Čista voda i plitak um

 
Mi smo zemlja bogata vodom, naša voda je najčistija i najzdravija, oko izvorišta vodiće se u budućnosti neki novi ratovi, zato Srbija mora da čuva netaknute izvore pitke vode koju bi mogli da izvozimo u arapske zemlje i zaradimo milione…

To je besmislena mantra koju godinama unazad praktikuju primitivni srboljupci i nepismeni univerzitetski profesori. A stvarnost izgleda sasvim drugačije.

Evo kako.

Slučaj 1: Voda iz vodovoda u Somboru zabranjena je za piće, kupanje i sanitarno-higijenske potrebe. Meštani kažu da se ovo prvi put dešava i da je njihova voda bila jedna od kvalitetnijih.

Slučaj 2: Operska pevačica Dragana Popović danima protesuje ispred Gradske kuće u Zrenjaninu zbog nerešavanja problema sa pijaćom vodom iz gradskog vodovoda. Rešenjem sanitarne inspekcije, zbog prekomernog sadržaja arsena i drugih štetnih materija, česmovača je zabranjena za piće pre tačno deset godina.

Slučaj 3: Na osnovu rešenja republičkog sanitarnog inspektora, u opštini Nova Varoš i okolnim selima zabranjena je voda za piće na 12 a dozvoljena na 18 česama zbog prisustva bakterija.

Slučaj 4: Zbog pojave algi i nematoda u većem broju, sanitarna inspekcija zabranila vodu sa užičkog vodovoda za piće i kuvanje sa izvorišta Sušička vrela. U decembru 2013. godine u Užicu je takođe bilo zabranjeno korišćenje vode za piće i pripremu hrane. I tada je razlog bio pojava algi na jezeru Vrutci.

Slučaj 5: Epidemiju u Vladičinom Hanu izazvala je neispravna voda u kojoj je pronađena bakterija ešerihija koli, a u selu Bogoševa neko je namerno zatrovao seoski vodovod organskim rastvaračem na bazi fenola.

Slučaj 6: Gradska uprava Zaječar, Zavod za javno zdravlje Timok i JKP Vodovod obaveštavaju stanovništvo da se voda iz vodovodnog sistema ne sme koristiti za ljudsku upotrebu.

Slučaj 7: Štab za vanredne situacije u Boru proglasio pijaću vodu neispravnom za piće.

Slučaj 8: Voda iz vodosistema u varošici Rudnik zabranjena je za piće i pripremanje hrane zbog veće koncentracije arsena.

Slučaj 9: Novosađani piju vodu sa gradskih česmi i koriste je za kuvanje uprkos zabranama i upozorenjima lekara sa Instituta za javno zdravlje Vojvodine.

Slučaj 10: Voda na većini javnih česmi u Vranju nije ispravna, saopštio je gradski Zavod za javno zdravlje.

Šta je zajedničko za sve ove nasumice izabrane slučajeve u bliskoj prošlosti? Uzrok zagađenja. A šta je uzrok? Ljudski faktor.

Bacamo smeće, stare televizore i veš mašine, ispuštamo kanalizaciju i prosipamo otrove gde stignemo a najčešće pored izvorišta pitke vode.

Ako ovo nije dovoljno, evo još malo za svaki slučaj:

Skorašnja istraživanja pokazuju da gotovo nema sela ili manjeg mesta u Srbiji u kojem se može reći da narod pije zdravu vodu. Podaci govore da 700.000 Banaćana svakodnevno koristi hemijski i bakteriološki neispravnu pijaću vodu a situacija nije ništa bolja ni u okolini Kraljeva, Trstenika, Kruševca, Lapova i Rače. Nizvodno od Kraljeva, na ušću Ibra u Zapadnu Moravu, jedini mehanički kolektor za prečišćavanje gradske otpadne vode radi sa 10 do 20 odsto kapaciteta.

Ima još strašnije – iz lozničkog kraja upravo javljaju da su teški metali iz oštećenog jalovišta nekadašnjeg rudnika Stolice u Kostajniku kod Krupnja stigli do reke Jadar pa stručnjaci upozoravaju da postoji mogućnost izlivanja opasnih materija u Drinu i Savu, što bi predstavljalo veliku ekološku opasnost za Beograd ali i celu Srbiju. Analiza uzoraka vode utvrdila je da vrednost rastvorenog kadmijuma odgovara trećoj i četvrtoj klasi kvaliteta voda, vrednost mangana i arsena četvrtoj a vrednost gvožđa odgovara petoj klasi kvaliteta voda. Prevedeno na razumljiv jezik to znači – maksimalno zagađenje.

Beograd je i pre ove pošasti koja stiže bio jedan od najzagađenijih gradova Evrope. Našim rekama plutaju mrtve ribe i plastične flaše a oko nas širi se neprijatan miris kanalizacije, deponija, industrijskog otpada i mrtve stoke. Pepeo iz termoelektrana, nafta, otpaci iz klanica i direktno ispuštanje kanalizacije glavni su uzroci zagađenja izvorišta i reka u Srbiji. Srbija je postala jedan od najvećih evropskih zagađivača izvorišta i vodotokova azotom i fosforom iz sredstava koja se nekontrolisano koriste u poljoprivredi za zaštitu bilja.

Bajka o Srbiji kao zelenoj zemlji netaknute prirode, bistre izvorske vode i čistog vazduha razbijena je u paramparčad i pretvara se u ekološku noćnu moru.

Ko nam je zagadio vodu i zemlju? Rimljani, Turci, Amerikanci, NATO, HAARP, vanzemaljci…? Ne, na žalost, niko od njih. Niko u Srbiju nije dolazio da istovara nuklearni, hemijski, biološki ili bilo kakav drugi otpad. Nama i ne treba niko, mi sami temeljno i s uživanjem uništavamo okolinu i prirodu. Naši tradicionalna bahatost i poslovični nemar, neukost i neobrazovanost pretvaraju Srbiju u jednu od najzagađenijih država Evrope.

Podaci kažu da Srbija ima više od 4.000 nelegalnih ili nekontrolisanih deponija a većina njih je ili pored izvorišta pitke vode ili pored potoka i reka. Polovina od 2,5 miliona domaćinstava u Srbiji nije povezana na kanalizaciju. A od 365 miliona kubnih metara otpadnih voda koje se ispuštaju samo 51 miliona kubnih metara oko 15 odsto) je ”tretirano” (pod kontrolom). Političari lošim primerom pokazuju kako se nekažnjeno na izvorištima pitke vode mogu graditi vikendice iako je to zakonom strogo zabranjeno (ko ne veruje, neka proveri slučaj predsednika države).

Sve to neminovno dovodi do trajnog zagađenja lokalnih i velikih izvorišta i vodotokova i ugrožavanja zdravlja stanovništva. Što će reći da mi sami sebi ugrožavamo zdravlje.

Mi se, uglavnom, ne osećamo krivim za prljanje okoline i ne doživljavamo zagađenje prirode kao svoj problem, nego kao tuđi. Za to što mi zagađujemo okolinu, uvek nam je odgovoran neko drugi – država, lokalna samouprava, industrija, multinacionalne kompanije, komšije…

A naši političari? Borba protiv prljanja Srbije nikada nije bila njihov prioritet, naprotiv, jer nije donosila marketinške poene i nije mogla brzo da se valorizuje u rejtingu.

Mi i dalje, u svojoj neukosti, verujemo da će ekološke teme doći na red kad nam se srede svi drugi važniji životni i državni problemi i da ćemo se zaprljanom životnom sredinom baviti u dokolici ekonomskog bogatstva i društvenog blagostanja.

Zbog onoga što smo učinili svojoj zemlji čekaju nas teške obaveze u pregovorima s Evropskom unijom oko poglavlja o zaštiti čovekove okoline. Nisu u pitanju samo zakoni, njih je najlakše napisati i usvojiti. A najteže primeniti jer mi smo navikli da svoju okolinu surovo kažnjavamo i temeljno uništavamo kao da je neprijateljska.

Već se sada zna da će nam za troškove čišćenja onoga što smo uneredili poslednjih decenija i za ulaganja u očuvanje izvorišta nove čiste vode biti potrebno – 10,5 milijardi evra. Pošto mi taj novac nemamo, tražićemo ga i dobiti od građana (poreskih obveznika) Evropske unije.

 
Peščanik.net, 11.08.2014.