke stranke i lideri su onda iskoristili otpor prema tom imperativu oponašanja. Ali oni svoju politiku ne zasnivaju na stvarnim alternativama, već na pukom opiranju. Ideja da ne moramo da budemo kopija, da mi imamo svoj način, suštinska je za politički jezik Viktora Orbana i Jaroslava Kačinskog.

Suprotstavljate „netolerantni komunitarijanizam“ koji je odgovor na imperativ imitiranja u centralno-istočnoj Evropi, „imitaciji demokratije“ u Rusiji 1990-ih i ruskoj „refleksiji“ zapada sa početka ove decenije. Možete li da pojasnite kako se ruska reakcija na pad komunizma razlikovala od one u centralnoj i istočnoj Evropi?

Rusiji je bilo naročito bolno to što nije u stanju da shvati u potpunosti kako ili zašto se Sovjetski savez raspao. SSSR je bila nuklearna sila, nije bilo strane invazije pa ipak, iznenada, raspao se. Taj ponižavajući i neshvatljivi poraz podstakao je teorije zavere o elitama koje su izdale zemlju. U period 1989-1992. komunizam je iscrpeo svoju snagu za mobilizaciju. Većina stanovnika Rusije želela je da se on završi, bez jasne ideje šta hoće umesto toga. Ali za ruske građane, Sovjetski savez i komunizam nisu bili isto. Sovjetski savez je bila njihova zemlja i nisu razumeli zašto bi se raspala zajedno sa iscrpljenom ideologijom. Možda je to bilo očigledno spolja, ali njima nije.

Posle 1989. zapadni pristup je bio da smo „svi pobednici“, da su Amerika, Rusija i istočna Evropa zajedno trijumfovali. Međutim, kako je Rusija izgubila trećinu svoje ekonomije u depresiji 1993, nije bilo lako ubediti njene građane da su pobednici. Za istočne Evropljane stvari su tekle nešto drugačije, iz raznih razloga. Pre svega, komunizam je prikazan kao strana okupacija. Drugo, ukazala se šansa priključenja Evropskoj uniji. Treće, bili su slobodni da putuju. I četvrto, posle perioda prve tranzicije osećala se pozitivna ekonomska promena, bar u određenim delovima društva.

Mnogi u Rusiji su bili zainteresovani za demokratizaciju zemlje, ali su znali da će to biti bolan proces, zbog razmera promena i posledica dezintegracije. Za njih je oponašanje zapada bio način opstanka. Refleksivna strategija koja počinje s Putinovim drugim mandatom, obeležila je kraj modela imitacije. Od sada je trebalo dokazivati Americi da joj je Rusija jednaka. Svrha ruskog mešanja u američke izbore 2016. nije u postavljanju predsednika kog mogu da kontrolišu, već da se Americi pokaže da Rusija njoj može da uradi ono što je Amerika uradila Rusiji.

Poslednje poglavlje knjige bavi se zaokretom ka neliberalizmu u Sjedinjenim Državama, a posebno vezom sa usponom Kine spremne da ospori američku hegemoniju. Tvrdite da ovaj razvoj „signalizira kraj Doba imitacije kako smo ga razumeli“.

Posmatramo razvoj događaja šire od centralne i istočne Evrope, jer nasleđe 1989. nije ograničeno samo na to područje. Ta godina je preobrazila zapad podjednako kao i istok, što se u analizama često previđa. Zapadni diskurs je fokusiran na dešavanja na istoku, a ta je opsesija ukorenjena u strahu od suočavanja s problemima zapadnih demokratija. Najvažnije pitanje glasi do koje mere su liberalne demokratije bile uslovljene postojanjem hladnog rata. Ispitujemo kako je na Sjedinjene Države uticao kraj doba imitacije. Kako je imitirani model počeo sebe da posmatra kao žrtvu sveta koji je stvorio? Tramp govori Amerikancima da oni nisu lideri sveta već njegovi taoci – zbog svih ratova koje misle da treba da vode, zbog svoje trgovinske politike, koja je u restriktivna u odnosu na Kinu. Za Trampa, jedini mogući odgovor za SAD je da se fokusira na svoje vlastite interese. To je kraj američke izuzetnosti. Trampova radikalna poruka glasi da Amerika nije bolja od drugih, već prosto jača a, ako zatreba, i podjednako gadna.

Te promene imaju suštinski značaj za naše razumevanje ne samo kraja perioda nakon 1989, već i pitanja zašto se stvari dezintegrišu na ovaj način. Lako je ispričati priču o krizi liberalne demokratije u prostim ekonomskim okvirima, ali to neće objasniti politički put Poljske, na primer. Lako je reći da je sve rezultat ruskog mešanja, što je dokazani slučaj. Ali ne bi trebalo da padnemo u zamku u kojoj je Rusija poslednje tri decenije, prikazujući sve što se Rusiji dogodilo kao zapadnu zaveru. Sposobnost Rusije da mobiliše birače protiv sopstvenih zajednica oslanja se na određene nedostatke u našim demokratijama. Problem je unutrašnji, mada može biti taktički potez eksternalizovati ga.

Stiven Holms i ja ne mislimo da se hladni rat vratio. Kinesko-američka konfrontacija će oblikovati naš svet u budućnosti, ali ne verujemo da će doći do sudara dva ideološka projekta. Jedan od naših glavnih argumenata je da Kina ne sanja da postane model ostatku sveta. Ona ne veruje da može biti imitirana – ne samo usled njenog verovanja u superiornost kineske kulture, već i zato što njen model posedovanja i projektovanja moći nije zasnovan na stvaranju kopija. Kini nedostaje univerzalistička aspiracija koja je bila sastavni deo zapadne politike posle kraja hladnog rata.

Često se može čuti da se kriza liberalne hegemonije opisuje kao kriza liberalizma, ali meni to nije uverljivo. Liberalna hegemonija je bila vanredan trenutak, rođen usled vanrednog razvoja. Činjenica da nisu sve zemlje na svetu postale liberalne demokratije ne znači da se ljudska prava više ne smatraju relevantnim, ili da će autoritarizam svuda prevladati. Naprotiv, populistički pokreti sve vreme govore o pravima. Pitanje je, čijim pravima? Prava koja zagovaraju populisti su prava većine, nacije. Antikolonijalni pokret je postao model zapadnoevropske krajnje desnice. U toj aproprijaciji jezika prava, zapad je sada onaj ko je kolonizovan, i javlja se kao antikolonijalista. Tramp je najbolji primer za to. Ova inverzija najranjivijih i siromašnih sa najmoćnijima i privilegovanima jeste perverzija političke imaginacije koju nalazim tipičnom za savremeni trenutak.

Upozoravate protiv čitanja istorije unazad od pojedinih događaja. Liberalni trijumfalizam iz 1990-ih bio je proizvod tog teleološkog mišljenja. Ali zar i vi niste takođe ponovo iščitavali proteklih trideset godina, ako ne i poslednjih sedam decenija pre 1989, unazad od aktuelne situacije? Kako izbeći teleologiju u razgovoru o 1989?

U teleološkim pričama je poznato šta će se desiti, a misli se u okvirima progresa i regresije. Mi posmatramo istoriju znatno otvorenije. Nismo želeli da se bavimo decenijama nakon 1989. u okvirima pitanja zašto su stvari otišle naopako i šta je trebalo učiniti drugačije. Verovatno je moglo biti drugačije, ali mi to ne znamo. Naš glavni argument jeste da je došlo do razmene hegemonije i pluralizma. Izgubili smo hegemoniju, ali smo dobili priliku da ponovo osmislimo pluralizam.

Nismo fatalisti. Godina 1989. nije bila kraj istorije, već godina otvaranja budućnosti. Odjednom su ljudi mogli sebe da zamisle u drugačijem svetu. To je često bilo iluzorno, ali je bilo i osnažujuće. Vladao je osećaj da možete da odlučite bilo šta. Ta 1989. je bila ujedinjujući trenutak nade – ili mnoštva nada. Neki ljudi su se nadali boljem životnom standardu, drugi slobodi, treći nacionalnoj slavi. Mada im ideologija nije bila zajednička, taj trenutak jeste.

Godina 1989. je oblikovala ljude, bez obzira na njihovu politiku. Sloboda nije bila samo politički termin. Pogledi na svet promenili su se preko noći. Recimo da ste bili sredovečni službenik negde u Bugarskoj: odjednom ste mogli zamisliti sebe kao uspešnog biznismena. Možda nikada nećete pokušati, a i šanse za uspeh su bile zanemarive, ali poenta je bila u tome da ste počeli da sanjate snove koje ranije niste imali. Te nade su takođe odigrale ulogu u kasnijim frustracijama, podrivajući legitimitet onoga što se desilo 1989.

Većinu revolucija ne legitimišu ispunjena obećanja, već osećaj zadovoljene osvete. Međutim, liberalne revolucije iz 1989. vodili su ljudi traumatizovani iskustvom komunizma. Nisu želeli da pokrenu revoluciju koja će pojesti svoju decu. Nomenklatura bivšeg režima se tako mogla integrisati u novi svet. To je postala slabost: izdaja ideje revolucije desila se tako što su isti ljudi ostali na vlasti. Revolucija 1989. nije obećala da će poslednji biti prvi: obećala je da svi mogu biti prvi.

„Demografska panika“ ima centralno mesto u vašem tumačenju pojave neliberalizma u centralno-istočnoj Evropi – ideja da je etno-nacionalizam izmeštena ekspresija straha od nestanka nacije.

Revolucionari uvek žive u budućnosti. Trocki je verovao da je centar sveta, da je on budućnost. Posle revolucije obično dolazi do egzodusa, ali uglavnom odlaze poraženi. Međutim, posle 1989. otišli su pobednici. Ne možete zamisliti Trockog kako preuzima katedru na Oksfordu posle ruske revolucije, a Orban je na primer otišao baš tamo posle 1989. Svet se otvorio i budućnost je bila nadohvat ruke, u formi prvog zapadnog suseda. Mnogi od onih koji su uložili u demokratski preokret, bili su prvi koji će otići pošto se preokret odigrao. Uticaj tog egzodusa sposobnih ljudi iz centralne i istočne Evrope se potcenjuje, ne u ekonomskim okvirima, već kao politički faktor.

Većina ljudi iz centralne i istočne Evrope kaže da je sloboda da se putuje i radi u inostranstvu najbolja stvar koja im se desila posle 1989. U isto vreme, oko polovine Mađara i Poljaka bi podržala aktivnosti vlade da ljudima ograniči mogućnost da rade u inostranstvu na duži vremenski period. Najbolje i najgore je isto: najbolje je to što mogu da odem, najgore je što previše ljudi upravo to i čini. To je postao sastavni deo nacionalističke retorike Orbana i Kačinskog. Ne radi se tu toliko o imigrantima, koji ionako ne dolaze, već o pokušaju da svoje ljude spreče da odu iz zemlje.

Istočna Evropa je suočena sa istim problemom s kojim se NDR suočavala 1961: radno sposobno stanovništvo napušta zemlju – zbog političkih ili ekonomskih razloga. Ljudi prosto ne žele da ostanu u državi koja im komanduje kako da žive i dišu. Nedostatak radne snage plaši investitore, što dalje urušava ekonomiju. Sav novac uložen u obrazovanje ljudi odlazi s njima, a vama ostaje populacija koja stari. To vodi onome što demografi zovu visok koeficijent zavisnosti, gde vrlo mali broj radno sposobnih treba da održava veliki broj starih. U osnovi podrške populistima nije strah od sveta bez granica, već strah od gradova bez lekara. U protekle dve godine, Bugarsku je napustilo deset hiljada lekara. A onda iste vlade koje su uzrokovale problem izigravaju dobroćudnog patrijarha koji jedini brine za vas.

Tvrdeći da je neliberalizam racionalni odgovor na stvarnu demografsku krizu, niste li mu nekako dali legitimitet? Bar tako tvrdi Aleida Asman u odgovoru na raniji tekst koji ste napisali sa Stivenom Holmsom, u kom skicirate teoriju „imperativa imitiranja“. Kako odgovarate na optužbu koju iznosi Asman da nedovoljno osuđujete ideološku suštinu neliberalnog etno-nacionalizma?

Veoma sam zahvalan profesorki Asman na reakciji na našu hipotezu o imitaciji. Njeni argumenti su utemeljeni i tekst je izvrsno napisan. Ali, naravno, ne slažemo se u svemu. Nikada nisam stao uz ideju da je razumeti isto što i pravdati. Analiza populizma ne može biti svedena na moralnu osudu. Treba biti oprezan u označavanju svih svojih protivnika kao iracionalnih. Naravno, populisti instrumentalizuju strahove ljudi. Ali možemo li reći da su svi ti ljudi iz mađarske provincije koji glasaju za Orbana svih ovih godina baš potpuno iracionalni? Možemo li sve svesti na mehanizme moći? Jedna je stvar učiniti to u Mađarskoj, ali šta ćemo s Poljskom gde su mediji prilično pluralni? Naravno, poljska vlada kontroliše državne medije, ali ne možete reći da Poljaci nemaju pristup različitim stavovima.

Tvrdnja da se na neki način pomaže populističkim vođama ako se ljudima kaže da su njihovi strahovi legitimni, predstavlja pravac za koji i Stiven Holms i ja mislimo da je vrlo rizičan. Ako počnemo da govorimo istinu, ili ono što verujemo da je istina, samo onda kada nam to ide u prilog, onda se u nekom trenutku više nećemo mnogo razlikovati od onih kojima smo izrazito suprotstavljeni. To je moralna dilema i često je srećemo u svakodnevnom političkom životu. Da li legitimišemo drugu stranu prostom činjenicom da s njima delimo forum? Hoćemo li učestvovati u raspravi sa Stivom Banonom ili Marijom Šmit? Pod kojim uslovima bi trebalo, a pod kojim ne? Mislim da je to vrlo važno pitanje.

U centralnoj i istočnoj Evropi demografija je bila presudno pitanje sve vreme tokom stvaranja nacija. Romantičarska nacionalistička literatura obuzeta je tim problemom. Mađari su dva veka živeli prestravljeni Herderovim proročanstvom da će ih preplaviti govornici slovenskih jezika. Nikolae Čaušesku će otvoreno reći da će Karpatski basen pripasti onima koji se u njemu namnože. To je ključni sastojak biopolitike.

Ono što populistima nedostaje jeste model društva sa univerzalnim apelom. To je ono što autoritarni nacionalizam suštionski razlikuje od komunizma, koji je – bilo da se slažete s njim ili ne – bio univerzalni pogled na svet. Ne verujem da Orbanov model može da prođe onako kako bi on želeo. Suviše je uslovljen političkom tradicijom i suviše ukorenjen u specifične okolnosti. Centralno-istočna Evropa je izrazito etnički homogena, što je rezultat Drugog svetskog rata i kasnijeg razvoja – etničko čišćenje, razaranje i tako dalje. Mađarska je u osnovi monoetnička država, a to stvara strah od etničke raznovrsnosti i nestanka nacije. Orbanov model ne možete preneti ni do Austrije. Govorimo o dve vrlo različite društvene realnosti.

Odnos između nacionalizma i demokratije u centralno-istočnoj Evropi posle 1989. znatno se razlikuje od onoga što se dešavalo u zapadnoj Evropi posle Drugog svetskog rata. Nakon 1945, nacionalizam je bio zlo. Ali u centralno-istočnoj Evropi, internacionalizam je bio jezik komunista. Nacionalizam je oduvek bio deo antikomunističke koalicije, a naročito je bio jak u Poljskoj. Liberali i nacionalisti formirali su koaliciju da zbace komunizam i 1989 – za razliku od 1945 – mnogi nacionalisti su se osećali kao pobednici. To je u prvim godinama bilo prilično očigledno.

Nacionalistička retorika je bila glavno sredstvo provere legitimiteta nekih od postkomunističkih vođa 1990. A onda su došli jugoslovenski ratovi. Ono što se desilo na Balkanu presudno je oblikovalo period posle Hladnog rata. Prvo zbog strahova koje su ti ratovi podstakli, a drugo zato što je nacionalizam sada bio asociran sa bivšim komunistima – Milošević je bio model nacionaliste. Orban je više bio oportunista, ali je Kačinski ostao dosledan svom pogledu na svet: on nije mogao da govori jezikom nacionalizma, jer se nije mogao identifikovati sa Miloševićem. Kad bi to uradio porekao bi čitavu svoju biografiju.

Tek posle napada na SAD 2001. i uspona islamofobije, ti ljudi su mogli da se vrate i spoje ideju demokratije sa nacionalnim suverenitetom. Ono što te vođe presudno razlikuje od klasičnih autoritaraca jeste činjenica da ne možete zamisliti nijednog od njih bez institucije izbora. A tu se vraćamo na pitanje demografije. Setićete se da je 1953. posle antikomunističke pobune u Istočnom Berlinu, Breht pitao zar ne bi bilo „jednostavnije da vlast raspusti narod, pa da izabere drugi?“ Paradoksalno, sada je sloboda kretanja to omogućila. Igrajući razne igre sa institucijama, vlade u mnogim istočnoevropskim zemljama bile su u stanju da izaberu „drugi“ narod.

Ako ste Mađar koji živi u Transilvaniji, za vas je glasanje na mađarskim izborima lako. Ako ste Mađar koji živi u Londonu, s druge strane, imate samo jedno biračko mesto. To je ogromna promena u načinu na koje demokratije funkcionišu. U polarizovanom društvu sa informacionim jazom, nije stvar u tome da promenite nečije mišljenje, već da mobilišete svoju stranu i demobilišete drugu. To možete uraditi kroz institucionalne odluke. Ako hoćete da razvlastite brojnu dijasporu koja živi u zapadnoj Evropi, a u isto vreme ovlastite dijasporu koja živi u susednoj zemlji, u izvesnom smislu birate svoj narod.

Mnoge od problema koje primećujemo na svojoj, vidimo i na zapadnoj strani – ne samo u SAD već i u Evropi. Naravno, etnička homogenizacija u centralnoj i istočnoj Evropi čini mobilizaciju mnogo lakšom. Ankete pokazuju da je više Mađara koji su videli NLO nego onih koji su lično sreli izbeglice. U centralnoj i istočnoj Evropi, Drugi je potpuno imaginaran, apstraktan. Populisti eksploatišu nešto što već postoji.

Nemačka se loše provela u vašoj knjizi. Imate odeljak o „novoj nemačkoj ideologiji“ koju opisujete kao „de-istoriciziran post-nacionalizam i kulturalno bezličan ustavni patriotizam“. Međutim, Evropska unija nikad nije bila post-nacionalni projekat, naprotiv. Ovo se retko priznaje u liberalnom diskursu u Nemačkoj. Drugi aspekt vaše kritike Nemačke tiče se pokušaja totalne zamene komunističkih elita posle 1989. iz perspektive reintegracije bivših nacista tokom 1950-ih.

Kritični smo prema Nemačkoj jer joj se istinski divimo i saosećamo s njom. Ali nemoguće je razumeti istočnu Evropu bez razumevanja centralne uloge koju su nemačke politike i nemački model odigrali u postkomunističkoj tranziciji. Bitno pitanje za mene bilo je zašto nemačko ujedinjenje nije bio model za centralnu i istočnu Evropu. Vrlo je teško univerzalizovati nemačko iskustvo. Prvo, nemački pogled na nacionalizam duboko je uslovljen nacističkim periodom.

Nemoguće je očekivati da Poljaci, koji su se istovremeno borili i protiv sovjeta i protiv Nemaca, tretiraju svoj nacionalizam na isti način. Totalna nelegitimnost nacionalizma, koja je apsolutno razumljiva u slučaju Nemačke, ne može se preneti na Istok. Ne kritikujem Nemce za ono što su učinili, ali verujem da su prevideli izuzetan kontekst u kom se to odigravalo.

Druga stvar je to što je posle 1989. Nemačka pokušala da uči istočnu Evropu ne kako je radila stvari posle 1945, već kako je trebalo da ih radi. Tokom prvih dvadeset godina, na snazi je bila amnezija o ponašanju ljudi za vreme nacizima. Ne kažem da je to bilo pogrešno; da budem potpuno iskren, ne verujem da je bilo izbora. Ako je i bilo sastavni deo posleratnog uspeha Zapadne Nemačke, to svakako nije nešto što je Nemačka htela da izveze posle 1989. Ovo je izazvalo bes i delimično objašnjava probleme s kojima je istočni deo Nemačke sada suočen. Nemačka je jedino mesto gde se odigrala de-komunizacija. Ali kako se odigravala asimetrično, na kraju ste dobili jednu od najekstremnijih verzija desničarskog populizma. Kriza nemačkog modela teža je utoliko što je Nemačka bila savršna kopija. U određenom smilsu, bila je bolja od originala. Ali onog trenutka kada je postala uzor za ostale, krenulo je po zlu.

Posle Drugog svetskog rata, legitimitet režima i na istoku i na zapadu oslanjao se na nemačko priznanje isključive i jedinstvene krivice. To je sankcionisalo tabuiziranje saučesništva u nacističkim zločinima. Tako je u Austriji, Mađarskoj, Poljskoj i drugde. Odbijanje da se to danas prizna tipična je odlika populističke desnice.

Zato će Nemačka biti presudna za budućnost Evropske unije. Posle Drugog svetskog rata postojale su samo dve zemlje koje nisu imale luksuz da o sebi govore kao o žrtvi. Jedna je bila Amerika, jer je bila tako moćna, a druga Nemačka. Danas, pod Trampom, SAD se prikazuje kao centralna žrtva perioda posle hladnog rata. I u Nemačkoj, određene političke snage sve češće govore da je Nemačka glavna žrtva evropskih integracija – da svi hoće da troše njihov novac, da ih se krivi za sve. Nešto od toga ima smisla. Ali kad najmoćniji postane najveća žrtva, legitimitet čitavog projekta je izgubljen. To je jedna od najmračnijih strana imaginacije onih koji su danas na vlasti: žele da ih se smatra žrtvama, a da im se dozvoli da se ponašaju kao hulje. To me najviše plaši.

Uloga istočnoevropskih disidenata zauzima značajan prostor u kritici Aleide Asman. Tu postoje dva aspekta: prvo, da niste uzeli u obzir transnacionalne procese koji su učestvovali u pokretu za ljudska prava sredinom 70-ih koji prethodi 1989. Ne uzimajući u obzir ovu istočno-zapadnu istoriju ljudskih prava i doprinos disidenata – a to je drugi aspekt – podržali ste narativ o zapadnom „kulturalnom imperijalizmu“ a, posredno, i neliberalni narativ. Umesto toga, navodi Asman u svom argumentu, vaša dužnost kao evropskog intelektualca bila je da obezbedite integrativan, terapeutski tip narativa. Istorija disidenata i ljudskih prava, tvrdi ona, idealno je sredstvo.

Aleida Asman tvrdi da, kako bismo sačuvali liberalizam, moramo da obnovimo centralni značaj ljudskih prava kao temeljne ideje u našem tumačenju 1989. S druge strane, ona kaže da moramo da razlikujemo liberalizam i neoliberalizam, kako god ga definisali. To je bila preovlađujuća reformska agenda posle 1989. Ali to je lakše reći nego uraditi. Ona je apsolutno u pravu kada kaže da je postojao jak antikapitalistički trend u disidentskom pokretu. To je svakako bio slučaj s ljudima kao što su Vaclav Havel, Jacek Kuron i jednim delom pokret Solidarnost. Ali 1989. neki od glavnih disidenata su rešili da za jednu od osnovnih tačaka političke agende svojih zemalja uzmu oponašanje zapadnih društava, ono što su smatrali za „normalnost“. Kuron je bio sjajan: rekao je da prvo treba da izgradimo kapitalizam, a posle da se borimo protiv njega. Disidenti su smatrali da je njihov raniji antikapitalizam bio opasan i nisu želeli da se on instrumentalizuje. Tako su odlučili da umesto toga treba da budu politički efektivni.

Šok terapiju su snažno podržavali Adam Mihnjik, Kuron, Bronislav Geremek – neke od ključnih figura disidentske tradicije. To je bila politička odluka, ali i moralna dilema. Na primer, Mihnjik nije uzeo deonice u Gazeti Vibroči kada je list postao komercijalno preduzeće. Podržavao je kapitalizam, ali nije hteo da bude kapitalista. Jedan od naših glavnih argumenata je da je vesternizacija nastupila po pozivu. Niko je nikome nije nametao, sami smo zagovarali većinu stvari koje su nastupile.

Zanimljiva je kontroverza oko knjige Stivena Kotkina i Jana Grosa pod nazivom „Necivilno društvo“. Njihov glavni argument je da treba prestati sa zavaravanjem: Poljska nije model za centralnu i istočnu Evropu. U Poljskoj je postojao masovan antikomunistički pokret, sa deset miliona članova Solidarnosti, ali je ta zemlja izuzetak. Postojale su stotine, možda i hiljade disidenata u Čehoskovačkoj i Mađarskoj, ali je na ishod hladnog rata više uticala privlačnost zapadnog konzumerizma, nego zapadnog liberalizma. Ljudska prava su svakako bila pristuna 1989. i bila su vrlo značajna za legitimizaciju promene. Ali je u spremnosti istočnoevropskih društava da postanu kao zapad bilo i manje uzvišenih motiva.

Jedan deo legitimiteta zastupnika ljudskih prava iz 70-ih i 80-ih stoga je bio korišćen za pravdanje istih onih politika za koje Aleida Asman veruje da su delegitimizovale tranziciju. Treba se setiti da je za mnoge ljude u centralnoj i istočnoj Evropi, posebno iz starijih generacija, kapitalizam imao daleko veći legitimitet nego demokratija. Za njih je demokratija značila glasati drugačije ali dobiti isto.

Deo disidentskog nasleđa su i Orban i Kačinski, koji su obojica izrasli iz 1989. i ne mogu se prosto otpisati kao anomalija. Drugi značajan segment tog nasleđa stvorili su ljudi kao Ferenc Koseg – osnivač mađarskog Helsinškog komiteta i drugi koji su danas centralne figure u organizacijama koje se nalaze na crnoj listi Orbanove vlade. Ili Pavel Adamovič, pokojni gradonačelnik Gdanjska, disident i studentski vođa iz 80-ih koji je u medijima sklonim vladajućoj stranci bio na meti kampanje blaćenja godinama pre nego što je ubijen u januaru 2019. Nasleđe ljudskih prava i građanskog samoorganizovanja je neprijatelj stranaka na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj.

Disidentsko nasleđe je daleko raznovrsnije nego što izgleda. Članovi antikomunističkog otpora bili su ljudi kao Jozsef Antal, tradicionalni konzervativac – ali u poređenju s onim što danas imamo, bio je totalni liberal! Poticao je iz tradicije poklonika porodice i nacije zasnovane na prirodnom pravu. Naravno, postoji i znatno liberalnija i kosmopolitska tradicija disidentsva. Aleida Asman je u pravu kada tvrdi da je to zajedničko istoku i zapadu. Čak bih rekao da je istok imao više intelektualnog uticaja na zapad 70-ih i 80-ih, nego 90-ih godina. Zanimljivo je da je 1990. bilo mnogo levičara na zapadu koji su verovali da će kraj komunizma dati novi impuls demokratiji i liberalizmu. Jedan takav primer je Brus Akerman u knjizi „Budućnost liberalne revolucije“. Vodila se velika debata o tome da li ćemo izgraditi nešto novo ili će istok Evrope biti asimilovan. Bilo je mnogo ljudi na zapadu koji su bili zainteresovani za istočnoevropska iskustva.

Disidentsko nasleđe je u velikoj meri bilo transformisano činjenicom da su mnogi disidenti bili na položaju moći, makar i samo nakratko. Ne možete prosto kriviti neoliberalizam za ono što se desilo, kao da to nije imalo nikakve veze sa disidentima, jer je činjenica da su disidenti odlučili da ulože svoj politički kapital za podršku neoliberalizmu. Ne kažem da su bili u krivu. Lako ih je kriviti za to što su uradili, ali šta je trebalo da urade? Niko od tih ljudi nije imao ekonomsko obrazovanje, niko nije bio zainteresovan da ulazi u vladu. Janoš Kiš je dobar primer.

Harizma ljudi poput Mihnjika ili Kiša naglo je nestala posle 1989 – ne baš preko noći, ali ipak za vrlo kratko vreme. Uticaj drugih polako je jačao: Vaclav Havel, Gašpar Mikloš Tamaš ili Agnes Heler, na primer.

Nas intelektualce opčinjavaju intelektualci, ali u politici to može biti prepreka. Na prvim, delimično slobodnim izborima u Poljskoj 1989, kampanja Solidarnosti bila je vrlo jednostavna: svi kandidati su se fotografisali sa Lehom Valensom. Harizmatični vođa poljske revolucije nije bio disident sa sofisticiranim pogledom na kapitalizam i demokratiju: bio je radnik, električar. Tokom 80-ih, Adam Mihnjik nije bio toliko liberalni mislilac koliko Poljak koji se suprotstavio sovjetskoj sili. Ono što Mihnjiku ne možete oduzeti, čak i ako ga mrzite onoliko koliko ga mrzi ekstremna desnica, jesu njegove zatvorske godine. S druge strane, u aktuelnom okruženju koje definiše duboka polarizacija, vidimo da herojske biografije disidenata gube na značaju.

Treba se takođe setiti da su intelektualci disidenti lako našli zajednički jezik sa zapadom. Oni koji su za vreme komunizma čitali knjige na engleskom, francuskom i nemačkom, uvek su se osećali delom te evropske konverzacije. Običan svet imao je potpuno drugačije iskustvo. Pogledajte istraživanja javnog mnenja u Mađarskoj. Orbanova vlada obilno koristi antikomunističku retoriku, ali je u isto vreme vrlo naklonjena Janošu Kadaru. Ono što mrzite u vezi sa komunizmom su postkomunisti. U tom smislu, antikomunizam je postao aktivan posle 1989. a ne pre.

Slična rasprava se vodila među istoričarima u Nemačkoj o ulozi disidenata u Lajpcigu i drugde 1989. Tvrdilo se da je njihov politički uticaj bio mali u poređenju sa masama građana koji su događaje posmatrali sa strane i koji su onda oportuno iskoristili kolaps komunističkog poretka.

Svaka revolucija je, bar u prvih deset godina, priča o aktivnim pripadnicima manjinskih grupa. Setite se boljševika, ili Francuske revolucije. Ali kada se fokusirate samo na te grupe, niste više u stanju da razumete određene stvari, na primer iznenadne zaokrete u ponašanju na biralištima. Često nije stvar u tome da su se ljudi predomislili, već da su mnogi koji su glasali na određeni način napustili zemlju. Drugo, javljaju se nove generacije za koje je sve ovo drevna istorija. Mladi su vrlo mobilni, ali malobrojni. U centralnoj i istočnoj Evropi danas možete pobediti na izborima, a da za vas ne glasa baš niko mlađi od 25 godina. Zato mladi ljudi treba da su na ulicama – jer ako nisu, niko ih neće videti.

Izvan istočne Evrope videćete da se budućnost vratila, ne kao projekat već kao noćna mora. Dve su vrste apokaliptičnog scenarija. Jedan potiče sa desnice, koji kaže da će budućnost uništiti naš način života. Svet će preplaviti stranci, transseksualci, roboti i tako dalje. S druge strane, imate novu političku generaciju koja kaže: neće biti uništen naš način života, već život kao takav.

Zaboravilo se kako je snažan psihološki uticaj atomska bomba imala na evropska društva, a naročito u Americi i zapadnoj Evropi. Ako uporedite antinuklearni pokret sa savremenim ekološkim pokretom, postoje dve značajne razlike. Prvo, tokom 70-ih je bilo dovoljno naprosto zahtevati od vlasti da ne bace bombu. Danas su vlasti pod napadom ne zbog onoga što rade, već zbog onoga što ne rade. Tako demonstranti na ulicama moraju tačno da znaju šta je to što žele od vlasti da rade. Drugo, u nuklearnom ratu svi bismo umrli zajedno. U klimatskoj katastrofi, oni u srednjoj dobi bi preživeli.

Opstanak, međutim, nije tako izvestan za našu decu i unuke. Dakle, ideja političke zajednice se menja. S jedne strane, imamo političare kao što je Orban, koji tvrdi da hoćemo da živimo kao pre 11 vekova. S druge, imamo mlade ljude koji u političku zajednicu žele da uključe i još nerođene. To je veoma interesantna promena. Pitanje je sada u čije ime govorimo, kako opisujemo političku zajednicu.

Eurozine, 28.10.2019.

Vox Europe, 11.11.2019.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net, 05.12.2019.

PAD BERLINSKOG ZIDA