“Beograd na vodi” već danima talasa domaću javnosti, a da još uvek zapravo ništa ne znamo. Projekat je najavljen kao spasonosan: 3 pa zatim još 5 milijardi evra, 200.000 radnih mesta i izlazak iz krize. Ipak, ostaje nejasno da li je reč o investiciji ili kreditu, kakav bi trebalo da bude pravni odnos između kompanije Eagle Hills i Vlade Srbije, šta je uloga grada, zašto nije bilo ni tendera ni konkursa, na osnovu kojih analiza i dokumenata je urađen master plan, ko je njegov autor i još mnogo nedoumica koje su istakli oni koji se “sprdaju s tuđim novcem,” kako je to sažeo prvi potpredsednik Vlade i vizionar “Beograda na vodi” Aleksandar Vučić.

Goran Vesić, sekretar Privremenog organa Beograda, bio je rečitiji i pojasnio nam je da je konkurs (koji je za tu lokaciju obavezan po Generalnom urbanističkom planu Beograda) zapravo otvoren već decenijama. Njegov šef, Siniša Mali, otišao je korak dalje pa se složio sa ocenom “Transparentnosti Srbija” da se ne može voditi argumentovana diskusija o projektu dok se o njemu ne znaju osnovni podaci, da bi zatim došao do logičke konsekvence: pošto oni te podatke ne objavljuju, diskusiju i nećemo voditi. Uostalom, vreme je izbora, žanr nalaže da se obećavaju kule i gradovi. A “Beograd na vodi” bi pored kule od 180m, trebalo da ima i ekskluzivne hotele, tržni centar, komercijalne, stambene, kulturne i sportske objekte. Kako će sve to tačno izgledati i kako će se uklopiti u postojeću infrastrukturu takođe još uvek ne znamo.

Znamo samo da su nečije tri milijarde preče od naše pameti. A u svom gnevu reformatora-pravednika, Vučić poentira (nažalost samo retoričkim) pitanjem “gde vi mislite da mi živimo, gde hoćete da mi živimo”. I zaista, jedno ozbiljno društvo bi trebalo da ima viziju toga kako želi da se razvija, odnosno onoga šta želi da postane. Jednom kad se spustimo na tu vodu, kuda ćemo zaploviti? Trenutno najjača partija u zemlji je dala svoju viziju kroz projekat “Beograd na vodi” koji već nosi epitet nacionalnog značaja. A šta je tačno paradigma razvoja koja nam se nudi?

Izmestićemo železničku i autobusku stanicu iz centra grada kako bi napravili marinu za privatne jahte. Sagradićemo luksuzne hotele kako bi postali turistička destinacija. Rešićemo nezaposlenost sa privremenim radnim mestima na građevini. Napravićemo najveći tržni centar na Balkanu i dodatne komercijalne prostore pošto se postojeći godinama ne iznajmljuju. Gradićemo luksuzne stanove u gradu sa stotinama hiljada ljudi bez rešenog stambenog pitanja. I šta onda? Kako ćemo tačno živeti bolje? Sa čim ćemo kupovati u tom tržnom centru?

Ali uostalom, ko će kupiti sve te kvadrate? Ko će odsedati u tolikim hotelima? Zašto će dolaziti svi ti tajkuni, šeici i drugi biznismeni, jednom kad i poslednju industrijsku zonu pretvore u luksuzni hotel, a sav prostor između popune tržnim centrima? Neće dolaziti ovde da trguju pošto smo mi naše fabrike pretvorili u hotelska predvorja. Neće dolaziti ni zbog naše pameti pošto da je imamo ne bi od zemlje pravili centar bogataškog turizma. A neće dolaziti ni zbog turizma pošto se turistička destinacija ne postaje tako što sagradiš par skupih hotela.

Znaju to i vizionari “Beograda na vodi”; da ne znaju ne bi se toliko ljutili što neumesnim pitanjima plašimo tog jednog investitora koji se napokon javio na “konkurs” koji traje već decenijama. Da je posao isplativ, zar se ne bi razni investitori utrkivali za takvu priliku? Zna to i Muhamed al Abar kome je pripalo da u predizbornoj kampanji maše sa 3 milijarde evra i budućim kupcima milion ipo kvadrata. Za uzvrat će verovatno dobiti da sagradi (isplativi) deo onoga o čemu se sada priča. Pogađate, to neće biti opera ili zeleni pojas, već baš tržni centar na samoj obali. A mi? Izgubićemo retko vredan prostorni resurs i priliku da definišemo izgled i sadržaj izlaska Beograda na reku.

Sve to nameće bar dve dileme. Pre svega, kad je tačno bajka o stranim investitorima kao spasiocima domaće privrede metastazirala do toga da više nije bitno ni kako ni u šta se investira? Nekada su nam obećavali hleb za tri dinara i pokretanje fabrika, a sada mogućnost da gledamo kako se bogataši šepure po obali Save. Dok je primamljivost jeftinog hleba jasna, sakupljanje mrvica koje ostave bogati gosti i nije neka ponuda.

I drugo, da li smo stvarno spremni da tako jeftino izgubimo razvojne potencijale poput Savskog amfiteatra? Drugačiji razvoj ovog pojasa, sa bogatim javnim i ekološkim sadržajima, u mnogome može da podigne kvalitet života svih građana Beograda i da sam grad učini primamljivijim daleko većem broju ljudi nego što su to potencijalni turisti sa jahtama na Savi i Dunavu. Zbog toga se ovakvim projektima mora prići mnogo opreznije, sagledavajući kontekst i potrebe celog grada, planirajući za budućnost a ne samo za izbore. Jer pravo pitanje zaista glasi: „gde hoćete da mi živimo?“

 
Peščanik.net, 25.01.2014.