Komunistička internacionala, poziv na građanski rat, komunistički simboli? Ustanak naroda? Ne, to je ustanak zombija! (tvit na strani SDS, Janšine partije, prošli četvrtak)

Pre nekih 20 godina sam, inspirisana crnohumornim potencijalom termina nastalog u Hrvatskoj, kao i činjenicom da sam sama taj kvalifikativ dobila u Sloveniji, napisala tekst o jugozombijima. Danas sam, posle lavine tvitova članova Janšine partije, zombie tout court, ovoga puta kao i svi ostali koji su sudelovali ili su simpatizanti narodnog ustanka u Sloveniji. Možda je narodni ustanak previše optimistički naziv: ali reakcija vlasti je od izraženog nezadovoljstva uspešno napravila nešto što veoma liči na narodni ustanak. Od četvrtka, avet zombokomunizma kruži Slovenijom…

Zgusnutost događaja je izvesno duboko neurotizirala predstavnike vlasti: posle skandalozno neuspele interpelacije ministra za državnu represiju, tokom koje je koalicionim čudom očuvani ministar u jednoj rečenici svog ključnog govora u skupštini tri puta upotrebio srbizam za..bavati, došla je i ne manje skandalozna odluka Ustavnog suda da se odbiju inicijative sindikata za referendume, pre svega o tzv. “slaboj banci”, odnosno konačnom rasparčavanju državnog vlasništva. Sindikati su na tu vest odustali od svih svojih refrendumskih inicijativa, i odlučili se za borbu štrajkovima i na ulici. Ustavni sud se tako pobrinuo za napuštanje legalizma i nepoštovanje reda i zakona. To je inače isti Ustavni sud koji je pre neku godinu odobrio referendum o porodičnom zakonu, čime je data mogućnost da većina glasa protiv ljudskih prava manjine porodično drugačijih, jednopolnih brakova i drugih životnih mogućnosti te manjine. Većina je iskoristila tu mogućnost, kao što je svuda i uvek očekivano: zato se u principu ne praktikuje nikakvo glasanje protiv neke manjine, kao što se “demokratija” većine ne primenjuje da bi se, recimo, izglasala smrtna kazna. No u Sloveniji je već bio presedan – imali smo referendum protiv “izbrisanih”, pa još referendum protiv prava na pomoć pri začeću samostalnih majki. U zabavnoj seriji, imali smo referendum o zatvaranju svih radnji nedeljom, kako bi kasirke sa krstićima oko vrata mogle da nedeljom odu na misu pošto spreme porodični ručak – bar je tako izgledala propaganda. Referendum je uspeo, zakon je donesen, ali radnje nisu zatvorene nedeljom, jer je stvar i bila zamišljena kao crkveni cirkus, ne kao stvarno ugrožavanje prava na profit. Ovo poslednje sa Ustavnim sudom je ostavilo naročito neprijatan utisak, jer je pojavljivanje u medijima predsednika Ustavnog suda Ernesta Petriča bilo obeleženo agresivnošću i cinizmom, još više njegovo mesto sa leve strane Janše na državnoj proslavi dana samostalnosti i jedinstva, održanoj u subotu. Primedbe pravnika i svojih profesorskih parnjaka Petrič je pobijao time što je naveo da je u govornoj emisiji pod nazivom “Vruća stolica” privatne televizije (čiji je vlasnk hapšen zbog sumnje ucene) dobio telefonsku podršku gledalaca: to je inače uobičajena akcija Janšinih partijskih vojnika, ubogi predsednik Ustavnog suda je dobio nekih dvadesetak glasova… Ova serija primera ilustruje stepen grotesknosti koji je ubrzano dosegla ovdašnja politika. No kako nikada nije dosta, dvojica najvećih harangista za pravilnu katoličku porodicu su dobila mesto u komisiji koja treba da se bavi porodičnim zakonom. I vrhunac opet dugujemo Janši. Na nacionalnom prazniku koji se sastojao od brižljivo izabranih, isključivo patriotskih stihova pod nazivom Mati domovina (nedelju dana ranije je održan prvi festival patriotskih pesama pod istim naslovom i sa istom publikom), sa pretapajućim se slajdovima prirodnih lepota (bez ijednog živog bića) i ambijentalnim prebiranjem po klaviru, Janša je održao istorijski govor. U njemu su značajne dve tačke. Prva je premijerova potvrda da je uistinu autor sa pseudonimom Tomaž Majer, koji je posle rezultata izbora pre godinu dana optužio ljude u trenerkama i sa južnim naglaskom koji su “masovno dovoženi” na birališta u trenerkama i sa imenom Zorana Jankovića upisanim (mastiljavom olovkom? hemijskom ali najjeftinijom?) na dlan. Njegova stranka i on sam nikada nisu priznali autorstvo ovog savršenoga primera govora mržnje, premda se tekst pojavio na udarnom mestu internetske strane stranke. Instantna reakcija Ljubljane bilo je okupljanje ljudi u trenerkama na glavnome trgu iste večeri (o čemu sam pisala u Peščaniku). No, sada je Janša rekao da su mu draži “trenerkaši” od ljudi sa kravatom koji neće da idu na glasanje na izborima, i time, sem što nije bio duhovit, na državnoj proslavi priznao da je autor domislice. Drugo je neočekivana opsednutost jugoslovenskom opasnošću: sem što je premijer bez razumljivih razloga razvlačio anahroni motiv, publika je pala u trans posle citiranja ne naročito misleno uzbudljive izjave o tome kako više nije reč o Jugoslaviji nego o Sloveniji pokojnog Jožeta Pučnika, koju je u uzbuđenju dao na izlasku sa zasedanja skupštine pre 22 godine. Neprilagođen i prazan govor su dopunili pobunjenici između skupštine i Cankarjevog doma, koji su izviždali svu publiku proslave, a naročito narodne poslanike, kao i novog predsednika republike, Boruta Pahora, kada im se, u duhu svoje politike pomirenja po svaku cenu, približio posle svoje inauguracije.

Ljubljana je mali grad u vrenju: u noći između subote i nedelje dobila sam ne manje nego 40 već oblikovanih plakata, sa glavnim temama zombijima i drugima, sa duhovitim komentarima, proglasima, karikaturama, autorskim projektima protiv vlade. Grad je tako mali da je svako ko je bio u centru danas, na Badnji dan, mogao da vidi Janšu kako se vozi biciklom, evo i ja. Očekujem noćas sliku, ili bar povezivanje ovakvog populističkog gesta sa nedavnom izjavom istog da bi bilo smešno gledati ga na sudu (na čije zasedanje kao optuženi u aferi mita i oružja uopšte ne odlazi), kada se zna koliko on odgovornog posla ima kao premijer. Pa možda da krene u pauzama biciklom do suda, što je izvesno najbrže, nema ni deset minuta? Ako se boji da će mu ispred vladine zgrade ukrasti bicikl, neka uzme za minimalne pare bicikelj, javni servis koji je uveo Zoran Janković…

Za sada, vladu odnosno Janšu su najviše iznervirali neki dosledni seniori. Najveći deo njih je u Odboru za pravedno i solidarno društvo, sa izazovnim imenom “Nazad na Rošku ulicu” (gde su bile masovne demonstracije ispred vojnog suda 1988, kao podrška istome Janši u procesu). Ljubo Bavcon je posebno gadno napadnut. A front zombija time znatno proširen.

Zombifikacija državljana Slovenije sadrži nekoliko jako jednostavnih ključeva razumevanja, od kojih je najjednostavniji taj, da aktualna politička elita misli da mi, građani, zavlačimo sa odumiranjem. Jedini isto tako jednostavan odgovor jeste da se prihvati pop-okvir ove glupe zamisli. Može se očekivati da će u narednim danima flash mob plesati Thriller dance Majkla Džeksona iz 1982, iz dalekog predjanševskog doba, na nenajavljenim lokacijama u Ljubljani. I uopšte, može se očekivati.

Peščanik.net, 25.12.2012.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)