U slavnom eseju „O duhu osvajanja i uzurpacije“, Benžamen Konstan piše o moralnoj i materijalnoj bedi koje je Napoleonova osvajačka politika donela Francuskoj: „Nepotreban rat je najveći zločin koji jedna vlast danas može da počini: on uzdrmava sve socijalne garancije, bez nadoknade za to. On dovodi u opasnost svaku vrstu slobode, povređuje sve interese, uznemirava svaku sigurnost, pritiska sve sudbine, kombinuje i odobrava sve vrste unutrašnje i spoljne tiranije. On u sudske formalnosti uvodi preku destruktivnost onog što je sveto u sudstvu, kao i njegove svrhe; on ide za tim da sve ljude, koje činovnici vlasti zlurado nadgledaju, predstavi kao saučesnike spoljnog neprijatelja; on izopačava tek stasale generacije; on deli narod na dva dela koji se međusobno preziru i rado prelaze sa prezira na nepravdu; on priprema buduća razaranja kroz prošla razaranja; on nesrećama sadašnjice kupuje nesreće budućnosti. To su istine koje treba često ponavljati; jer ih vlast, u svom oholom nipodaštavanju, tretira kao paradokse, nazivajući ih opštim mestima.“1

Kako izveštava Radio Slobodna Evropa, beogradske vlasti su za 24. mart ove godine najavile otkrivanje spomen obeležja svim žrtvama i braniocima otadžbine iz skorašnjih ratova. Zoran Alimpić, zamenik predsednika Skupštine Beograda, pojašnjava: „Pod braniocima otadžbine podrazumevaju se, naravno, ljudi koji su bili pod oružjem. A pod žrtvama rata se podrazumevaju civili, kolateralna šteta, ja mislim da je to svima jasno.“

Na pitanje novinarke, da li se u branioce otadžbine ubrajaju i oni koji su rušili Vukovar, Beograd i Sarajevo, Alimpić odgovara: „Pobogu, mislim da je vaše pitanje zlonamerno. To je spomenik braniocima, ljudima koji su pozvani u vojsku da brane svoju zemlju, koji su se odazvali, koji su dali svoj život. Oni zaslužuju spomenik. U ratu je, naravno, bilo žrtava. Naravno da su pucali iz topova i naravno da je bilo razaranja. Svi spomenici u svetu posvećeni vojnicima u ratovima, na neki način su i spomenici ljudima koji su ubijali, koji su pucali. Pa, to se podrazumeva. Svako ko bude tamo palio sveću ili polagao venac, razumeće to na svoj način.“

Ko su, onda, po Alimpiću, „branioci otadžbine“? Ne, kao što bi bilo logično, oni koji su branili otadžbinu, nego svi oni koji su se odazvali pozivu da brane otadžbinu, odnosno svi oni koji su se odazvali vojnom pozivu. Nebitno je dakle ko ih je i zašto u vojsku zvao, nebitno je šta su u njoj radili, nebitno je, konačno, ni da li su zaista branili svoju otadžbinu, ili su pak okupirali tuđu. Ako su se odazvali pozivu na kome je pisalo: „Otadžbina te zove!“, zauvek su zaslužili laskavu titulu branilaca otadžbine.

Konstan piše: „[J]edna je stvar braniti svoju domovinu, druga je stvar napadati narode koji takođe imaju domovinu koju treba braniti. Duh osvajanja bi da pomeša te dve ideje. Neke vlade, kada upute svoje odrede na jedan i drugi pol, još uvek govore o odbrani svojih ognjišta; reklo bi se da svojim ognjištima nazivaju sva mesta na kojima su zapalili oganj.“2

Peščanik.net, 29.02.2012.


________________

  1. Prinicipi politike i drugi spisi, preveo Stefan Lukačević, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: Beograd, 2000, str. 198-99.
  2. Ibid. str 186.