Folded Dreams
Folded Dreams

Prva tri dana „nove“ ere

Nedelja, 16. mart

U Vučićevu Srbiju sleteo sam u nedelju uveče. Na aerodromu su mirovala dva dvoglava orla sa natpisom Er Srbija. Stjuardese sa vizantijsko plavim kapama i istim takvim pelerinama su napuštale aerodrom, rulajući svoje teget kofere. Lica su im bila ozarena. Kasnije, u taksiju, isti smešak sam primetio kod vozača koji je spontano počeo da priča o velikoj sreći koja nas je snašla. – Svi sad slave, ulice su zakrčene, rekao mi je kao da se pravda zbog duže trase po noćnoj tarifi. – Nema veze, rekao sam, samo vozite… Glava me boli zbog dekompresije. Međutim, taksista je nastavio sa svojom analizom: On, tj. Vučić, sada može da radi… Dosta su mu smetali… Mislim, znao sam da ćemo uspeti… Dok mi je govorio o njegovim procentima, gledao sam noćni pejzaž Beograda i pokušavao da uhvatim titraje tog elektriciteta koji je ostao nakon izbornog dana na ulicama i među ljudima. Taksista nije prestajao da priča. Odavno nije bio tako srećan, rekao je. Čak je i zaplakao u jednom trenutku. – Pa šta očekujete sada? pitao sam ga. – Hapšenja, odgovorio mi je kratko i jasno: Evo, Miškovića je uhapsio. Sad idemo dalje… Dobro, on je malo platio, al’ nema veze. – A šta je sledeća faza, nakon hapšenja? On me je potražio u retrovizoru kao da se dvoumi da li da mi otkrije plan narodnog genija, koji je u ovom danu doživeo pravu emanaciju, nadahnuvši sve verujuće glasače. – Hoćemo da nam se podeli ono što je naše, što su tajkuni i političari opljačkali od nas… – Znači, to je sledeći korak… Hoće li on moći to? – On sad može sve, uveravao me je taksista: Nema više Dačića, ni Dinkića, Đilasa, nema Čede, ni onog Koštunice… Dobro, ni Đinđića nema odavno. – A Tadić? Šta bi s njim? Taksista se nakratko osvrnuo preko ramena pokazujući mi da se radi o respektabilnom kandidatu o kome se ne može preko retrovizora: Tadiću je on sve oprostio… Uostalom, nije Tadić bio kriv, nego oni oko njega… – Aha, tako su pričali i za Slobu, primetio sam. – Sloba je, znaš, bio nešto drugo, opomenuo me je taksista: Ali da, gori su bili oni oko njega. – Pa zar nije i on bio oko njega? Svih onih godina? – Bio je mlad, pravdao ga je taksista: Ali sad, sad stvarno može sve, zaključio je svečanim tonom. Kada sam stigao kući, najpre sam prelistao vesti dana. Ispod hrpe informacija o velikoj pobedi SNS-a ostale su dve upečatljive slike: na jednoj ministar Selaković osmehnut poput mog taksiste tapše u ritmu trube, kao nekad Jeremić, dok na drugoj ministarka Mihajlović, sva u belom, drži komad naprednjačke izborne torte u vazduhu. Pozadina je takođe bela, kao što je i torta bela sa trobojkom, jedino je fil kaki boje. Kao da je ispod naprednjačke košulje od šlaga sakrivena tamnija prošlost koja se samo u svečanim prilikama ukazuje našem pogledu.

Ponedeljak, 17. mart

Moja ćerka ide u drugi razred. Kada sam je pokupio iz dnevnog boravka, prvo što mi je ispričala bilo je to da su danas imali nešto posebno u školi. – Pa šta je to bilo? pitao sam je dok smo prelazili Ustaničku ulicu. – Neko predavanje, rekla mi je: Ali ništa nisam razumela… Bile su neke čudne reči… – Kako to misliš, čudne? – Pa onako, čudne. Ne znam šta znače… Kao kad ovi političari pričaju preko televizije… – Kao ovaj gore? pokazao sam na velikog Vučića na bilbordu, kome je neko prošle noći razlupao jaje posred usta. Izgledao je kao da se konačno oslobodio onog susprezanja i pustio glas iz grla, kao nekad. – Aha, kao taj, i kao onaj s belom kosom, preko puta, rekla je ona, pokazujući na Tadićev bilbord. – Je l to reč „vizija“? pitao sam je. – Ma ne, ne, pa znam ja šta je vizija, nije to. – Pa je l „korupcija“? – Nije, ali ima veze sa Metohijom? – Aha, dosetio sam se: S Kosovom? – Pa da, rekla je ona: Ta deca su tamo gladna, bosa i žedna i moramo da im kupimo nešto novo. – A zašto novo? – Pa zbog te reči, znaš. – Sad ništa ne razumem, rekao sam joj dok smo ulazili u market, čiji je spoljašnji zid bio oblepljen ostacima pocepanih predizbornih plakata. – A je l ima neka reč kao „program“ ali nije baš to? pitala me je. – Pa, čekaj malo, rekao sam: Da nije možda „projekt“, da nije „protest“, ili je možda samo „probran“… – Svašta, rekla je moja ćerka: Ta reč je strašna, znaš… Ali ja sam je sad zaboravila. Učiteljica je rekla da se to dogodilo odavno, pre mog rođenja. Svi smo morali da slušamo i da sutra donesemo nešto za tu decu… – Za tu decu? – Da, potvrdila je ona: Nešto novo… Tako nam je rekla. Pogledali smo se zapitano i izgubili se među policama s voćem. Odgovor na njenu zagonetku otkrio sam tek uveče. Radilo se o „pogromu“ koji je od danas postao deo školskog programa u dirigovanoj politici nacionalnog sećanja. Direktivu su, uz njegov blagoslov, sproveli ministar za KiM Vulin i njegov kolega Tomislav Jovanović, ministar prosvete, obojica u ostavci. Ili možda u naponu nove snage. Nisam bio siguran. Uglavnom, komanda je došla da se u svakoj školi u Srbiji na prvom času održi predavanje o stradanju Srba u martovskom pogromu 2004. U Narodnom pozorištu upriličena je i svečana akademija na kojoj je partijarh rekao da su stradanja Srba počela još 1389. i da je danas gore nego tada. Vulin se onda javno pohvalio da “se danas, prvi put, u školama govori o pogromu, i da ne ćutimo već govorimo jer oni koji su bili dužni da zaštite građane bez obzira na veru i naciju, nisu govorili”. Vulin je zapravo hteo da kaže da je država pokrenula izvanredan program edukacije mladih naraštaja, kojima će se po nalogu Vlade raspiriti mržnja prema onima “koji su kidali krstove i palili crkve”.

Utorak, 18. mart

Šapat se prenosio od ranog jutra na poslu: Jesi li čuo vest? Je l to moguće? Pa već su počeli da rade… C, c, c, šta znači velika podrška… Koliko je ono procenata dobio? Zato je i uspeo da uhapsi Šarića tako brzo… Međutim, u centru pažnje, u danu nakon pogroma je BIA, kojom je nekada dirigovao Miki Rakić, dok od sredine 2012. njome upravlja samo on. Uhvaćen je arhizločinac i svi samo govore o tome koliko je ta operacija trajala i koliko je bila teška. Da on nije uzeo stvar u svoje ruke, nikada se to ne bi završilo. BIA je delovala na svim kontinentima, gotovo kao CIA, koja se slično zove, ali drugačije radi. Jer ovo što on govori o tehnikama rada srpske bezbednosne službe podseća na sve samo ne na sofisticirane tehnologije modernog doba. BIA je koristila sledeće (zemunske) metode: tajnu pratnju u zemlji i inostranstvu, prisluškivanja na otvorenom i zatvorenom prostoru (čak 51 put), tajne pretrese na različitim lokacijama (oko 25 puta), geografsko pozicioniranje preko telefona (oko 300 puta), vrbovanje saradnika (ukupno 20). O nekim merama, razume se, ne može se ni govoriti u javnosti (?!). Svega 396 visoko-tehnoloških koraka do kriminalca Darka Šarića. Svi su zaslužni u toj akciji koja se vodila pod imenom „Balkanski ratnik“, od Mikija Rakića i Tadića do Nikole Selakovića, šefa BIA i samog prvog potpredsednika vlade. Čestitke stižu sa svih strana, iz EU i Amerike, ali pljušte i one međusobne, između BIA drugova. Domaći mediji su u ekstazi. Slika dana je Šarić sa lisicama na rukama, preplanuo i naravno u beloj košulji, poput naprednjačke torte od ukupno 21 kila, kako izlazi iz aviona, dok ga s obe strane, kao u Matrixu, prate agenti sa tamnim kravatama i zamagljenim licima. Dan je sunčan i svečan. Sve je podignuto za nekoliko registara. Izgleda kao da ulazimo u EU. Odlazeći premijer i šef policije Ivica Dačić, koji je na izborima sačuvao svoju pastvu, čestita svim bezbednjacima. A prvi potpredsednik vlade je ponovo utišan, ali zadovoljan. Procenat podrške je enormno visok, pišti kao ekspres lonac, dok je Šarić već u specijalnoj zatvorskoj jedinici u Ustaničkoj ulici, kojom prolazim sa svojom ćerkom dok pokušavamo da odgonetnemo reči kojima nam se obraćaju preko medija, ali u školama. Uveče, ljudi koji šetaju pse u parku Šumice, pričaju kako je Šarić uhapšen još pre petnaest dana, ali je kasnila scenografija. Bio je ovo idealan dan za njegovo hapšenje. Nije dobro preklapati praznike. Duže traju.

Peščanik.net, 19.03.2014.

KOSOVO

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)