Foto: designyoutrust

Foto: designyoutrust

Salontaji-Drobnjak protiv Srbije

Bitne činjenice

Predstavku[1] je podneo g. Slavko Salontaji-Drobnjak, koji je od 1973. godine pokrenuo oko 200 parnica i podneo brojne krivične prijave protiv svog poslodavca, kao i protiv različitih privatnih stranaka, vladinih službenika, zbog navodnih nepravilnosti, uznemiravanja i nezakonitosti.

Protiv njega je 1996. pokrenut krivični postupak, jer je naoružan pretio generalnom direktoru firme u kojoj je radio. Opštinski sud u Vrbasu je 22. novembra 1996. utvrdio da on nije krivično odgovoran, jer ne može da upravlja svojim postupcima niti da pravilno shvati njihovo značenje i naložio je njegovo obavezno psihijatrijsko lečenje van ustanove. G. Salontaji-Drobnjak je redovno dolazio na lečenje, koje je završeno u novembru 1998.

U martu 2002. Opštinski sud u Vrbasu, na predlog Okružnog suda u Novom Sadu i Vrhovnog suda Srbije, preporučio je Centru za socijalni rad da zatraži psihijatrijski pregled podnosioca predstavke. Postupak je zvanično pokrenut nakon što je Centar za socijalni rad prihvatio ovu preporuku. Posle više neuspešnih pokušaja, Institut za psihijatriju KC u Novom Sadu je izvršio pregled u decembru 2004. i zaključio da podnosilac pati od paranoje parničenja (paranoia querulans) zbog čega je preporučio da mu poslovna sposobnost bude ograničena. Na osnovu ovog mišljenja održano je ročište kome podnosilac predstavke nije prisustvovao, a predstavniku koga je on odredio nije bilo dozvoljeno da prisustvuje ročištu, već ga je zastupao pravnik Centra za socijalni rad, s kojim se on nikada nije susreo niti je znao da je imenovan. Sud ga je delimično lišio poslovne sposobnosti u februaru 2005.[2]

Kasnije tog meseca, g. Salontaji-Drobnjak je uhapšen i optužen zbog zastrašivanja sudije. Bio je u pritvoru do maja 2005. Novom psihijatrijskom procenom utvrđeno je da pati od poremećaja ličnosti koja nije mentalna bolest, te da njegova krivična odgovornost nije u potpunosti isključena. Podnosilac se žalio na ovu odluku, ali je nju konačno potvrdio Vrhovni sud Srbije u februaru 2006.

U drugom krugu krivičnog postupka koji je vođen protiv podnosioca, stručnjaci KPD bolnice iz Beograda su utvrdili da on pati od graničnih poremećaja ličnosti, koji ne isključuju u potpunosti njegovu krivičnu odgovornost. Na osnovu ovog nalaza sud u Bačkoj Palanci je u maju 2006. osudio podnosioca na kaznu zatvora u trajanju od šest meseci, uslovno na period od tri godine.

Podnosilac predstavke je 2005. podneo zahtev sudu za povraćaj poslovne sposobnosti, ali je sud odbio da primi ovaj zahtev, jer nije imao staratelja. Centar za socijalni rad mu je ubrzo postavio sina za staratelja, koji je podneo sudu zahtev za vraćanje pune poslovne sposobnosti podnosiocu predstavke. Centar za socijalni rad je obavestio sud da ne podržava ovaj predlog i sud je predlog odbacio. Podnosilac predstavke lično i njegov sin kao staratelj podnosili su predloge za pokretanje postupka za povraćaj poslovne sposobnosti Centru za socijalni rad, ali ovi predlozi nisu usvojeni.


Utvrđene povrede

Podnosilac predstavke žalio se na povredu prava na pravično suđenje garantovanog članom 6. stav 1. u vezi sa postupkom utvrđivanja njegove poslovne sposobnosti i zbog toga što mu je onemogućen pristup sudu u pogledu postupka za vraćanje poslovne sposobnosti.

U pogledu pritužbe podnosioca da mu je bio onemogućen pristup sudu, po pitanju predloga da mu se poslovna sposobnost vrati, Sud je primetio da, iako su podnosilac predstavke i njegov staratelj podneli brojne predloge za povraćaj poslovne sposobnosti podnosiocu, četiri godine kasnije sud još nije razmotrio osnovanost ovog zahteva. Osim toga, Centar za socijalni rad kome domaće zakonodavstvo daje ključnu ulogu u vezi sa postupcima lišenja poslovne sposobnosti, naizgled je prilično površno i bez sveobuhvatnog psihijatrijskog pregleda podnosioca u tom periodu razmatrao stanje podnosioca predstavke. Sud je stao na stanovište da ograničenja prava podnosioca u ovom slučaju nisu bila proporcionalna. Dalje, Sud je zaključio da je sama suština prava na suđenje u ovom slučaju bila ugrožena, te da je došlo do povrede člana 6. Konvencije i po ovom osnovu.

Ovo zahteva dodatno pojašnjenje. Naime, pravo na pravično suđenje, zajemčeno članom 6. Konvencije nije apsolutno pravo, tj. ograničenja ovog prava su dozvoljena. Ovo može izazvati zabunu ne samo kod laika već i kod pravnika. Kako nepravično suđenje može biti tolerisano? Suđenje per se može biti ili pravično ili nepravično i tu ne postoje razlozi koji bi opravdali propust države da pravično sudi građanima. Ipak, logika Konvencije je nešto drugačija. Naime, Evropski sud će dozvoliti ograničenje ovog prava ukoliko se time ne zadire u njegovu suštinu. Tako, na primer, lice u pritvoru ima pristup sudu, tj. mogućnost da periodično zahteva preispitivanje osnovanosti svog pritvora. Ipak, pritvorenik nema pravo da na svaka 3 dana zatrpava sud svojim žalbama, iako pristup sudu predstavlja sastavni deo prava na pravično suđenje. Drugim rečima, njegovo pravo na pravično suđenje je ograničeno, ali time nije narušena njegova suština. S druge strane, Sud je ocenio da je pravo na pristup sudu lica lišenih poslovne sposobnosti ograničeno u potpunosti s obzirom da oni, u praksi, ne mogu da pokrenu postupak pred sudom za vraćanje poslovne sposobnosti.

Podnosilac se žalio i na povredu prava na poštovanje privatnog i porodičnog života. Postupak ograničenja poslovne sposobnosti, prema mišljenju Suda, svakako spada u mešanje u privatan život podnosioca, a postupak na osnovu koga su domaći sudovi doneli ovakvu odluku sam po sebi ima suštinske nedostatke. Sud se slaže da se pravni sistem mora sam zaštiti od kverulanata, ali je naglasio da je obaveza domaćih organa da ustanove delotvorne mehanizme da se sudovi odbrane od zahteva takvih tužilaca, bez primene mera koje pogađaju poslovnu sposobnost takvih tužilaca.

Konačno, Evropski sud je zaključio da postupak, uzet u celini, nije ispunio zahteve pravičnog suđenja i da podnosilac nije imao pristup sudu u pogledu postupka za vraćanje poslovne sposobnosti. Povreda člana 6- Konvencije (pravo na pravično suđenje). Usled navedenih razloga došlo je i do povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života zajemčenog članom 8. Konvencije. Tužena država je isplatila podnosiocu predstavke 12.000 evra na ime nematerijalne štete i 3.000 evra na ime troškova.


Komentar

Pored prilično bizarnih okolnosti samog slučaja, gde sudovi iniciraju lišenje poslovne sposobnosti tzv. nesnosnog parničara, a kasnije nisu u stanju da sprovedu pravičan postupak, kao i činjenice da Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema zaista sadrži stanje “paranoia querulans[3] (uzgred, interesantno je primetiti da je upravo ova paranoja “zaslužna” za to što je Slavko došao do Strazbura), ovaj predmet je značajan, jer je otkrio sistemske nedostatke pravnog poretka Srbije u pogledu lišenja poslovne sposobnosti.[4] U pitanju je postupak u kome se pravo odlučivanja oduzima od osoba koje usled bolesti ili smetnji u psiho-fizičkom razvoju, po mišljenju suda nisu u stanju da se same staraju o sebi i o zaštiti svojih prava i interesa (potpuno lišenje), odnosno svojim postupcima neposredno ugrožavaju sopstvena prava i interese ili prava i interese drugih lica (delimično lišenje).[5]

Neadekvatna zakonska rešenja i nepoštovanje osnovnih garancija pravičnog suđenja dovode to toga da se u jednom sumarnom i kratkom postupku osobe sa intelektualnim i psihičkim teškoćama lišavaju većine svojih ljudskih prava, ili se korišćenje tih prava stavlja van njihove kontrole, uključujući aktivno i pasivno biračko pravo, pravo na brak, pravo na rad, pravo na udruživanje, kontrolu nad sopstvenim telom, izbor mesta prebivališta itd. Drugim rečima, ne postoji niti jedan drugi postupak, ukoliko izuzmemo krivični postupak, u kojem jedna sudska odluka toliko široko utiče na ljudska prava jednog lica, a opet pravne garancije koje obezbeđuju pravično suđenje su u najmanju ruku nedovoljne. Ono što posebno zabrinjava je da, iako je gospodinu Salontaji-Drobnjaku poslovna sposobnost vraćena 2010. godne, Republika Srbija još uvek nije preduzela opšte mere koje bi imale za cilj da spreče povrede prava lica kojima se oduzima poslovna sposobnost.

Odredbe Zakona o vanparničnom postupku[6] koje regulišu postupak lišenja poslovne sposobnosti nisu menjane od daleke 1982. godine kada je ovaj zakon usvojen. Takođe, nisu preduzete mere usmerene na promenu sudske prakse u ovom postupku. Kao odgovor državi koja je tvrdila da su propusti u postupku lišenja poslovne sposobnosti retkost, organizacije Mental Health Europe i Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom Srbije naglasile su da je vraćanje poslovne sposobnosti u Srbiji izuzetno retko i da domaće pravo još uvek ne predviđa obavezno periodično ispitivanje poslovne sposobnosti od strane suda.[7]

Sa druge strane, podaci govore da se broj ljudi pod starateljstvom[8] u Srbiji povećava. Naime, samo u 2011. godini 3.500 lica je stavljeno pod starateljstvo, za trećinu više nego prethodne godine.[9] Beogradski centar za ljudska prava zajedno sa Inicijativom za prava osoba sa mentalnim invaliditetom MDRI-S sproveo je istraživanje sudske prakse u postupcima oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti i produženja i prestanka produženog roditeljskog prava u Srbiji. Ovo istaživanje, sprovedeno na uzorku od 1.000 sudskih odluka donetih između 2008 i 2010 godine, pokazalo je da licima lišenim poslovne sposobnosti u velikoj većini slučajeva nije bilo obezbeđeno fer i pravično suđenje. Takođe je utvrđeno da veliki broj odluka dovodi do povrede prava na poštovanje privatnog i porodičnog života. Čak u 94 % lišenje poslovne sposobnosti je bilo potpuno, dok u najvećem broju slučajeva sudija čak nije video čoveka koga osuđuje na “građansku smrt”.[10]

Očigledno, sprečavanje kršenja ljudskih prava i diskriminacije osoba sa invaliditetom nisu među državnim prioritetima. Situacija je toliko kritična da je, čak ukoliko se neki od nacrta zakona koji regulišu ovu oblast i usvoje, teško očekivati osetno poboljšanje u praksi. Naime, po svemu sudeći, najavljene izmene Zakona o vanpraničnom postupku neće usvojiti progresivni pristup koji je oličen u Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, iako se pozivaju na tekst ove Konvencije u obrazloženju.[11] Ovo u praksi znači da će lišenje poslovne sposobnosti kao institut opstati, da će mišljenja veštaka i dalje služiti kao paravan iza kojeg će sudije kriti svoje predrasude (ili prostu nezainteresovanost) prema osobama sa psihičkim i intelektualnim teškoćama. Konačno, snažnije procesne garancije u postupku lišenja poslovne sposobnosti bez obezbeđenja nezavisne i stručne pravne pomoći i, što je možda najvažnije, alternative institutu lišenja poslovne sposobnosti – neće biti u stanju da unaprede položaj osoba sa psihičkim i intelektualnim teškoćama u Srbiji, odnosno da ih zaštite od predrasuda svih nas.

Peščanik.net, 12.05.2013.

TEMA – EVROPA NE STANUJE U BABUŠNICI

———–    

  1. Evropski sud za ljudska prava, Predstavka br. 36500/05 (2009).
  2. Srpsko pravo poznaje dva oblika lišenja poslovne sposobnosti, potpuno i delimično. Lica lišena poslovne sposobnosti u potpunosti se upodobljuju maloletniku mlađem od 14 godina, dok se lica delimično lišena poslovne sposobnosti izjednačavaju sa tzv. starijim maloletnikom, tj. licem između 14 i 18 godina.
  3. Vidi šifru F 22. 8 Stalna sumanuta stanja dostupno na web stranici SZO http://apps.who.int/classifications/icd10/browse/2010/en#/F22.8
  4. Više o pitanju lišenja poslovne sposobnosti u Srbiji vidi u publikaciji “Pravo da donesem odluku” dostupnoj na http://velikimali.org/wp-content/uploads/2017/03/publikacija.pdf
  5. Sl. glasnik RS, br. 18/2005 i 72/2011 – Porodični zakon član 146 i 147.
  6. Sl. glasnik SRS, 25/82 i 48/88, Sl. glasnik RS, 46/95 – dr. Zakon, 18/05– dr. Zakon i 85/2012.
  7. Vidi web stranicu Komiteta ministara Saveta Evrope http://www.coe.int/t/dghl/monitoring/execution/Reports/pendingCases_en.asp?CaseTitleOrNumber=&StateCode=SER&SectionCode=&HideClones=1
  8. Lica pod starateljstvom su zapravo lica lišena poslovne sposobnosti ili lica nad kojima je produženo roditeljsko pravo, kojima je postavljen staratelj.
  9. Vidi saopštenje organizacije MDAC http://mdac.info/en/olivertalks/2013/05/29/serbian-judges-sentence-3500-people-civil-death-each-year
  10. Vidi publikaciju Univerzalnost prava u praksi – analiza primene konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom u odnosu na osobe sa intelektualnim  teškoćama u Srbiji. Dostupna na http://www.mdri-s.org/wp-content/uploads/2013/03/univerzalnost-prava-u-praksi.pdf
  11. Radna verzija Zakona o izmenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku i prateće obrazloženje dostupni su na web stranici Ministarstva pravde http://www.mpravde.gov.rs/sekcija/53/radne-verzije-propisa.php
LJUDI KOJI NESTAJU