Putevi izgubljenih urbanosti

Tih sudbonosnih dana smo se mi, mala urbana raja u srednjebosanskom gradiću Jajcu, skupljali u kružoke u kojima smo jedni drugima, uz unezvjerene poglede svih kalibara, istresali nevjericu i naivnost iz džepova ne shvatajući koliko će nam se kondenzirane politike potpomognute raznim VBR-ovima i drugim teškim oružjem uskoro desiti. Tada smo vjerovali da nam se rat dešava i da njime upravljaju neke metafizičke zle sile koje ne žive u gradovima. Umjesto kroz politički durbin mi smo sve promatrali kroz prizmu dihotomije građani versus seljaci gdje smo mi bili na strani dobra jednostavnim kriterijima rođenja u gradu ili putem naših muzičkih ili filmskih afiniteta kojih smo se držali kao pijan plota jer šta nas je bolje moglo definirati u očima nas samih. Tada naravno nisam bio svjestan ni toga da je urbanost krajnje konstruirana kategorija, niti poroznosti granica te kategorije u koju se tih ludih vremena trpalo sve od Hari Mata Harija, preko Divljih jagoda pa do Miladoyke Youneed. Prilično šaroliko društvo iz današnje perspektive.

Budući pobornici četnikologije su također formirali svoje kružoke, u njima se došaptavali, i odlazili, kako priča kaže, tako grupno da kopaju krompir. Te godine krompir baš i nije rodio, rodile su granate svih vrsta, najkvalitetnije kasetne bombe i krmače čiji zvuk ne mogu zaboraviti sve i da hoću. Od 1992. zazirem pomalo i od grmljavine.

Mi, mladi urbanci, smo tada ćutali. Naši su roditelji organizirali neke proteste protiv rata. Uspješno su ih organizirali ali im je rezultat bio neuspješan iz jednostavnog razloga jer ih tada niko ništa nije pitao i njihovo se mišljenje za razliku od našeg danas nije pikalo. Balašević je u pjesmi Krivi smo mi sve to malo izvrnuo, jer kolika god je krivica urbane ćutnje danas, tada je ipak bilo mnogo bitnije šta će reći “đenerali” i “brkati majori”. Priča o miru u taj vakat i nije baš bila konvertibilna valuta, koliko god vi vjerovali u nju. Malo kasnije pojavili su se i likovi koji su mnogo voljeli abecedu pa su najčešće na kapama nosili slovo U a još malo kasnije i oni koji su rado upadali u kafiće i rafalima posipali izložene flaše jer im se alkohol nije baš podudarao sa životnim stavovima. Nije to bilo vrijeme da urbani pričaju i nije to bilo vrijeme bilo kakvih izbora. Glave su padale na sve strane, muzičke škole postajale zatvori i Laibach je bio isuviše daleko od naše stvarnosti.

Kako stvari u političkom smislu stoje sa urbanom populacijom danas? Da bi se analizirale sve tendencije koje urbana populacija pokazuje danas trebalo bi zapravo napisati podebelu knjigu koja bi se isključivo time bavila. No, ipak možemo naznačiti one najfrekventnije pozicije na kojima se urbana populacija (pretpostavićemo za trenutak nenacionalistička) nalazi danas u odnosu na prošlost devedesetih. Prvo su tu zbunjevci, izgubljene duše u vremenu i prostoru koje su možda i bile u centru nekog bitnog ratnog zbivanja i kojima se rat najčešće ocrtao na sudbinsku orbitu u smislu promjene adrese stanovanja. Zbunjenost je komotna pozicija jer ne zahtjeva nikakav rad ni na sebi ni na obrađivanju prošlosti i oni su ovoliko vremena nakon svih tih dešavanja jednostavno jako zbunjeni svojim doživljajima. To ih ipak ne sprječava da idu naokolo i često pričaju o svojoj zbunjenosti. Profesionalna zbunjenost, da je tako nazovemo, nije naravno u potpunosti apolitična i ispunjava precizno svoju funkciju u historijskom diskursu kao jedan od depolitizirajućih white noise narativa kojima je naš kulturno-politički prostor ispunjen do vrha. Iza zbunjevaca dolaze apolitični, estete, ljubitelji umjetnosti i ostali sličnog kova koji, zavaravajući same sebe ili iz nekih sasvim drugih razloga, ne prepoznaju da je samo bitisanje u ovom svijetu kakav danas imamo veoma političan čin koji jednostavno traži političke aktere koji djeluju za svoje ciljeve. Ovaj mehanizam su shvatili i nacionalisti, i fašisti i rasisti pa i oni koji nam pod apolitičnošću prodaju sasvim druge priče kao književna grupacija Proza na putu ili režiser Boris Malagurski koji će nas uskoro počastiti još jednim “remek-djelom” dokumentarnog žanraThe Weight of Chains. Sa druge strane apolitičnog spektra su ljudi koji ne razumiju ili ne žele da razumiju da apolitična pozicija znači izmještanje samog sebe iz svijeta, izbor da se ne bavite svijetom oko sebe. Među ovom kategorijom je veliki broj kulturnjaka čija primarna djelatnost je skakanje sa jednog kulturnog događaja na drugi, davljenje Bergmanom i Kieslowskim u intermecima, pisanje hermetičke poezije i općenito bitisanje negdje gore iznad oblaka kojima se mi smrtnici bavimo. Naravno, tu bi se još mnogo moglo govoriti o problemima koji proizilaze kad se inteligentni ljudi grčevito drže za visoku kulturu, no realne situacije koje se stvaraju ovakvim odnosom prema svijetu dovode i do kulturalizacije politike pa tako queer udruženja postaju veoma brzo queer klubovi a svi ipak dobro shvatamo da hedonizam nije baš sinonim za revoluciju. Biti apolitičan nakon svih ovih ratova koji su nam svima ostavili tragove, zakopanih i iskopanih kostiju, pokušaja historijskih revizionizama koji su češći nego dobri derneci, znači, zapravo, preuzimati odgovornost za neke moguće ratove u budućnosti. Apolitičnost znači šutnju, producira šutnju u svim njenim nijansama a šutnja na nestabilnom području, kao što Balkan jeste, znači ponavljanje historije. Šta znači ponavljanje historije na Balkanu znamo svi. Isuviše dobro.

Treća kategorija, mitoglodači, se uglavnom uspješno guši u različitim mitovima koje naš prostor konstantno producira kao vještačku maglu. Mitovi povezani sa trusnim konceptima Jugonostalgije, bosanskog srednjevjekovnog kraljevstva, sarajevskog ili beogradskog duha i drugih, manje bitnih ili manje rasprostranjenih, konstruiranih tvorevina, su svakodnevno u opticaju. Osobito na značajne datume iz prošlosti. Problem sa svim ovim mitovima je što nisu politički produktivni na bilo koji način, dok istovremeno samo produciraju nove dihotomije. Da, vrijeme stare Juge je bilo bolje vrijeme nego današnje za mnoge njene stanovnike koji su se, očekivano ili neočekivano, obreli u sasvim glanc novim državama koje im nisu baš ispunile viševjekovne snove. Za mnoge, ali ne i za sve. I to što je bilo bolje, o kojem god aspektu života da pričamo, uopće ne znači da je bilo dobro. Da ne govorimo o kompleksnosti čitavog svijeta oko nas čija se struktura bitno razlikuje od one kad smo nosali štafete. No, zapravo sve te jalove komparacije sa starom drugaricom Jugom i nisu osobito bitne izvan individualnih emocionalnih okvira jer je to završen politički projekat a svako obraćanje prošlosti u kojoj tražimo budućnost je neminovno prožeto nostalgijom koja, između ostalog, onemogućava realno sagledavanje problema iz prošlosti. Sjećanje nije samo “smešna lupa koja sitne stvari uveličava,” kako to Balašević kaže, već i lupa koja veoma opasno distorzira mnoge scene i prikazuje ih ili u isuviše pozitivnom ili u potpuno mitologiziranom obliku, pri čemu se takvi narativi ne razlikuju puno od nacionalšovinističkih u svojoj totalizirajućoj predstavi kompliciranih društvenih mehanizama.

Priča o duhu jednog grada je uvijek problematična jer prvenstveno znači esencijalizaciju njegovih stanovnika ili bar tog uskog kruga koji navodno isijava taj duh. Prava raja sluša to i to, gleda te i te filmove i ima te i te misli. Prava raja zna ko su papci i to je veoma bitna stavka u definiranju svake fine gradske raje. Mi i oni. Inače, to nije prava raja. Problemi Beograda i Sarajeva se ovdje, donekle, razlikuju. Beograd će, kao i čitava Druga Srbija, tek da se bori za naklonost klinaca koji danas rastu na njegovim ulicama, djece kod kojih je nacionalizam zapravo dominirajuća ideološka paradigma, za razliku od urbanosti koja je na istim ulicama rasla osamdesetih. Sarajevo opet, nikako ne može da se iščupa iz ralja prošlosti u tolikoj mjeri da automatski napada čak i ljude koji su nekada nastanjivali esencijalizirani prostor tog famoznog sarajevskog duha, ako se ti odmetnici usude da kritiziraju taj isti duh iz današnje perspektive koja je mnogo kompliciranija od idiličnih snježnih pahulja koje su zasipale Olimpijadu 1984 godine. Zagreb, pak, sa porastom građanske svijesti, pokazuje znatno brže reakcije politički osviještene urbanosti u studentskim demonstracijama i građanskim akcijama.

Ipak, određen dio današnje urbanosti jeste politički angažiran kroz različite platforme. Od facebooka, preko medijskog djelovanja u svim raspoloživim formama, do NVO organizacija i direktnog političkog djelovanja, urbanost živi. Na neki način. Ponekad i govori suvislo, a ponekad i jasno iskazuje svoj nikad u potpunosti uništeni urbani rasizam kao nedavno u slučaju Jelene Karleuše i njenih nekoliko hrabrih kolumni vezanih za gej paradu i odnos prema homoseksualnosti u Srbiji. Kritički komentari na Karleušino pisanje nisu došli samo od strane desničara, već, u određenoj mjeri i od strane urbanaca kojima Jelena nikako ne može biti uzor jer je povezana sa turbo-folkom mada veliki broj njih nikada ne izađe iz kulture izrugivanja koja sama po sebi i nije neki politički angažman za divljenje. Smijeh jeste jako subverzivno oružje ako se pravilno koristi, no prilično je deprimirajuće gledati koliko je smiješan svaki novi spot ili reality show nastup famoznog Ekrema Jevrića. Dok se urbanost ovdje postavlja kao publika u cirkusu iz prve polovine dvadesetog stoljeća, upirući prstom u smiješnog klovna koji za njih izvodi sve vrste kerefeka, istovremeno se negira kontekst u kojem se sve to dešava. Kako Selvedin Avdić precizno pita u tekstu Ekrem Jevrić Gospoda: Nije smiješno, stvarno nije, objavljenom na portalu zurnal.info, “[z]ašto s podlom arogancijom gradimo lažnu realnost jednom amaterskom pjevaču, a kukavički dozvoljavamo da nam amaterski mafijaši decenijama razbijaju kolektivnu?” To radimo, dakle, u zemljama u kojima su na vlasti likovi mnogo smješniji od Ekrema. Na vlasti, dakle, na bitnoj političkoj poziciji sa koje, na jedan ili drugi način, odlučuju o kvalitetu brojnih života. Urbanih. Naravno, ne postoji zapravo nijedan validan razlog zašto bi se urbanost uopće poistovjećivala sa progresivnim idejama i mislima o nekoj novoj ljevici. Dobar dio konzervativne rap scene u Srbiji, Fatmir Alispahić, bračni par Kulturdijalogišić i mnogi slični fenomeni i persone koji se najčešće pozivaju na demokratiju da bi jačali ekstremne nacionalne ideologije su naravno veoma urbani, zapravo dolaze iz urbanih miljea. Sam koncept urbanosti u političkom smislu se tako neminovno mijenja, njegove konotacije nisu iste kakve su bile i to kakvi smo ljudi danas ipak nema toliko veze s tim da li smo slušali Štulića i EKV u danima kad su Hrvatska i Bosna gorjele.

Jedini put prema naprijed jeste postepeno odstranjivanje svih depolitizirajućih narativa, proces pri kojem će urbana populacija, koja danas ne smije da ćuti, i zapravo nema nikakvog razloga da ćuti, morati odigrati odlučujuću ulogu. Sve što nam se desilo ima svoje političko objašnjenje. Problem urbane populacije, u usporedbi sa još uvijek veoma energičnim nacionalizmima, jeste upravo apatija. Teško je zamisliti da se u Sarajevu ili Beogradu danas okupi 10 000 duša koje će protestirati protiv etnonacionalizama kako se to desilo u Stockholmu kad su Švedski demokrati nedavno ušli u parlament. Tehnologizacija kroz socijalne mreže i slične alatke na Balkanu kao da pasivizira ljude, pretvarajući fizički otpor u iluziju otpora. Kompjutersku igricu za dosadna popodneva. A svako fizičko okupljanje, svaki glas na izborima, svaki tekst u medijima, svaka inicijativa na bilo kom planu na kojem se može društvenopolitički djelovati jesu bitni jer mogu pridobiti nekoga za budućnost bez nacionalne mržnje. A to je jedina moguća budućnost, sve drugo su sedimenti prošlosti koje moramo polako sahranjivati i srcem i razumom. Valter, kao označitelj lažnog mesijanstva koje samo po sebi pasivizira moguće aktivne subjekte, u svemu tome nije osobito bitan. On će ionako otići da đuska na koncert Dubioze Kolektiva.

 
Peščanik.net, 01.12.2010.

Alan Pejković rođen je 1971. godine u Banjaluci. U Švedskoj dobija tri univerzitetske diplome: MA u engleskom jeziku i književnosti, BA u historiji religija te diplomu za gimnazijskog profesora švedskog i engleskog jezika. Trenutno završava doktorat na katedri za američku književnost u Uppsali sa disertacijom koja tretira liminalne figure roda i spolnosti u suvremenom američkom romanu. Pored doktorata bavi se pisanjem, prevođenjem i recenziranjem. Dosad je surađivao sa časopisima Treći Trg, Re, Žena 21, časopisom "K", Odjek, Plima, Sarajevske sveske, Ulaznica, Bosanska Pošta, Balkanski književni glasnik i drugim časopisima u regiji. U Švedskoj je objavljivao poeziju u književnim časopisima. Poezija mu je također objavljena na engleskom u časopisu Philament. Za bibliotekarsku službu Švedske recenzira knjige sa područja bivše Jugoslavije te knjige iz područja jezika i svjetskih književnosti. Preveo je knjigu Midhata Ajanovića Portret nacrtan ugljem i kišom na švedski jezik. Iduće godine mu izlazi knjiga o sponi američke fikcije i popularne kulture. Živi s obje strane famozne granice EU-a.