Ilustracija: Andrey Remnev
Ilustracija: Andrey Remnev

Putinov prelazak na otvoreno hitlerovsku spoljnu politiku kvalitativno menja političku konfiguraciju unutar zemlje. Pre svega, s dnevnog reda je definitivno skinut projekat „ujedinjene antiputinske opozicije“. Putin je, onako skoro sasvim po hitlerovski, uzjahao „postversajski sindrom“, raspalio masovnu imperijalno-šovinističku psihozu i pridobio značajnu većinu onih koji podržavaju agresivnu politiku koju je on započeo. Na njegovu stranu je dobrim delom stala i opozicija, naravno dumska, ali ne samo ona.

Masovna imperijalno-šovinistička psihoza je vrlo teška i opasna bolest i kada se virus ove bolesti po nekoj zemlji proširi, vrlo mu je teško odoleti. Tim pre što je kod mnogih oponenata Kremlju imunitet već i ranije bio prilično oslabljen.

Da li je svojevremeni pokušaj ujedinjavanja protivnika imperijalne politike s poštovaocima ovih ideja u jedan jedinstveni opštegrađanski protestni pokret za poštene izbore, političke slobode i likvidaciju kleptokratskog putinskog režima bio greška ili ne? Ubeđen sam da nije. Mislim da su sve one horor priče o tome da demokrati mogu dovesti na vlast ljude koji su mnogo strašniji od Putina, bile ništa drugo do obična demagogija. Jer da se kojim slučajem ta šarolika „ujedinjena opozicija“ stvarno pojavila na političkoj sceni, i da joj je pošlo za rukom da obori putinski režim, na njegovo mesto bi došla koaliciona vlada u kojoj velikodržavni revanšisti ne bi bili jedina politička sila. U tom slučaju bi morali da deluju obazrivo računajući i na otpor partnera u koaliciji, a u prvo vreme im sigurno ni na pamet ne bi padale spoljnopolitičke avanture slične ovoj koju danas imamo. Na tu novu vlast bi se odmah svalila gomila unutrašnjih problema koji bi se hitno morali rešavati. Osim toga, smena režima bi neizbežno razbila centralizovani sistem kontrole nad medijima, preko kojih se zapravo i širi virus revanšizma današnje vlasti.

Ali taj voz je otišao. Bivaju i vremena kada ljudi različitih, čak suprotnih pogleda na svet, poštovaoci vrednosnih sistema koji se ne poklapaju, radi rešavanja nekakvih problema koji će ih makar i privremeno ujediniti, mogu naći zajednički jezik. Ali nezgoda je u tome što se s ljudima koji su opčinjeni imperijalističkom idejom može razgovarati samo do trenutka kada im se učini da se njihovi snovi o imperiji obistinjuju.

Kada nečim provocirani Duh Imperije počne da se materijalizuje, njegovi adepti odmah padaju u stanje ekstatičkog transa. Oni istog trenutka gube sposobnost da adekvatno percipiraju stvarnost. Oni gube moralne kočnice, a u njihovoj svesti se isključuje sistem moralnih ograničenja. Oni više ne uočavaju laž i podlost, ne primećuju tuđu bol, gomile poginulih i patnje hiljada ljudi. Nema ničeg više očaravajućeg od maštanja o Velikoj Imperiji, i ničeg odvratnijeg i prljavijeg od procesa njenog utelovljenja.

Ruska agresija protiv Ukrajine je pokazala da osnovna vododelnica našeg društva nije ideološka, već mentalna, i da ona prolazi po liniji koja se tiče odnosa prema imperijalnoj politici. Najrazličitije političke snage koje ne pripadaju vladajućoj kleptokratiji, s više ili manje truda mogu naći zajednički jezik po svim ostalim pitanjima osim ovoga. Mogu se ostvarivati međusobni kompromisi i uzajamno razumevanje u ekonomskoj i socijalnoj politici, po pitanjima vlasništva ili definisanju tržišta. Ali po pitanju imperijalističke ekspanzije, kompromis je nemoguć. Jer imperijalistička ekspanzija je isto što i rat, i dok traje rat, zaraćene strane ne mogu da sarađuju čak ni po izrazito nepolitičkim pitanjima kao što su, recimo, zaštita od poplava ili grada. Oni koji u aneksiji Krima vide podlost i sramotu, nikako ne mogu sarađivati s onima koji u tom razbojništvu vide srčanost i junaštvo.

Ovu novu realnost je savršeno osetila Elena Tkač, municipalni deputat moskovske Dume koja je, razume se, stala na stranu imperije. A njen egzotični predlog da se svi „antidržavni nastupi“ kažnjavaju oduzimanjem državljanstva, savršeno istinito odražava još jednu novu realnost: kada je u ratu, imperija mora biti totalitarna. Ona, recimo, može da dozvoli diskusije o budžetu ili porezima. Ali oni koji nastupaju protiv imperijalne politike ili imperijalnog modela države, istog trenutka prelaze iz kategorije oponenta u kategoriju neprijatelja, i time gube pravo na legalnost.

Nema nikakve sumnje da će ovakvi nastupi, u staroj ili nekakvoj novoj formi, uskoro biti kriminalizovani, i da će čisto totalitarna norma „antidržavna propaganda“ biti ponovo ozakonjena. Sve frakcije državne Dume, tog „poludelog štampača“ besmislenih zakona, jednodušno izgaraju od želje za zabranama i hapšenjima. Sada će im darežljivim imperijalnim gestom ta želja biti zadovoljena.

Imperijalistička ekspanzija i kolonijalni ratovi nespojivi su sa demokratijom i političkim slobodama. U relativno dužoj istorijskoj perspektivi, ili će demokratija ubiti kolonijalni rat, ili će kolonijalni rat ubiti demokratiju. Kada su se našle pred ovom dilemom, zapadne demokratije su se odrekle svojih kolonijalnih poseda.

Smrtni udar još nejakoj ruskoj demokratiji zadala su dva kolonijalna rata protiv Čečenije. I dok nije bio spreman da pođe putem otvorenog raskida sa Zapadom, Putin je čuvao nekolicinu spoljnih atributa demokratije i neke ostatke političkih sloboda. Sada, kada se raskid faktički dogodio, kremaljski kapo više nema potrebe da glumi pristojnost i ova nova situacija ga prosto primorava da se odrekne zapadnih standarda o zaštiti ljudskih prava i ostalih sličnih tričarija.

Demokratsku antiimperijalističku opoziciju čekaju veoma mučne i bolne represije, a uz to, ona će u bližoj perspektivi biti osuđena na političko i ideološko usamljeništvo, na izopštenost. Bilo kakva politička saradnja s komunistima (КПРФ) i „pravednicima“ (Справедливая Россия) koji, ne iz straha, već s entuzijazmom učestvuju u uništavanju ostataka građanskih prava, danas nije ništa drugo do saučesništvo s fašizmom. A s onim delom vansistemske opozicije koja je stala na stranu imperijalističke ekspanzije i koja doduše ne zahteva represije, što nikako ne znači da im i ona neće biti podvrgnuta, saradnja će se možda svesti na pojedinačne kontakte po takozvanim humanitarnim pitanjima zaštite ljudskih prava. I to će manje-više biti sve.

Grani.ru, 07.04.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 13.04.2014.

UKRAJINA