Jason Lee, Reuter
Jason Lee, Reuter

Nije ostalo više ništa što neće poslužiti nekom političkom bojovniku, da za sebe i svoje partnere ne privredi po neki glas na predstojećim izborima. Imam u vidu predstavu koju je priredio Čedomir Jovanović, uz asistenciju Milorada Dodika. Svi znamo, a to ni on ne krije, da on i njegova stranka već četiri godine planiraju da uđu u vladu. A sada, konačno, imaju dobru priliku da taj plan i ostvare. Da bi dobio glasove razočaranih i onih koji izjavljuju da će koristiti svoje pravo na beli glas, da tako upozore stranke na legitimacijski deficit, Čedomir Jovanović je rešio da toj negativnoj pojavi stane na put. Ona je potekla iz tzv. Druge Srbije i nekadašnjih članova Građanskog saveza, pa njih prve treba pokolebati. A sigurno je da u takvoj proceni ima istine. I šta je on preduzeo? U dogovoru sa svojim partnerima, pre svega sa Tadićem, rešio je da opet zaliči na nekadašnjeg “ekstremistu”, verujući da će se razočarani glasači pokolebati i opet ga proglasiti za najhrabrijeg i najkritičnijeg političara.

Prvi takav izazovni potez povukao je izjavom da je Republika Srpska genocidna tvorevina. Po pretpostavci, on je to rekao verujući da će se dopasti ljudima koji su razočarani u LDP, pa će se, u nedostatku alternative, ponovo privoleti toj stranci. Nakon te izjave, uz pomoć DS-a, a možda i samog Borisa Tadića, stigao je Dodik na noge Čedomiru, da se s njim oko te izjave raspravi. Organizator rasprave je bila, ni manje ni više, državna agencija Tanjug. I šta smo videli u toj raspravi? Jovanović je povišenim tonom više od jednog sata izgovarao hiljade nerazumljivih reči, i ne trudeći se da ih poveže u neku smislenu celinu i argumentaciju. Doduše, to je i ranije bio njegov stil, da govori nejasno, ogorčeno, uzbuđeno, tako da sve deluje kao neka debela kritika, a da u stvari malo šta kaže. I ovoga puta je verovao da će preko njegove nervoze i zajapurenosti svi razumeti da on zapravo sve vreme upozorava na “genocidnu tvorevinu”. On je puna kola napričao, ali ozbiljnog dijaloga nije bilo. Jedino što je bilo vredno pomena i nezaboravno su bile Dodikove gluposti.

U stvari, rasprava očigledno i nije bila namenjena pitanju genocida i suočavanju s prošlošću. To su bile poruke nekakve puke hrabrosti i borbenosti, koje su bile namenjene ne Bošnjacima i njihovim mukama, nego ovdašnjoj javnosti koja se razočarala u sve stranke, a najviše u LDP. Zato što se prikazivao kao alternativa, a onda izneverio obećanje da će se od svih razlikovati po tome što će zastupati interese građana. Umesto toga, razbaškario se u svojim novčanim interesima, a politika mu služi kao paravan bez koga se ne može. Iz Sarajeva su zvonili telefoni, raspitujući se kako je do takvog razgovora uopšte došlo. Nije im bilo jasno, baš kao ni mnogima odavde.

I zaista jeste bilo čudno. Još čudnije je bilo kada se dva-tri dana nakon te rasprave oglasio predsednik države. Boris Tadić je, sa svojom poznatom blagošću borca za slobodu mišljenja, izjavio da se on lično ne slaže sa stavom Jovanovića da je RS genocidna tvorevina, ali da Jovanović ima pravo na svoje mišljenje. Osim što se ne zna zašto se zbog neke bezvezne rasprave javio predsednik (sem ako je nije sam organizovao), mnogo veću nedoumicu je izazvao njegov stav o slobodi mišljenja. Predsednik države je po dijagnozi Čedomira Jovanovića primio orden od genocidne tvorevine i to ga baš nimalo ne ljuti. Ali kad je Sreten Ugričić potpisao peticiju za slobodu mišljenja, njega je taj isti tolerantni predsednik preko noći isterao na ulicu. Čedomir je na tu veliku gadost nešto promrljao, ali se u borbi za slobodu mišljenja nije proslavio, a još manje je pokazao političku hrabrost.

Stavljanjem genocida na tapet, cilj je bio da se stari kritičari srpskog nacionalizma i ratova vrate u glasačke redove LDP-a. Ovo naročito zbog opake kampanje za beli glas, koja je potekla od Srbijanke Turajlić i Vesne Rakić-Vodinelić. Postoji informacija da poslednja istraživanja pokazuju da se beli glasovi statistički već registruju i da su dostigli oko 4 posto. Možda i nije tako, ali stav da se ne glasa ni za jednu stranku najviše pogađa LDP i DS. Ispostavilo se da je važno dotući tu voajersku grupu, kako je nesmotreno kazao profesor Mićunović, kojoj se ne sviđa demokratija Tadića, Dačića, Čedomira, Dinkića i ostalih. I tu se nekako nastavlja priča o političkom zavođenju naivnih intelektualaca, koju je na sebe preuzeo Jovanović.

Drugi čin ove predstave odigran je veoma brzo. Čedomir izlazi sa još jednom bombom, koja treba da oduševi nevernike Druge Srbije, rekavši jednu prilično čudnu stvar, takoreći glupost, da je Srpska pravoslavna crkva mutant. Teško je razumeti šta to može da znači u kontekstu svih crkava i sekti, jer se ne zna kako se stvaraju crkveni mutanti. Odjednom najviši po rangu popovi skaču i odgovaraju na ovu beslovesnu dijagnozu predsednika LDP-a. Irinej Bački proglašava Čedu za antihrista, a kao i uvek najefektnijim se pokazao Amfilohije. On je zažalio što je krstio Čedomira Jovanovića, a da ovaj nije s uveta skinuo minđušu!

Pitam se dokle može da ide ovo podsmevanje javnosti. To što Čedomir izgovara o Kosovu, RS i crkvi ne košta ga ništa, nego naprotiv, dobro dođe i njemu i koalicionim partnerima, jer se možda neki pokolebani mogu opet privući. Još je važnije to što ovakve priče zamagljuju glavnu temu koja muči Srbiju. Svi dobro znaju, s obe strane barikada, da je Kosovo prazna priča, baš kao i ona o Republici Srpskoj, ili kad se u pomoć pozove visoki hor SPC, da peva o jednoj minđuši. Sve te anti-nacionalne ili nacionalne teme, koje bi trebalo da mobilišu građane ove države – promašene su u samom korenu. Još manje će se zavarati pripadnici nekadašnje opozicije, koja se tada zvala Druga Srbija. Tema broj jedan je politička mafija. Ona se korupcijom i pohlepom za novcem naselila na leđa ovog već uništenog društva i niko ne zna kako da je se oslobodi.

Toj družini je sticanje novca i privilegija glavna aktivnost, a politika sporedna, usputna delatnost. I meni je trebalo dosta vremena da ukapiram tu stvar. Od onda se ta družina još više osilila, jer je vredno uništila sve institucije koje bi je mogle nadgledati. Sada može da radi šta hoće – a niko joj ništa ne može. Uostalom, zar nisu zajedno izglasali i reformu sudstva i Zakon o informisanju. Politizovano sudstvo i tužilaštvo zbog pritisaka s najvišeg mesta, od partijsko-tajkunske klike (o čemu ćemo pisati drugom prilikom), kao i dirigovani mediji, stubovi su tog lopovskog poretka.

Svako ko namerava da glasa za te ljude treba da zna da će biti zaboravljen onog trenutka kada budu objavljeni rezultati izbora. Glasove koje su prikupili će strpati u zajedničku koalicionu vreću i nastaviti da devastiraju zemlju i glume politiku. Pa ko voli pozorišne predstave uživo, po ovako providnom scenariju i sa ovako lošim glumcima, neka se namami na izborne kutije. A kako se profiliše ova nova izborna kampanja, izgleda da ih i ta formalnost koja se zove – demokratski izbori, sve više zamara.

Peščanik.net, 09.02.2012.

BELI GLAS

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)