Uvodna razmatranja

Na stranicama koje slede pravničku javnost suočavamo sa nedavnom pravnom istorijom neuspelih nastojanja da se pravosuđe u Srbiji poboljša, da se poverenje građana povrati, da se postave osnove za vladavinu prava nad politikom, makar u najbitnijim elementima domena pravosudne vlasti, kao što je izbor sudija i javnih tužilaca, da se prikažu rezultati neuspele reforme i da se istraže pravni i politički uzroci neuspeha.

Da li postoji formula „dobrog pravosuđa“? Možda bi se teorijski moglo dokazivati da postoji. Praktično je, međutim, dokazivo i za Srbiju dovoljno to što je formulisan evropski standard pravosuđa sposobnog da odgovori osnovnom pravu građanina na pošteno suđenje i interesima države u kojoj vlada pravo, a ne samo politička moć.

Do evropske pravosudne formule se nije došlo jednostavno i ona nije bila rezultat samo pravne obrade. Konstituisanje pravosuđa, kao treće državne vlasti u koju građanin može imati poverenja, a koje će obezbediti vladavinu prava, rezultat je političkih borbi, pre nego uspešnih pravnih formula.

Uprkos značajnim razlikama u poimanju i normativnoj obradi sudstva, naročito u XVII i XVIII veku, između vodećih država toga doba Engleske, Francuske i Pruske najavljuju se prvi nadnacionalni postulati sudijske nezavisnosti, koji će pravno biti formulisani u XX veku.

U kontinentalnoevropskom pravnom krugu sudstvo se u XVIII veku uspostavlja kao birokratska organizacija pod dominacijom izvršne vlasti. Međutim, posle Francuske revolucije nastupa suštinska promena. Ustavom Francuske iz 1791. godine, sudska vlast se priznaje kao treća državna vlast. Revolucionarni francuski zakonodavci su se čvrsto držali teze da sudska vlast ne sme preuzeti ulogu kontrolora političke vlasti, već samo kontrolora apstraktne ideje zakona. „Kasacioni sud nije osnovan zato da bi primenjivao pravo na različite posebne slučajeve, niti da bi odlučivao o osnovu spora, već da bi štitio forme i principe Ustava i zakona od napada koje bi sudovi mogli izvršiti. On ne služi građanima, već zaštiti zakona“ bile su reči Robespjera (Robespierre), izrečene u Skupštini, 25. maja 1790. godine. Ideal novog režima nije bilo međusobno ograničavanje i kontrola vlasti, već harmoničan odnos sudske i izvršne vlasti prema legislativnoj, koja je jedina neposredno izražavala narodni suverenitet.

Valja podvući da je primena doktrine podele vlasti imala izuzetan istorijski značaj za diferenciranje sudske vlasti od ostalih državnih vlasti, te da je dovela do njenog progresivnog osamostaljivanja i nezavisnosti. Međutim, posle te istorijske prekretnice, u savremenim pravnim porecima se pokazalo da sistemi podele, odnosno jedinstva vlasti ne utiču sami po sebi na položaj sudske vlasti u državi. Naime, istorijska iskustva su pokazala da nezavisnost sudske vlasti može biti ugrožena u oba modela. Pored toga, u porecima zasnovanim na podeli vlasti za koju se smatra da bolje obezbeđuje nezavisnost sudske vlasti, realni sadržaj te nezavisnosti je različit i to se dobro pokazuje u razlikama koje postoje, na primer, u pogledu imenovanja ili izbora sudija kao najvažnijih neposrednih nosilaca sudske vlasti.

Sadašnji državni i pravni poredak Srbije zasnovan je na principu podele vlasti (član 4. st. 2-4. Ustava Srbije), a ipak, u pogledu izbora sudija suštinski se vrlo malo toga promenilo u odnosu na situaciju u kojoj je važio princip jedinstva vlasti.

Tokom XIX veka održava se tenzija između sudske i izvršne vlasti u evropskim državama, ali se pravosuđe ipak postepeno emancipuje. Politički i pravno preobražen položaj sudske vlasti nisu prihvatile komunističke/socijalističke države nastale u Evropi posle Drugog svetskog rata. Bitna ustavna i stvarna različitost mesta pravosuđa u tadašnjim komunističkim/socijalističkim državama nastala je uspostavljanjem tzv. jedinstva državne vlasti, uz ideološku dominaciju jednostranačkog parlamenta, bez formalnih obeležja parlamentarne demokratije. Ovaj koncept je, ne samo u stvarnom već i u normativnom smislu, odlučujuće uticao na gubitak nezavisnosti i samostalnosti sudstva i sudija (ako ih je pre ovog vremena uopšte i bilo) i stvorilo teško savladivu naviku pokornosti, u boljem slučaju poslušnosti.

Istovremeno i paralelno sa slabljenjem društvene uloge sudstva u komunističkim/ socijalističkim zemljama, u državama zapadnih evropskih demokratija posle Drugog svetskog rata, jača ideja o pravu građanina na nezavisno suđenje i na nezavisnog sudiju, kao o temeljnom ljudskom pravu. U okviru pravnog i političkog sistema Saveta Evrope, ova ideja je kodifikovana u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: EKLJP) i učvršćena judikaturom Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP). Značajan uticaj na ustanovljavanje evropskih standarda nezavisnog sudstva imale su Preporuka Komiteta ministara Saveta Evrope R(94)12 o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija i Evropska povelja o statutu za sudije 98/23. U delu Povelje koji se odnosi na načela, posebna pažnja posvećena je telu čije se ustanovljavanje preporučuje svakoj evropskoj državi, posebno tzv. tranzicijskim državama, a koje bi moralo biti nezavisno od izvršne vlasti. Njegova temeljna uloga bi bila da odlučuje o izboru, razrešenju i napredovanju sudija. U novijoj zakonodavnoj praksi Srbije, takvu ulogu trebalo je da igraju Visoki savet pravosuđa, koji je prestao da radi 2009. godine, kao i danas postojeći Visoki savet sudstva (u daljem tekstu: VSS) i Državno veće tužilaca (u daljem tekstu: DVT). Države koje ispune kriterijume nezavisnosti i samostalnosti sudstva u okviru Saveta Evrope trebalo bi da budu spremne za ispunjavanje strogih kriterijuma koje je postavila Evropska unija u Principima iz Kopenhagena, koji se odnose na pravosuđe i pravni sistem.

Istorijski gledano, formulisanje standarda „dobrog pravosuđa“, u ranom razvoju, bilo je pod uticajem Nirnberškog suđenja za ratne zločine počinjene u Drugom svetskom ratu, o čemu svedoči član 15. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.3 Pravni osnov za osnivanje Međunarodnog vojnog tribunala sa nadležnošću da odlučuje o individualnoj krivičnoj odgovornosti pojedinaca, bila je Londonska povelja iz 1945. godine, a legitimitet suđenja se zasniva na Haškoj konvenciji iz 1907. godine, u kojoj je izrično određeno (uprkos pokušajima revizije) da, tokom rata, važe pravila i običaji rata koje moraju poštovati svi „civilizovani narodi“. Nirnberško suđenje je imalo neporecivi uticaj na donošenje i na sadržinu ključnih međunarodnih dokumenata namenjenih zaštiti ljudskih prava, kao što su Konvencija o zločinu genocida (1948), Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948), Ženevske konvencije o pravilima i običajima rata iz 1948, godine, sa dodatnim protokolima iz 1977. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, ratifikovan u SFRJ 1972. godine, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine, ratifikovana u državnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori 2004. godine. Ranije ratifikovani međunarodni dokumenti danas obavezuju Srbiju kao jednu od država sledbenica nekadašnje zajedničke države.

Elementi formule „dobrog pravosuđa“

Kombinacijom nacionalnih standarda prava demokratskih društava i međunarodnih evropskih standarda, verujemo da se može ustanoviti formula o političkoj nezavisnosti sudija i sudstva. Ključni elementi te formule su: (1) pravno definisanje suda kao samostalne i nezavisne državne institucije; (2) zasnovanost suda i suđenja na aktima najvišeg ranga; (3) institucionalna nezavisnost sudije, pod kojom se najpre podrazumeva nezavisnost od političkih grana državne vlasti ali i od moćnih pojedinaca i društvenih grupa; (4) personalna nezavisnost sudije (koja najviše zavisi od zakonskog uređenja načina sticanja i gubitka položaja i od stalnosti sudijske funkcije, a postiže se presudnim uticajem uloge sudske vlasti u postupku sticanja i gubitka sudijskog položaja); (5) donošenje meritorne odluke u razumnom roku, na osnovu pravičnog i javnog raspravljanja; (6) nepristrasnost (koja se postiže ustanovom izuzeća i pravilima o sprečavanju sukoba interesa); (7) pojavni izgled nezavisnosti suda i sudije; (8) način određivanja sudije u konkretnoj pravnoj stvari (pravo na slučajnog, odnosno „prirodnog“ sudiju).

Prema publikaciji Monitoring of EU Accession Process, prekomerni uticaj izvršne vlasti na sudstvo, sudije i suđenje u vremenu do 1989. godine u komunističkim/socijalističkim državama predstavljao je najveću pretnju nezavisnosti sudstva. Taj uticaj se naročito ogledao u ključnoj ulozi ministarstava pravosuđa i jedine vladajuće političke partije na postavljanje, unapređivanje i razrešenje sudija, kao na sadržinu sudskih odluka u politički delikatnim pravnim stvarima. Ocenjuje se da su do 2001. godine, samo Mađarska i delimično Slovenija uspele ne samo normativno nego i stvarno da spreče institucionalni i vaninstitucionalni uticaj ministarstava pravosuđa na sudstvo.

Iz sadržaja

I deo – Vesna Rakić-Vodinelić

1. Uvodna razmatranja
Da li postoji formula „dobrog pravosuđa“
Elementi formule „dobrog pravosuđa“
Pravosudni saveti
Pravna recepcija evropskih standarda o pravosuđu u Srbiji
Kratka istorija
Recepcija evropskih standarda o pravosuđu u Srbiji kao tranzicijskoj zemlji
Ustav Srbije iz 2006. godine

2. Normativni okvir reforme
Međunarodnopravni, teorijski, ustavni i zakonski osnovi najnovije reforme pravosuđa
Međunarodni izvori i teorijski stavovi o samostalnosti i nezavisnosti pravosuđa
Ustav i ustavni zakon za sprovođenje ustava
Organizacioni pravosudni zakoni
Sudije
Visoki savet sudstva
Javni tužioci (i njihovi zamenici)
Državno veće tužilaca
Odluka o utvrđivanju kriterijuma i merila za ocenu stručnosti, osposobljenosti i dostojnosti za izbor sudija i predsednika sudova
Ustavna i zakonska procedura pred Visokim savetom sudstva

3. Sprovođenje reforme
Kako je izvršena reforma pravosuđa u Srbiji
Stavovi Evropske komisije
Sudska mreža i broj sudija
Sastav i način rada prvog saziva VSS prilikom izbora i reizbora sudija
Primena procesnih načela

4. Promena normativnog osnova: Zakon o izmenama i dopunama Zakona o sudijama
Naknadni pokušaji „otklanjanja nedostataka“
Preispitivanje u VSS umesto žalbi Ustavnom sudu
Praksa preispitivanja
Povod i uzrok

II deo – Ana Knežević-Bojović i Mario Reljanović

1. Uvodna razmatranja

2. Razgovori sa podnosiocima prigovora – rad „radnih tela“ DVT-a i komisija VSS-a
Postupak pred „radnim telima“ Državnog veća tužilaca
„Radna tela“ Državnog veća tužilaca
Opšti pogled na razgovore sa neizabranim nosiocima tužilačkih funkcija
Analiza postupanja prema pojedinim odredbama Pravilnika u toku postupka pred „radnim telima”
Postupak pred komisijama Visokog saveta sudstva
Komisije Visokog saveta sudstva
Opšti pogled na razgovore sa neizabranim sudijama
Analiza postupanja prema pojedinim odredbama Pravila u toku postupka pred komisijama

3. Transparentnost i nezavisnost u radu i odlučivanju „radnih tela“ i komisija, i sednica DVT-a i VSS-a
Rad „radnih tela“ i opšte sednice DVT-a
Problem postojanja „radnih tela“
Nezavisnost rada opšte sednice DVT-a
Odlučivanje o prigovorima
Rad komisija i opšte sednice VSS-a
Transparentnost rada komisija posle završenog ročišta
Odlučivanje o važnim procesnim pitanjima i tumačenje Pravila od strane opšte sednice VSS-a
Pritisci vršeni na članove VSS-a iz reda sudija
Kvorum pri radu i odlučivanju na opštim sednicama VSS-a
Odlučivanje o prigovorima
Omogućavanje prisustva posmatrača sednicama VSS-a od 8. marta 2012.

4. Analiza sadržine odluka
Opšte napomene u vezi sa odlukama
Odluke Državnog veća tužilaca
Odluke Visokog saveta sudstva

5. Organizacije koje su pratile postupak i njihovo delovanje
Praćenje ročišta pred Državnim većem tužilaca i sednica Državnog veća tužilaca
Praćenje ročišta pred Visokim savetom sudstva i sednica Visokog saveta sudstva
Opšte napomene i posmatranje ročišta pred komisijama VSS-a
Posmatranje sednica komisija VSS-a i sednica VSS-a
Aktivnosti strukovnih udruženja van ročišta
Ocena Evropske komisije o reformi pravosuđa u Srbiji

6. Odluke Ustavnog suda Srbije iz jula 2012. godine

7. Kako okončati reformu pravosuđa u Srbiji?

III deo – Prilozi

1. Zakon o izmenama i dopunama Zakona o sudijama

2. Odluke Ustavnog suda u slučajevima Saveljić i Tasić

4. Pravila o preispitivanju VSS-a

5. Pravilnik o preispitivanju DVT-a

6. Presude Ustavnog suda od 11. i 18. jula 2012.

Preuzmite PDF knjige Reforma pravosuđa u Srbiji 2008-2012, autora Vesne Rakić-Vodinelić, Ane Knežević-Bojović i Maria Reljanovića, izdavači: Pravni fakultet Univerziteta Union i Službeni glasnik, Beograd 2012.

Peščanik.net, 28.03.2013.

REFORMA PRAVOSUĐA

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)