Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

„О, как вы будете стыдиться своего поступка!“ Knez Miškin

„Ja sam zao čovek“, tako počinju Zapisi iz podzemlja. U prvom delu Dostojevski iznosi moral podzemlja nasuprot, recimo, prosvećenosti. Moral zato što je u podzemlju poželjno biti zao i dobro stideti se zbog toga. Ovaj ću deo ostaviti po strani bez obzira na to što je beskrajno zanimljiv, ali za neki drugi napis. U drugom delu on prenosi priču nepoznatog čoveka iz podzemlja o podzemnom moralu.

Kako se budi zlo u čoveku koji ne samo da živi u podzemlju, već taj život i želi? Mada se, videće se, stidi zbog svog siromaštva. No, to nije razlog zašto je on zao čovek. Pa se u priči najpre vidi kako se razvija zloba i to izvan podzemlja. Čovek zapravo želi da izađe iz svog podzemlja i da se pridruži boljem društvu i da bude prosvećeni član zajednice. A neuspesi i odbijanja ga vređaju i podstiču na otpor; hteo bi da se boljima od sebe osveti, da im nanese zlo – u njemu se dakle razvija zloba. Koju nema hrabrosti, a ni sredstva, da iskali na onima koji ga vređaju ne primajući ga u svoje društvo. Stid ga obuzima zbog nemoći i zapravo nedostatka hrabrosti da nanese zlo boljima od sebe, mada on sam želi da živi u svom podzemlju. Imam ja svoje podzemlje, kaže on, mada se stidi svoje nemoći.

Stid hrani zlu volju, zlonamernost, koju čovek iz podzemlja najpre koristi da u ženi koja prodaje ljubav izazove stid i pobudu i čak nadu da bi mogla da bude bolja, u uobičajenom smislu moralnog života, da voli i bude voljena. Da bi svojom zlobom u njoj uništio nadu, kako bi u sebi probudio osećaj stida i tako se vratio, stekao opravdanje da se vrati možda bi trebalo reći, u svoje podzemlje. Potrebno je, međutim, zapaziti da nesrećna prostitutka, da upotrebim tu reč, mada bi bilo potrebno objasniti je, ne gubi dostojanstvo, jer ne uzima novac za otetu ljubav, i stoga nema ni čega da se stidi.

Površno razumevanje vidi izvor podzemnog morala u licemernosti ljudi koji u svoje društvo ne primaju čoveka koji bi da izađe iz svog podzemlja. Vi vređate njega, on vređa nju i vi, čitaoče, se nad njegovom zlobom zgražate – što je licemerno. I to samo zato što ubija nadu, zbog čega se stidi, ali bar nije kao nesrećna prostitutka – idiot.

Ne misli to čovek iz podzemlja, a sam Fjodor Mihajlovič ništa i ne misli i ne poručuje jer ostavlja priču nedovršenu. Posredno znamo da Dostojevski nije imao bog zna šta da kaže o licemerju. Zapravo rekao bih, mada nisam stručnjak za njegovo delo, ali kao čitalac, da je on izbegavao licemerje i opravdanje sopstvenog mišljenja i ponašanja, jer je sam to video kao nedostatak dostojanstva. Ako već ne možete da budete na strani nevinih žrtava, budite na strani nasilnika. Imajte, ako ništa drugo, dostojanstvo nasilnika. Budite zli bestidno, pozivati se na licemerje drugih kao opravdanje sopstvenog ili nasilništva drugih, stati na stranu nasilnika, braniti sopstveno nasilništvo, jer su i drugi bili ili jesu nasilni, odricanje je od sopstvenog dostojanstva, bez obzira što ste i sami bili, ako ste bili, žrtva tuđe zlobe i nasilja. Zapravo, to odsustvo optužbe za licemerje kod ljudi boljih od njega, i pravdanja za sopstvena uverenja i ponašanja u tome, i jeste ono što u čoveku iz podzemlja rađa moralna osećanja – zlobu i stid zbog nje.

Dostojevski je, mislim to na osnovu čitanja njegovih političkih napisa, doduše pre više decenija, zastupao agresivni ruski nacionalizam lišen bilo kakvog licemerja. Kao neko ko je pomilovan od smrtne kazne nije cenio da je potrebno da se odrekne svojih ubeđenja, ostao je na strani poniženih i uvređenih, ali je vraćao dug onima koji su mogli da ga ubiju, a nisu. Napuštao je podzemlje kako bi se gotovo nečitljivim napisima zahvalio onima koji su mogli da ga ubiju, a nisu, mada, ko zna, mogli bi u svakom času, ako bi posumnjali u iskrenost njegovog kajanja. Jer oni nisu ni zlobni niti su skloni stidu, već su naprosto moćni.

Uzmimo sve ovo alegorijski. Neka su ruski vlastodršci ljudi iz podzemlja, a na Ukrajini mogu da iskale svoju zlobu. Naša nada, nada zapravo Kneza Miškina, je da će se postideti. Među onima koji to posmatraju, a nadaju se koristi, su oni koji se okomljuju na licemerje moćnih zbog kojih se ruski silnici osećaju uvređeni i time, posmatrači i navijači, pravdaju njihovu odmazdu nad nedužnima. Za njih bi Fjodor Mihajlovič rekao da su izgubili dostojanstvo, pa i sposobnost stida, i da su zlobni besciljno.

Peščanik.net, 16.03.2022.

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija