Ako se izgubiš, vrati se na početak puta. Tako sažima domaću poslovicu nekadašnji dugogodišnji malezijski premijer Mahathir Mohamad. Zanimljivo je pri tome da je adresira na Zapad. U našim odazivima na sadašnju financijsku krizu svi smo zalutali, kaže Mohamad, a najizgubljeniji je Zapad, koji zato mora ponovno promisliti nekoliko temeljnih stvari.
Malezijski je političar dakako svjestan da je neuobičajeno (premda sve manje neuobičajeno) da neko s nekadašnjih kolonijalnih posjeda daje savjete Zapadu. Ta se vrsta komunikacije odvijala u suprotnom smjeru. Još donedavna, tokom takozvane financijske krize u jugoistočnoj Aziji, Evropa i SAD i njihove međunarodne organizacije diktirale su Azijcima što imaju činiti. Od Malezije su, recimo, zahtijevali da podigne kamatne stope, ukine proračunski manjak, dopusti bankrotirati bankama i poduzećima nesposobnim za preživljavanje itd. Sada kada je kriza udarila po Evropi i SAD, nekadašnje velesile čine sve ono što su državama jugoistočne Azije tokom njihove krize zapovijedale da ne smiju činiti.
Nije riječ samo o vječnom upozoravanju na dvostruka mjerila. Riječ je o tome da se urušava zapadna diskurzivna hegemonija (ili naprosto dominacija). Tokom većeg dijela protekla dva vijeka, kaže Mohamad, ”kapitalizam” je nudio Evropi ”jasnu pripovijest” koja je zasnivala – eufemistički rečeno – vodeću ulogu Zapada u svijetu. Historiju ta dva vijeka Mohamad sažimlje veoma jednostavno. Zahvaljujući razviću manufakture i industrije Zapad je ovladao svjetskom trgovinom i svjetskim poslovima, a Zapadnjaci su uživali najviši životni standard. Nakon drugog svjetskog rata, Japan, Tajvan, Južna Koreja i Kina su se industrijalizirali, počeli proizvoditi kvalitetne i jeftinije proizvode te zauzeli tržište. Evropljani i posebno Amerikanci na svoju nekonkurentnost odgovorili su preusmjeravanjem tržišta i – balon je puknuo. Sada bi Zapad morao priznati da je osiromašio i početi živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, vratiti se realnoj ekonomiji, producirati dobra i usluge, sniziti plaće, premije i nagrade i raditi više. Vlade bi morale nadzirati financijske trgove, financijske produkte strogo nadzirati i neke zabraniti. Novi ”Bretton Woods” morao bi zajamčiti primjereno predstavništvo državama u razviću i uvesti svjetsku valutu vezanu za zlatnu podlogu. Kraj je evrocentrizma. Zapad bi morao potražiti rješenja na Istoku.
Još jednom “ex oriente lux”? Mohamadov Zapad je slika u ogledalu orijentalističkog Istoka. Njegov autoritarizam izbija na svjetlo kad narod koji demonstrira i štrajka okrivljuje za neprovođenje ”mjera štednje” na Zapadu. No uvjerljivost je njegova argumenta u tome da od Zapada zahtijeva da sam upotrijebi lijek što ga propisuje drugima. Drugim riječima, od Zapada, koji je dvjesto godina živio od priče o kapitalizmu, zahtijeva da živi po pravilima te priče: da bude kapitalistički.
Tekst o kojemu pišem Financial Times objavio je pod naslovom Zapad se mora vratiti temeljima kapitalizma. Riječ je o jednom od priloga uz nadasve zanimljivu raspravu o “krizi kapitalizma”, raspravu što je otvorila ta novina. U toj je raspravi dakako odmah na početku bilo stavljeno u pitanje ishodišno pitanje: Da li je kapitalizam u krizi? To smo mogli očekivati. Mogli smo očekivati i odgovor da je kapitalizam pogrešna meta, no da ga je moguće malo popraviti, ugladiti. (Ta je druga tvrdnja dakako u protivrječju s prvom.) Zanimljiva je argumentacija.
Sadašnja financijska kriza, kažu neki prilozi, nije kriza kapitalizma, jer je kapitalizam sistem koji smo već prerasli. Po tom razumijevanju, kapitalizam je bio prilično kratkotrajna pojava, budući da ga, s jedne strane, nisu poznavali ni Adam Smith ni Karl Marx, a s druge se pak strane već u tridesetim godinama prošloga vijeka počeo pretvarati u nešto bitno drugo. Kapitalizam je tu definiran kao sistem što ga označavaju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i razmjenu, odnosno vlasništvo i nadzor nad kapitalom. U sistemu koji dominira danas, vlasništvo i nadzor nad kapitalom su odvojeni. Vlasnik kapitala ima malo nadzora, ako uopće ima ikakav nadzor, nad njim. Kapitalom upravljaju drugi. Oni koji obrću novac, obrću novac drugih ljudi. Banke imaju slobodne ruke da bez negativnog rizika za sebe zarade velike svote novca, često djelatnostima za koje ih vlasnik novca nije ovlastio. Nadzor nad kapitalom i time nad sredstvima za produkciju i razmjenu nije zajamčen vlasništvom, nego položajem u hijerarhiji sistema.
Isti argument, argument da nemamo više posla s kapitalizmom, mogli bismo izvesti i drukčije, pozivanjem na Marxovu analizu. Vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i tu je od velikog značenja, a ono što definira sistem, o kojem većinom i danas govorimo kao o kapitalizmu, specifični je oblik iskorištavanja. Iskorištavanje se događa u produkciji, upotrebom radne snage pod nadzorom vlasnika kapitala, koji kao takav prisvaja višak vrijednosti. Takozvana financijska industrija nije vezana na produkciju i budući da ne producira, osim u metaforičkom značenju, ne eksploatira. Njene dobitke možemo nazvati iskorištavanjem samo u značenju u kojem grabež, krađu, pljačku ili plijenjenje možemo nazvati iskorištavanjem.
Ako dakle kapitalizam nije u krizi, jer spada u prošlost, ne trebamo onda brinuti za njega, nego za budućnost tržišne ekonomije, možemo pročitati u Financial Timesu. No takvo rješenje ne vodi daleko. Ako je tržišna ekonomija pojam širi od kapitalizma, tada stvaramo pojam koji seže do antičkih vremena i toliko je općenit da ne kazuje ništa bez specifikacija. Što spašavamo danas nije tržišna ekonomija, nego specifični oblik tržišne ekonomije. Ako ne spašavamo kapitalizam, što onda spašavamo? Pljačkašku ekonomiju?
Pomoći nam ne može niti razlikovanje između kapitalizma i trenutnih ekscesa, zloupotreba ili stranputica kapitalizma, razlikovanje kojim se pomažu autori koji kapitalizam nisu postavili u prošlost. Takvi postupci podsjećaju me na rasprave koje su počele nicati nakon XX. kongresa KP SSSR, na kojemu su se neki zauzimali za socijalizam bez njegovih neprijatnih aspekata. Znamo kako je to završilo: krajem socijalizma, jer je tada, kad se počelo tražiti njegovu pravu sliku, izgubio legitimnost. Kad se u današnje rasprave počne krijumčariti razlika između pravog i realno postojećeg kapitalizma, kad počnemo priželjkivati kapitalizam s ljudskim licem, bez nesnosnih nejednakosti itd., to nam nagoviješta gubitak legitimnosti kapitalizma i njegov kraj. Drukčije i nije moglo biti. Zato povratak na početak ne pomaže. Zalutali smo već na početku. Ako ga je uopće bilo.
Dnevnik.si, 14.01.2012.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 14.01.2012.
