Sve je bilo nemoguće. Bilo je nemoguće povećati porez jer bi to obeshrabrilo „preduzetnike“. Bilo je nemoguće zaštititi državu od trgovinskog dampinga zemalja sa niskim primanjima, jer bi tako bili prekršeni sporazumi o slobodnoj trgovini. Bilo je nemoguće uvesti čak i najmanji porez na finansijske transakcije; većina država bi morala unapred da ga podrži. Bilo je nemoguće smanjiti PDV, jer Brisel mora da se složi.

Šesnaestog marta, sve se promenilo. Ove pravoverne institucije, Evropska centralna banka (ECB), Međunarodni monetarni fond, Evrogrupa i nemačka vlada pod rukovodstvom Angele Merkel naterale su kolebljive kiparske vlasti da preduzmu korak koji bi, da ga je napravio Ugo Čavez, bio ocenjen kao diktatorski i tiranski udar na slobodu i izazvao bi lavinu ljutitih novinskih komentara. Koji korak? Automatsko zaplenjivanje novca sa bankarskih računa. Stopa konfiskacije, prvobitno postavljena od 6,75% do 9,90% bila je skoro hiljadu puta veća od Tobinovog poreza oko kojeg se već 15 godina vode žučne rasprave.

Dakle u Evropi, kad se hoće sve se može. Naravno, pod uslovom da je meta dobro izabrana: ne deoničari, ne poverioci, nego štediše u zaduženim bankama. Mnogo je lakše orobiti kiparskog penzionera (pod izgovorom da su prave mete ruski mafijaši koji se kriju u poreskom utočištu) nego izvući novac od nemačkog bankara ili grčkog proizvođača oružja ili multinacionalne kompanije sa dividendama sakrivenim u Irskoj, Švajcarskoj ili Luksemburgu.

Angela Merkel, MMF i ECB večito govore o imperativnoj potrebi da se obnovi „poverenje“ poverilaca i nemogućnosti povećanja javne potrošnje ili novog pregovaranja državnih dugova: finansijska tržišta bi se obrušila na svaku devijaciju. Ali kakvo je poverenje moguće imati u zajedničku valutu i svetu garanciju štednih uloga kada štediša neke evropske banke jednog jutra može da se probudi i shvati da mu je preko noći nestao deo ušteđevine?

Tako je 17 članica evrogrupe preduzelo nezamisliv korak. I uradiće to ponovo: svi građani Evropske unije moraju da shvate da su na meti finansijske politike rešene da im preotme rezultate njihovog rada pod izgovorom uravnoteženja budžeta. Lokalni poslušnici u Rimu, Atini i Nikoziji po svemu sudeći su spremni da izvršavaju naloge iz Brisela, Frankfurta ili Berlina, ne obazirući se na reakciju svoje javnosti.[1]

Ali dešavanja u Nikoziji trebalo bi da kod ljudi u Italiji, Grčkoj i na Kipru probude još nešto pored ogorčenja: sada bi trebalo da postanu svesni da je i za njih sve moguće. Možda posramljenost nekih evropskih ministara nakon njihovog pokušaja da upotrebe silu odaje strah koji je nesvesno iščezao nakon 30 godina propovedanja kako država treba da bude nemoćna. Sada kad su nas podsetili da država može da reaguje snažno, možemo slobodno da razmišljamo o drugim oštrim merama. Možda se one Nemačkoj neće dopasti. Možda će mete tih mera biti bogatiji od skromnih nikozijskih štediša.

 
Le Monde diplomatique, 01.04.2013.

Sa francuskog prevela Barbara Wilson

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 03.04.2013.

———–    

  1. Vidi “Fate of Island Depositors was Sealed in Germany”, Financial Times, London, 18.3. 2013. Nijedan poslanik kiparskog parlamenta nije glasao za plan Evrogrupe.