Oduvek sam znao da se književnost može razvrstavati prema nacionalnosti, delimično zato što ni ja ni moje knjige ne pripadamo nijednoj takvoj kategoriji. Rođen sam u Irskoj, kao što i priliči jednom O’Nilu, ali posle toga je usledila čitava zbrka, u kojoj je čak i pitanje mog maternjeg jezika ostalo nerazjašnjeno. Majka, Turkinja, sa mnom je govorila francuski, a otac, Irac, engleski. U obdaništima u Mozambiku i Turskoj naučio sam nešto portugalskog i turskog, što sam potom odmah zaboravio (nikad nisam razumeo arapski, koji je govorila majčina porodica). Sa pet godina, u Iranu (gde sam sasvim slučajno naučio malo persijskog) jedan porodični prijatelj, Amerikanac, naučio me je kako da čitam i pišem engleski. Zatim smo otišli u Holandiju, gde sam pohađao britansku i francusku međunarodnu školu, i odakle nosim deliće sećanja na holandsko detinjstvo. Potom, nakon jedne decenije u Londonu, proveo sam još jednu u Njujorku, i tamo sam uz irski pasoš koji sam imao dobio i američki.

Kao piscu, sve mi je ovo delovalo pomalo tiranski. Skoro svaki pisac može da iskoristi autobiografsko kulturno iskustvo, koje će imati odjeka u određenoj sredini, često nacionalnoj, i koja potom postaje jezgro piščeve publike. Što se tiče multikulturalnih ili multietničkih pisaca, mnogi mogu da izaberu teritoriju koju komplikuje samo jedna povlaka (afro-američka, korejsko-američka), i da tu ostanu, makar zbog zgodne profesionalne identifikacije. Ja nisam imao tu mogućnost: nema mnogo irsko-francusko-tursko-holandsko-londonsko-američkih čitalaca. Tačno je da mi je uvek preostajala ona mogućnost koju su iskoristili Konrad i Kafka, tj. da svojom genijalnošću samog sebe izdignem u univerzalnu stratosferu. Ali, izgleda da su uslovi koje treba da ispunjavate za tako nešto pomalo preoštri.

Međutim, čini se da u poslednje vreme lična geografska neodredivost više ne predstavlja takvu anomaliju. Sve veći i sve snažniji protok informacija, kapitala i ljudi znači da su svetske granice, uključujući i državne, sve poroznije. Zakoni kulturne kauzalnosti se prema tome menjaju, što dovodi do zanimljivih književnih posledica. Pogledajmo pitanje hijerarhije. Umetnički uticaj je oduvek bio usko povezan sa nacionalnom moći: u poslednje vreme knjige o Jevrejima iz Njuarka izazivaju onakvu međunarodnu pažnju kakva je nekada davno bila rezervisana za beletristiku o harfordširskom plemstvu. Ali ekonomska moć postaje sve više decentralizovana i rasplinuta, a književnog autoriteta je sve manje. Veća je verovatnoća da će dominanirati keralska beletristika (na engleskom) nego kanzaška. Isto važi i za dramu čija se radnja odvija u Microsoftu u poređenju sa dramom smeštenom u Mejnu.

Problematičnije je pitanje moralnog autoriteta: koliko god pisac bio okrenut sebi, da bi se stekao utisak da piše za druge, on mora pisati drugima. Moralni autoritet savremenih pisaca, kao i savremenih vlada, obično proističe iz priznanja zajednice. Pošto zemblanski autor piše na zemblanskom o Zembli za Zemblance, on ima legitimitet među Zemblancima; a potom (u skladu sa međusobnim književnim uvažavanjem različitih naroda) budi legitimno interesovanje nezemblanaca. Nasuprot tome, pošto recimo Milan Kundera više ne piše na češkom kao autohtoni Čeh(oslovak) o češkim (čehoslovačkim) problemima, već na francuskom, kao naturalizovani francuski građanin sveta, njegov moralni autoritet pisca doveden je u pitanje, jer se stiče utisak da ne piše ni za jednu konkretnu zajednicu koja mu može dati legitimitet. (Beket je prevazišao taj problem, ali kao i za Kafku, za njega važi ono o genijalnosti, kojom ne raspolažu svi.) To jest, tako je bilo do sada. Ovde dolazimo do problema kosmopolitske (ili, ako to malo izokrenemo, post-nacionalne) književnosti.

Postoji impresivna tradicija kritike nacionalizma i svega što taj pojam podrazumeva. Nacionalizam podrazumeva da je sloboda pojedinca najveća ako obaveze koje ograničavaju tu slobodu propisuje grupa sa kojom taj pojedinac ima najviše zajedničkog – tj. njegova nacija. Slobodu jedne Francuskinje najbolje je poveriti vladi Francuske. Nasuprot tome, kosmopolitizam podrazumeva da u etičkom, pa tako i političkom smislu, pojedinac može da pripada samo globalnoj zajednici. Tako je individualna sloboda određena obavezama prema drugima, bez obzira na nacionalnost ili geografsku udaljenost tih drugih ili – uz uvažavanje doprinosa Emanuela Levinasa – l’autre.

Značaj kosmopolitizma nije više samo teorijski. Svakodnevno se sve više susrećemo sa iskustvima drugih širom sveta. Ovo nameće nove zahteve našoj savesti i našim nacionalnim kategorijama. Književnost nije imuna na takve zahteve: moglo bi se čak reći, pošto smo mi pisci preokupirani pitanjem stvarnosti i savesti, da bi književnost morala da bude zainteresovana za te zahteve. To ne znači da nam je nametnut novi umetnički režim. Da bi pisci napisali nešto zaista vredno, moraju se rukovoditi samo svojim najdubljim impulsima, koje može izazvati bilo šta i koji mogu doći iz svih mogućih pravaca. Ali izgleda da oni koji internalizuju novi svet imaju priliku da napišu nešto novo i zanimljivo.

 
Džozef O’Nil je autor romana Netherland, za koji je 2009. osvojio nagradu PEN/Fokner za beletristiku.

Džozef O’Nil, The Atlantic, avgust 2009

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.08.2009.