Foto: Rade Vilimonović
Foto: Rade Vilimonović

Na poziv načelnika vučitrnskog sreza oko trista rudara iz Trepče je organizovano rasterivalo albanske glasače bombama; u Prilužju su žandarmi obeležavali kredom po leđima „nepodobne“ glasače pri izlasku sa birališta; u kačaničkom srezu zabeležena je izlaznost od 100% pri čemu su svi glasali za režimsku listu dok dve opozicione muslimanske liste nisu dobile nijedan glas; na više biračkih mesta glasovi su presipani iz jedne u drugu kutiju; u dvorištu albanskog kandidata za predsednika opštine eksplodirala bomba dan uoči lokalnih izbora; birački spiskovi puni imena pokojnika i emigranata; prisustvo policijskih i poreskih činovnika na biračkim mestima…

Da kojim slučajem nisam autor ovog teksta moja prva asocijacija na pomenute slike neoprezno bi odletela ka Slobodanu Miloševiću i njegovom poimanju izbornog procesa na Kosovu. Ipak, u pitanju je period jugoslovenske monarhije pa ću pokušati da skiciram tu neobičnu matricu koja je od samog početka potkopavala političku i društvenu integraciju albanskog i turskog stanovništva Kosova i Makedonije.

Godine pseudoparlamentarizma

Stvari su krenule u pogrešnom smeru odmah nakon formiranja Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva SHS koje se sastalo 1. marta 1919. Njegov sastav je određen vladinim ukazom, a nakon sporazuma predstavnika dotadašnjih pokrajinskih parlamenata. Zadatak ovog tela je bio pripremanje izbora za ustavotvornu skupštinu i to prema izbornom zakonu koji je znatno ograničio pravo glasa vojnicima, oficirima, ženama i pripadnicima nacionalnih manjina.

Prema ključu koji je propisala vlada izbori za poslanike u Privremeno narodno predstavništvo iz tzv. Južne Srbije, sastavljene od 12 izbornih okruga Makedonije, Kosova, Metohije, Sandžaka i Crne Gore, sprovedeni su tek krajem marta 1919, ali preko vladinih poverenika i činovnika, po ugledu na “namesnički ustav” Kneževine Srbije iz 1869. godine! Tek sredinom maja 1919. u skupštinskoj sali su se pojavila 24 poslanika od kojih su njih desetorica predstavljeni kao delegati iz Stare Srbije, a 14 iz Makedonije. Međutim, bilo je očigledno da su ovi poslanici bili postavljeni iz redova “nacionalnih radnika” a da pritom nisu zadovoljavali zakonske kriterije. Uredbom je bilo zabranjeno biranje kandidata koji nisu rodom iz “južnih krajeva”, a među poslanicima su bili jedan Cetinjanin i Sarajlija, dok su protivno zakonu za poslanike birani i policijski pisari (npr. Nikola Drmonjčić). Osim toga, jednom od poslanika je zamerano što je čitavu demokratsku proceduru kompromitovao organizujući u Bitolju “probno glasanje” pa je i po tom osnovu bio neprikladan. Bez obzira na prigovore i proteste, izbor ovih lica je bio potvrđen što će doprineti utisku opozicije kako su Kosovo i Makedonija postali politički poligon za ubiranje glasova, te da se “iz Beograda vodi samo jedna politika pribiranja kuglica i ništa više”.

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. radikali su pronašli oslonac u imućnijem muslimanskom stanovništvu, begovima i spahijama, dok se demokratska zajednica, uverena da su radikali zadobili muslimansko stanovništvo, okrenula hrišćanima. Republikanci nisu imali značajniju podršku, dok su se komunisti oslonili na bugarsko-albansku propagandu. Tursko-albanska partija Džemijet bila je uzdrmana unutrašnjim razmiricama, ali je na izborima zajedno sa radikalima ušla u parlament. Štaviše, grupa od osam džemijetskih poslanika je docnije omogućila izglasavanje Vidovdanskog ustava, a ono što su dobili zauzvrat još uvek je predmet nagađanja (radikali su iz zahvalnosti usporili sprovođenje agrarne reforme i kolonizacije, novčane kompenzacije, pretnje smrću i sl).

Demokratska stranka je na Kosovu, Metohiji i u Sandžaku odnela pobedu nad Narodnom radikalnom strankom sa 36% osvojenih glasova, što se najčešće objašnjava stavom demokrata prema agrarnoj reformi i činjenicom da su njihove izborne liste u prizrenskom i metohijskom okrugu za nosioce imale muslimane. U Makedoniji je došlo do neočekivanih rezultata: građanske stranke su doživele poraz, a KPJ je odnela ubedljivu pobedu, ostavivši iza sebe demokrate i radikale. Džemijet je, osim u bitoljskom okrugu, imao zajedničke liste sa radikalima ili sa demokratama. Ovakvi rezultati izbora bili su iznenađujući kada se ima u vidu opsežna predizborna kampanja režima koja je često prelazila granice zakona (masovna regrutacija u “sumnjivim” sredinama, opstrukcija i progon komunista i “bugaraša” i sl).

Pred martovske parlamentarne izbore 1923. Nikola Pašić je sa ostalim radikalskim ministrima doputovao u Skoplje kako bi razmotrio situaciju u svakom okrugu. Lokalne vlasti su ga obavestile kako je Džemijetu naloženo iz Carigrada da podrži radikale, osim ako im Pašić ne bude dao obećane kompenzacije. Krajem januara vođe Džemijeta su u skopskoj kafani Palas odlučile da samostalno izađu na izbore i zaista, Džemijet je nakon odlične propagande po selima osvojio 31% glasova, okupljajući svoje birače na verskoj osnovi. Prilikom ovih izbora u prizrenskom okrugu je zabeleženo da “onoga koji glasa za Srbina, bez obzira kojoj stranci pripada, hodža neće okupati ni opojati u slučaju smrti.”

Održavanje opštinskih izbora nije bilo ništa regularnije od parlamentarnih. Tokom izbora 1920. država je svim silama sputavala komunističke kandidacione liste, dok su u Prizrenu izbori u više navrata odlagani “zbog izvanrednih prilika”. Radikali su za čuvare svojih kutija postavljali lojalnije hodže kako bi ovi potom ubeđivali svoje saplemenike da oni zapravo čuvaju ”muslimanske kutije”. Izborne manipulacije zabeležene su i u Tetovu, Peći, Velesu, Kumanovu i Đakovici, dok je opštinski sud u Kosovskoj Mitrovici pretvoren u izborni štab radikala. Uoči opštinskih izbora 1923. Nedžib-beg Draga je uhapšen i sproveden u zatvor iz koga je pušten jedan dan pre izbora. Istoga dana pred njegovu kuću je bačena bomba kako se ne bi kandidovao za predsednika opštine. Ubistvo bivšeg džemijetskog poslanika Nazima Gufura i opštinskog odbornika u Prištini Jusufa Ahmeta tokom opštinskih izbora 1926. bilo je obavijeno velom tajne, iako su državni organi saopštavali kako se najverovatnije radilo o slučaju krvne osvete, “dosta česte kod Albanaca”.

Na sledećim izborima za Narodnu skupštinu (1925) Džemijet nije osvojio nijedan poslanički mandat, najviše zbog kompromitacije samog rukovodstva koje je koketiralo sa radikalima, ali i usled tursko-albanskog rascepa u vođstvu stranke. Radikali su najviše glasova dobili upravo onde gde ih je Džemijet izgubio, tj. u kosovskom i skopskom okrugu. Desetine hiljada glasova Turaka i Albanaca u skopskom, kosovskom, raško-zvečanskom, tetovskom i bitoljskom okrugu našle su se u vladinim kutijama. O vođi Džemijeta Ferhat-begu Dragi iz vlade su stizali kontroverzni izveštaji: prvo je objavljeno da je izabran, a potom da nije. Doduše, ni dani koji su prethodili izborima nisu obećavali ravnopravnu političku borbu. Naime, policija je u Prizren dovela više stotina Albanaca iz susednih sela kako bi uredili grad pred zakazani miting radikala: Oni užurbano polivaju i čiste ulice, dok je opštinski dobošar objavio građanstvu da istakne na svojim radnjama i domovima državne ili narodne zastave, jer se očekuje dolazak dr Ace Savića, min. Narodnog zdravlja, koji treba da bude nosilac radikalne poslaničke liste za Prizrenski okrug.

Pošto su pojedini izborni zapisnici naknadno popunjavani postojala je opravdana sumnja u regularnost izbora, tim pre što je u opustelim pečalbarskim krajevima navodno zabeležena apsolutna izlaznost! Osim toga, članovi biračkih odbora u Donjem Pologu preručivali su kuglice iz jedne u drugu kutiju, monopolska uprava je ubeđivala proizvođače duvana da glasaju za radikale (“ako hoće da im se duvan otkupi i dobro proceni”), dok je okružna šumska uprava pretila da “neće dati ni pašu ni drva onima koji ne glasaju za radikale”. U donjopološkom srezu načelnik je pretio bombardovanjem sela i ubistvima, dok su na samim glasačkim mestima prisustvovali policijski i poreski činovnici, suprotno svim propisima. U kačaničkom srezu su na izbore navodno izašli svi upisani birači i da ironija bude veća, svi do jednog su ignorisali listu Džemijeta, glasajući za radikale čak i u etnički čistim albanskim i turskim selima. U preševskim opštinama nije ni bilo glasanja, već prepisivanja spiskova uz 100% odziv, dok su na dan izbora u Kumanovu eksplodirale dve ručne žandarmerijske bombe.

Na sam dan izbora po ulicama Skoplja su krstarile naoružane grupe “četnika” sastavljene od monopolskih radnika, železničara i skopskih besposličara. Oni su presretali turske trgovce i hodže ne dozvoljavajući im da priđu biralištima. Poslanički kandidat Zejnel Ibrahim je napadnut dok je fijakerom obilazio glasačka mesta, pa je bio prinuđen da se skloni u armijsku zgradu. U kratovskom srezu je povećan broj policajaca i žandarma, a za zastrašivanje glasača korišćena je četa vojvode Mine Stankovića koji je 15 dana pred izbore odlikovan ordenom Sv. Save. Sreski načelnik je otvoreno naredio Stankoviću da svim sredstvima primora ljude da glasaju, pa je na kraju vojvoda uspeo da natera 93% stanovništva da izađe na izbore i zaokruži radikale. Oni su podelili svaku opštinu na desetare, i svakom desetaru stavljeno je u dužnost da ima u nedelju dovesti na glasanje određene i zabeležene ljude. Teško desetarima i ostalima ako ne dođu na glasanje. A kod seljaka je sveto što mu komita zapreti, jer su svesni i imali iskustva, da se ni jedno nasilje komitsko nije moglo vlastima sprečiti ili kazniti.

Pretnjama su posebno bili izloženi čuvari opozicionih kutija kojima je poručivano da će “poginuti u ponedeljak, ako u nedelju čuvaju kutije izdajnika”. U brailovskoj opštini izvršena je premetačina u stanu učitelja Blanuše, koji je sutradan trebalo da čuva opozicionu kutiju. U nedostatku dokaza, organi prilepske opštine su u školskoj kancelariji pronašli nekoliko zarđalih sečiva za brijanje i optužili učitelja za “utaju”. Čuvar demokratske kutije u kenalskoj opštini Anđelko Kotević je uhapšen pet dana pred izbore jer se u njegovom dvorištu našao “mangup konj”. Sud ga je oslobodio, ali tek posle izbora. U Topolčanima je takođe neutralisan čuvar opozicione kutije, pa je u ovom muslimanskom mestu (u kome je 1921. živelo 2.145 Turaka) bilo 419 kuglica za radikale, tri za demokrate i nijedna za dve muslimanske liste!

Na septembarskim izborima 1927. broj kandidatskih lista se uvećao za trećinu (“stoga što je stečeno uverenje da je poslanička profesija izuzetno prinosna”), a najveći broj učesnika u izborima žalio se na policijsku represiju nazivajući resor unutrašnjih dela “ministarstvom za pravljenje izbora”. Primećena je i važnost izborne tehnike i sredstava za manipulisanje rezultatima izbora (“na izborima ne glasaju birači nego zapisnik biračkog odbora”). I pored raspisa predsednika vlade Velje Vukićevića izdatog policijskom osoblju “da se ne meša u izbore”, sa juga su stizale pritužbe na njihovu regularnost. U Uroševcu je vršen pritisak na stanovništvo da glasa za listu Tome Popovića, na kojoj se nalazio i Vukićevićev sin Miloš, koji uzgred, nije ni imao zakonsko pravo da se kandiduje zbog svoje mladosti. Svetislav Hođera se žalio kako je u Đakovici “policijski teror veliki”, u Suvoj Reci je ubijen predsednik opštine Abdul Jusuf, dok je u Gnjilanu posle predizbornog skupa pomenuti radikal Toma Popović razdelio prisutnim Albancima 500 državnih pušaka! Uprkos poremećenim odnosima između Glavnog odbora NRS i predsednika vlade Vukićevića radikali su, zahvaljujući pomenutim represivnim tehnikama, ubedljivo pobedili u sva četiri kosovsko-metohijska okruga.

Oblasne skupštine su takođe formirane putem izbora. Doduše, predsednike biračkih odbora za sve oblasti za koje je bio nadležan (bitoljska, bregalnička, vranjska, zetska, kosovska, niška, raška, skopska i užička) birao je Skopljanski upravni sud. Tako su 1926. za predsednike glavnih biračkih odbora u sve 94 izborne jedinice postavljene sudije prvostepenih sudova koji su bili srpske nacionalnosti.

Stara praksa i u doba integralnog jugoslovenstva

Period monarhodiktature je formalno trajao od 6. januara 1929. kada je kralj suspendovao parlament i zabranio političke stranke, pa do početka septembra 1931. kada je oktroisan novi ustav. Ovaj potez je bio iznuđen u okolnostima velike ekonomske krize, političkih tenzija, ali i pritisaka koji su stizali od francuskih i čehoslovačkih saveznika. Ustav je predviđao da zakonodavnu vlast vrše kralj i dvodomno Narodno predstavništvo, sastavljeno od Senata i Narodne skupštine. Predstavnici Narodne skupštine birani su na opštim izborima, a polovinu članova Senata postavljao je kralj, dok su ostali kandidati birani posrednim putem svakih šest godina. U interpretaciji Svetozara Pribićevića oktroisani ustav je zadržao čitavu državnu armaturu, tj. sve rigidne naredbe diktature – o ukidanju slobode štampe, prava zbora i dogovora, nezavisnosti sudova, poštanske tajne, naredbu o deportovanju i interniranju građana, o vanrednom sudu za zaštitu države itd.

Svega nedelju dana nakon proglašenja novog ustava donet je Zakon o izborima na osnovu koga je trebalo 8. novembra 1931. direktno izabrati 306 narodnih poslanika, od čega 37 sa prostora Vardarske banovine. Ovim zakonom uvedeni su javno (usmeno) glasanje i tzv. zemaljske izborne liste koje su svojom komplikovanom procedurom prikupljanja potpisa eliminisale pojavljivanje bilo koje od prešestojanuarskih stranaka. Time su predstojeći izbori dobili obeležje referendumskog izjašnjavanja o jedinoj, vladinoj listi generala Petra Živkovića. S obzirom da na izborima nije učestvovala opozicija, najavljena obnova parlamentarizma ostala je još za izvesno vreme samo iluzija.

Karakter izbornog zakona i predstojećih izbora slikovito je opisao dugogodišnji šef diplomatije Voja Marinković, izjavljujući kako će on sigurno biti izabran bez obzira na volju birača („pa glasali vi za mene ili ne“). Nosilac vladine liste je uoči izbora uputio lično pismo svakom biraču sa pozivom da izađe na glasanje, dok su na terenu te pošiljke raznosile seoske starešine. Uprkos tome, zvanični podatak o izlaznosti na nivou zemlje (67%) ukazivao je na veliku apstinenciju birača što je sve zajedno sa taktiziranjem oko napuštanja diktature razočaralo političke krugove u inostranstvu.

Osim toga, uvođenjem javnog glasanja nastupio je period otvorene kupovine glasača. Širom Vardarske banovine ordinirali su ljudi koji su javno kaparisali glasove i posle dobijene potvrde o glasanju dotičnog birača, isplaćivali ostatak sume. Svaki kupljeni glas je plaćan između 50 i 500 dinara. Mitrovdanski parlamentarni izbori 1931. su u Vardarskoj banovini protekli relativno mirno i njihovi rezultati su, prema rečima vlasti, pokazali „tesan dodir“ šestojanuarskog režima sa narodom.

Ustanova senata, koja je u drugim zemljama postojala kao „konzervativna citadela“, uvedena je ne bi li se izvršna vlast dodatno osigurala od varljivih odluka neposlušnog predstavničkog tela. Kod izbora senatora nije bio usvojen sistem zemaljske liste, već su banovine predstavljale posebne izborne jedinice. Osim toga, za podnošenje kandidatskih lista u banovinama bilo je potrebno sakupiti najmanje pedeset predlagača sa izbornim pravom za senatora, što će reći da su senatore birali narodni poslanici, predsednici gradskih i seoskih opština, te banski većnici. Drugim rečima, vlada nije morala strepeti ni od te druge polovine senatora koju su birali državni činovnici. Među senatorima koji su januara 1932. ušli u Senat bili su dr Džafer Sulejmanović, lekar iz Tetova i Sefedin Mahmudbegović, posednik iz Peći.

Nakon donošenja Oktroisanog ustava u banovinama su još tri puta organizovani opštinski izbori. Loše iskustvo iz prethodne decenije („crvene opštine“) primoralo je vlasti da ih bojažljivo sprovode i to isključivo u seoskim opštinama, pošto su u gradskim sredinama levičarske snage bile, u najmanju ruku ravnopravan takmac. Na opštinskim izborima krajem 1933. u opštini Devet Jugovića izbori su poništeni jer se prištinskom sreskom načelniku nije svideo pobednik, inače kolonista iz Mileševa. Na samim biračkim mestima su prisustvovali policijski pisari i žandarmi uveravajući pristalice oštećenog kandidata kako ih nema u biračkim spiskovima. Potom je trista ozlojeđenih glasača krenulo za Prištinu ne bi li se požalili na samovolju sreskog načelnika, ali je ovaj, na njihovu nesreću, bio kum ministra unutrašnjih poslova Žike Lazića.

Nakon ubistva kralja Aleksandra političke tenzije u Vardarskoj banovini su narasle, a Uzunovićeva vlada je, pod izgovorom da sprovodi kampanju protiv neprijatelja monarhije i ubica kralja, pojačala pritisak na jugu. Rezultati tzv. petomajskih izbora iz 1935. su različito predstavljeni u literaturi, možda i zbog većinskog izbornog sistema po kome je vršena podela mandata. Ipak, zvanični podaci kažu da je vladina lista na prostoru Vardarske banovine osvojila 84% a Udružena opozicija, predvođena Vlatkom Mačekom, svega 14% glasova. Ovo je zapravo bila i najubedljivija pobeda vladajuće stranke na jugu, premda su rezultati po nekim srezovima ukazivali na ozbiljne nelogičnosti i budili sumnju u regularnost. Naime, u čak devet srezova Vardarske banovine lista Udružene opozicije nije dobila nijedan jedini glas, dok je u tri sreza dobila navodno tek po jedan! Prema tim podacima, lista Udružene opozicije nije osvojila nijedan glas u krivopalanačkom, poljaničkom, dojranskom, bosiljgradskom, porečkom, maleškom, debarskom, kočanskom i kačaničkom srezu, dok je u radoviškom, goličkom i gorskom srezu tek po jedna osoba glasala za opoziciju!

Predsednik vlade Bogoljub Jevtić se našao na meti opozicije koja ga je optužila da je 200.000 državnih činovnika pretvorio u političke agitatore, zloupotrebivši čitavu državnu mašineriju. Zaista, čak su i u skopskoj poslovnici Putnika bile istaknute slike vođe opozicije Mačeka u austrougarskoj uniformi kako stoji kraj vešala načičkanih jatom gavrana i poručuje: Dragi prijatelju, ako želiš propast jugoslovenskog naroda, ti glasaj 5. maja za austrougarskog oficira V. Mačeka. Ti dobro znaš ko je vešao i ubijao jugoslovenski narod za vreme okupacije u Srbiji. U društvu neprijatelja Jugoslavije nalazi se i Ljuba Davidović, bivši ministar-predsednik.

Uprkos rezultatima u koje je sumnjala i međunarodna javnost, petomajski izbori su pokazali da je politika Jevtićeve vlade propala te je u najbližim krugovima oko kneza Pavla sazrela ideja o obrazovanju nove vlade. Formiranjem vlade Stojadinović-Korošec-Spaho po prvi put su bile na vlasti političke grupe koje su bile u opoziciji prema šestojanuarskoj diktaturi, premda su na snazi ostali Oktroisani ustav i svi politički zakoni i uredbe. Kako bi udovoljila odredbama važećih zakona rukovodstva tri prešestojanuarske stranke (NRS, SLS, JMO) su donela odluku o fuzionisanju u novu političku organizaciju – Jugoslovensku radikalnu zajednicu (JRZ). Integralno jugoslovenstvo je i dalje ostalo formalna ideološka osnova, doduše, uz neznatne modifikacije u taktici. Kao nosioci šestojanuarskog koncepta državnog uređenja pojavili su se njegovi najžešći kritičari iz perioda otvorene diktature, zbog čega je program JRZ imao privid „antišestojanuarskog“ obeležja. Drugim rečima, stari program je ponuđen u novom ruhu, fizionomija socijalno-političkog oslonca je značajno izmenjena, dok je suština političke akcije ostala ista.

Široku bazu JRZ u Povardarju činili su prvenstveno kolonisti i srpsko stanovništvo, kao i građanska klasa koja je bila u direktnoj ili makar posrednoj vezi sa državnim aparatom. Ipak, da je širenje JRZ po Vardarskoj banovini teklo izuzetno sporo, uprkos požurivanju sa vrha, svedoči i Milan Jovanović Stoimirović u svojim dnevničkim beleškama koji kaže da su ljudi na jugu upisivani u JRZ pod pretnjom žandarma. On je tvrdio da je čitava stvar oko obrazovanja mesnih odbora stranke bila zasnovana na dezinformacijama koje su tekle odozdo prema vrhu: policija je obmanjivala bana da je sve pod kontrolom, a ovaj vladu koja je tako živela u iluziji da je mreža JRZ uspešno ispletena po čitavoj banovini.

Sergije Dimitrijević tvrdi da kupovina glasova nikada nije bila tako javna i otvorena kao uoči decembarskih izbora 1938. Vladin kandidat u leskovačkom kraju je to činio preko opštinskih delovođa, a u kupovinu se uključila i Centralna banka javno isplaćujući akontacije glasačima na svojim šalterima! Samo za kupovinu glasova za potrebe jednog kandidata potrošeno je oko pola miliona dinara što je dodatno revoltiralo građane.

Izlazeći na decembarske izbore pod parolom „Jedan narod, jedna država, jedan kralj“ JRZ je očito uspela da mobiliše 74% jugoslovenskog biračkog tela i osvoji poverenje 54% svih glasova. U Vardarskoj banovini je na decembarske izbore izašlo 67% pri čemu je zemaljska lista Milana Stojadinovića dobila 75% a lista predvođena Mačekom 25%. Mađutim, sumnja u regularnost izbora i autentičnost izbornih rezultata doprinela je da se u redovima opozicije izvrši detaljna analiza po istorijskim pokrajinama. Elaborat „Značaj izbora u Jugoslaviji“ je pokazao da je u bivšim turskim oblastima 79% birača glasalo za JRZ a 21% za opoziciju, što je potvrdilo raniju tezu o tome da je Stojadinović najbolje prošao u bivšim turskim krajevima i delovima austrougarskih oblasti. Takođe, u sredinama sa visokim procentom nepismenih svi su listom glasali za JRZ, dok je u celoj „Južnoj Srbiji“ ova lista dobila 132.000 „neslovenskih“ glasova – Albanaca, Turaka, Grka, Cincara i Roma (98%). Time je tvorac elaborata sugerisao da je vladina većina ostvarena glasovima nacionalnih manjina, dok je na drugoj strani svega 3.000 „neslovenskih“ birača glasalo za Udruženu opoziciju. Iz toga je izveden zaključak da Milan Stojadinović nije imao podršku Srba, koji su listom glasali za opoziciju.

Decembarski izbori iz 1938. ostaće upamćeni po krvoproliću u vučitrnskom srezu. Naime, u gojbuljskoj opštini izvesni žandarmerijski narednik je ubio četvoro birača koji su javno odbili da glasaju za vladinog kandidata Mišu Sretenovića. Iz pisma reis-ul-uleme Fehima Spaha upućenog ministru unutrašnjih dela Korošcu saznajemo da se situacija otela kontroli pa je „u pomoć“ pristigao žandarmerijski vodnik Branko Jaraković koji je u masu bacio dve bombe od kojih je stradalo tridesetak ljudi. Na mesto masakra se zaputio i Kosta Pećanac sa punim automobilom svojih četnika zbog čega je preostali narod, među kojima i poslanički kandidat Šerif Voca, pobegao u šumu. U akciju se uključio i sreski načelnik koji je poslao trista rudara iz Trepče, predvođene kafedžijom Matom Grubačem iz Starog Trga, da bombama rasteruju birače naklonjene Šerifu Voci. Tom prilikom je nestao Vocin brat Ethem, u pantinskoj opštini je prebijen njegov predstavnik liste, dok su u priluškoj opštini žandarmi nepodobne glasače pri izlasku sa biračkih mesta obeležavali kredom po leđima i potom ih tukli. I Dragan Tešić u svojoj knjizi „JRZ u Srbiji“ tvrdi da je tom prilikom 30 meštana bilo ubijeno ili ranjeno. Zanimljivo je da su kraljevski namesnici krajem 1939, pozivajući se na član 30 Ustava, amnestirali sve krivce za dela počinjena u vreme decembarskih izbora 1938. U taj korpus aboliranih nisu ulazili državni činovnici koji su primali mito, strani špijuni i vojna lica.

Nakon dve decenije političkog nasilja bilo je iluzorno očekivati naprasnu stabilizaciju prilika i povratak poverenja u državu. Utoliko je naivno delovao pokušaj novog predsednika vlade Dragiše Cvetkovića iz oktobra 1939. da animira muslimane Kosova, Sandžaka i Makedonijie kako bi ovi uzeli aktivnije učešće u političkom životu, a po ugledu na nekadašnju saradnju Džemijeta i radikala. Za njegovu inicijativu ovoga puta nije bilo zainteresovanih sagovornika.

Peščanik.net, 16.01.2014.

KOSOVO