Božić u južnoj Kaliforniji uvijek me iznova fascinira. Ne samo svake godine, nego svakog poznog jesenskog dana svake godine, čim se trgovine ispune božićnim napjevima. Sveta noć tu nije među popularnijim kompozicijama, ali repertoar je tako obiman da bez problema ide i bez toga. Iako je broj naslova ipak ograničen, izvedbi je toliko da im se ne vidi kraja. Kakva produkcija! Pitam se ko sve to komponira, aranžira, izvodi, objavljuje, prodaje i kupuje. Slušamo svi, pa i ako kupujemo samo najosnovnije potrepštine. Čak i ako tih pretprazničnih dana i ne bismo išli u trgovinu, tu muziku ne bismo mogli sasma izbjeći. Pogodila bi nas zvučna polucija iz kakve u svijet okrenute crkve što vjerske poruke ne zatočava iza zidova božjeg hrama.
Tu i tamo mi se dogodi da pomislim da možda postoji neki kutić u koji ta božićna muzika ne doseže – onda kada postanem svjestan da u trgovini vrte džez ili bluz ili rok. No kad boljem osluhnem, čujem da je posrijedi upravo dječja božićna pjesmica u nedječjoj – pa zato tim više dječjoj – izvedbi. Tekstovi ostaju isti. I upravo su ti tekstovi ono što me ponajviše čudi. Puni su snijega. Pahuljice padaju, o neka samo padaju, pa vožnja saonicama, pa sjeverni jeleni, pa snješka ćemo načiniti itd. Kad pogledam kroz prozor, napolju cvjetaju kadulja i manzanita. Travnjaci pred poslovnim zgradama i stambenim kućama bujni su i zeleni. Otiđeš li malo dalje od asfalta i sprava za namakanje, stupiš među kaktuse i grmlje što je sviklo na sušu. Sada počinje zelenjeti i cvjetati. Smrča u ovim krajevima ne raste. Ako smog, što ga široke ruke poklanja sto kilometara udaljeni Los Angeles, nije pregust, snijeg vidiš na vrhovima planina u daljini. Do podnožja najbližih je nekoliko sati vožnje.
Osjećaj apsurdnosti je nesavladiv. Jer se, na koncu konca, Isus nije rodio u snježnim mjestima i, koliko znamo, tamo tada nisu fantazirali o saonicama i sjevernim jelenima (ali su se dugo svađali o kalendaru, što se doduše više ticalo Kristova uskrsnuća nego rođenja). Mislim da za te drangulije imamo zahvaliti barbarima sa sjevera, koji su se pokrstili (ili su ih pokrstili). No ne razumijem zašto božić u naša vremena, tako sofisticirana kad je riječ o kalibriranju poruka, odijevaju u snježnu ikonografiju u mjestima koja snijeg ne poznaju. Taj “bijeli božić” ovdje svjedoči prije svega o tome koliko je kršćanstvo strano tim krajevima. Svjedoči i o tome da je kršćanstvo prisvojilo te krajeve. Da li je kršćanstvo uistinu nešto drugo do vladavina svijetom koji mu je stran?
“Bijeli božić” u južnoj Kaliforniji nije ništa manje apsurdan od ovdašnjih engleskih travnjaka. Na sjeveru Engleske, gdje trava najljepše raste, ne sade kaktuse, premda, recimo, opuncija, koje ovdje ima mnogo, isto tako lijepo cvjeta. Potomstvo onih Otočana, Engleza i Škota i Iraca, koje je koloniziralo i jugozapadni dio Amerike, svoje je zelene travnjake donijelo sa sobom u glavama i, kao i toliko drugih predstava, materijaliziralo. Materijalizacija takvih ideja ima cijenu koju je dosad plaćao osvojeni tuđi okoliš i njegovi stanovnici. Jer je od toga ostalo malo, konačni račun, obračun, za južnokalifornijske travnjake i vrtove bit će isporučen sadašnjim stanovnicima Kalifornije, najvjerojatnije generaciji koja se sada rađa. Ti travnjaci zajedno s drugim uvezenim egzotičnim biljem progutaju preko polovinu čitave vode što je istoče u Kaliforniji. A Kalifornija vodu uvozi. Napaja se iz Arizone i Nevade. Jezero Mead, odakle dolazi ta voda, suši se. Na vidiku nema nikakvih mjera koje bi to mogle spriječiti. I ako ne prije, kad se jezero isuši, isušit će se i holivudski travnjaci. To će tada biti još najmanje bolno. Ako doista nastupi velika suša, bit će ružno. Neće biti to prva suša u toj široj regiji, ali po predviđanjima bit će gora od prijašnjih. One prijašnje su dovele do sloma civilizacije Indijanaca Pueblo. Arheolozi su našli ostatke razbijenih lubanja iz onog vremena. Tumače ih vjerskim ritualima, koji su navodno trebali donijeti očišćenje, i prozaičnijom borbom za preživljavanje. Kad nema vode, izbija ono najgore u čovjeku.
Ti travnjaci su ludost koja ukazuje na dublji problem: na poricanje geografske realnosti, u kojem možda možemo vidjeti ono posljednje, ultimativno poricanje realnosti. “Bijeli božić” jeste izraz istog problema. Na koncu konca, postavljaju u bundu odjevenog Djeda Mraza, srnice i sjeverne jelene i saonice upravo na te travnjake, zajedno sa svjećicama koje žele veseo božić i stvaraju kontrast, za kojega bi se negdje sjevernije pobrinuo snijeg. To bismo mogli nazvati vjerskim kičem. Mislim da je primjerenije govoriti o vjerskom poricanju geografske realnosti.
Možda će neko poreći da to nema nikakve veze s kršćanstvom. Jer bi, naime, bilo teško prodati prigovor da božić nema veze s kršćanstvom, trebalo bi pribjeći govoru o autentičnom, pravom ili istinskom kršćanstvu. No na takav govor teško je pristati ne samo iz filozofskih razloga, nego i zbog historijskih činjenica: upravo je takav govor vodio u spaljivanje krivovjeraca, pobijanje nevjernika i vjerske ratove među kršćanskom braćom. Dopadalo se nama ili ne, to je kršćanstvo, realno postojeće kršćanstvo. Kičasto i u apsurdnoj opreci sa geografskom realnošću.
Ostaje još prigovor da je pri svemu tome riječ o žalosnoj komercijalizaciji kršćanstva. Istina je, božić je opskrbni, potrošački praznik. No ta komercijalizacija kršćanstvu nije nametnuta. Naprotiv, kršćanstvo je u modernoj historiji nametalo komercijalizaciju. Moderno je kršćanstvo, u nekim varijantama izrazitije nego u drugim, religija komercijalizacije. Koliko znam, nemamo izraz koji bi primjereno preveo engleski (ili francuski) “commerce”. Zato govorimo o trgovanju ili trgovini, što je samo jedan aspekt, element “komercijalnog” društva. Kad je Daniel Defoe, veliki besjednik tog društva, pisao o evropskim kolonijalnim podvizima, kolonijaliste je hvalio ovim riječima: “I kako povećavaju svoje trgovanje u svim tim zemljama i brojne nacije u Melindi, u Zanzibaru, u Kongu, u Angoli, u Brazilu, kako na sjeveru tako i na jugu, te posvuda drugdje, svode na kršćansku ekonomiju i vladavinu trgovanja! Čime podređuju cijele nacije divljaka uređenom životu i tako postižu da služe kako trgovini tako i vlasti.” Moj južnokalifornijski “bijeli božić” nije ništa drugo do vladavina “kršćanske ekonomije”.
Dnevnik.si, 24.12.2011.
Sa slovenačkog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 24.12.2011.
NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI