Za koga je demokratija u Bosni i Hercegovini? Prema slovu ustava i zakona, ona je za svakoga – svi se mogu koristiti demokratskim pravima i slobodama, sudjelovati u političkom životu i vršenju vlasti, birati i biti birani. Teorijski, svaki pojedinac može se nadati da će jednog dana biti izabran u neku po­litičku instituciju. Na toj nadi se, međutim, sve uglavnom i završava, jer model demokratije u Bosni i Hercegovini ima neka sistemska ograničenja koja demokratiju čine formalnom, ograničenom i elitističkom.

Prije svega, podjela društva na bogate i siromašne otežava, a u dosta slučajeva i onemogućava, korištenje demokratskih prava. Sloboda štampe nema svoju punu vrijednost ako se mediji nalaze pod kontrolom države ili privatnog kapitala, pa nisu dostupni svima. Njihovo osnivanje odnosno izdavanje je i skupo, pa velika većina ne samo pojedinaca nego i političkih organizacija nije u stanju da drži u posjedu medije koje bi koristila za promociju određenih političkih ideja i stavova. Sloboda političkog organizovanja je takođe nužna u demokratskom društvu, ali se njome znatno više koriste oni koji mogu finansirati organizovanje i djelovanje političkih organizacija. Siromašni su, osim toga, toliko pritisnuti borbom za svakodnevni opstanak, da im ostaje malo vremena za političku aktivnost, za koju nisu ni posebno spremni, jer ne posjeduju dovoljno informacija.

Eksploatacija koja obilježava postojeće društvo takođe utiče na osiromašenje i formalizam demokratije. U jednom tranzicionom društvu, koje je već stiglo u kapitalističku poluperiferiju, stepen eksploatacije je takav da radnička klasa teško može koristiti svoja demokratska prava a da pritom ne ugrozi svoju materijalnu egzistenciju. Radnicima je izuzetno teško da organizuju sindikate, pogotovo u privatnom sektoru, jer se time izlažu opasnosti od poslodavačkih šikana i otkaza, a o formiranju radničke, pa još antikapitalističke, partije da ne govorimo. Bilo je slučajeva da se radnicima prijeti otka­zom samo zato što su posjećivali mitinge “nepoželjnih” partija, a neki su dobijali i otkaze. U uslovima visoke stope nezaposlenosti, kad je uvijek moguće naći zamjenu neposlušnom radniku, političko organizovanje koje nije po volji poslodavcu je čist luksuz.


Demokratija za nacije

Politički režim u Bosni i Hercegovini je režim konsocijativne demokratije. U takvoj demokratiji je važna politička predstavljenost određenih kolektiviteta. Teorijski, to mogu biti nacije, vjerske grupe, jezičke zajednice i dr. U slučaju Bosne i Hercegovine, u institucijama su predstavljene tri nacije, koje se još zovu konstitutivni narodi (državotvorne naci­je). Konsocijativna demokratija počiva na nekoliko principa: paritetan sastav institucija (jednaka zastupljenost konstitutivnih naroda, kao što je slučaj sa Predsjedništvom BiH, Domom naroda Parlamentarne skupštine ili Savjetom ministara), srazmjerna zastupljenost konstitutivnih naroda u nekim institucijama, posebno na nižim nivoima (entiteti, kantoni, opštine), česta primjena prava veta i odlučivanje na principu konsenzusa, rotiranje predstavnika konstitutivnih naroda na čelnim funkcijama (npr. u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine).

Primjena ovog modela demokratije omogućava ravnopravnost tri naroda i sprečava da jedan ili dva naroda dominiraju u političkom životu. S te strane je model konsocijativne demokratije ne samo koristan nego i nužan u Bosni i Hercegovini. Rješenja sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine najvećim dijelom omogućavaju tu ravno­pravnost. Ima nekih nedostataka, koji ni­su beznačajni, i koje treba otkloniti da bi ravnopravnost naroda bila potpuna. Ovdje ću navesti tri. Prvi je način izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji otvara mogućnost da jedan narod izabere drugom narodu predstavnika u Predsjedništvu. Iako članove Predsjedništva formalno biraju građani, oni, i prema tome ko za njih glasa i čije interese zastupaju, zapravo predstavljaju konstitutivne narode. U Federaciji Bosne i Hercegovine, međutim, se zbog neposrednog izbora članova Predsjedništva može desiti da Bošnjaci izaberu hrvatskog člana Predsjedništva. U prvim poslijeratnim godinama to se nije dešavalo zato što su Hrvati, uslijed izuzetno jake nacionalističke homogenizacije, ogromnom veći-nom glasali za kandidate HDZ-a.

Međutim, 2006. godine je došlo do rascjepa u HDZ-u i ova stranka je izgubila monopol na hrvatske glasove. Osnovana je još jedna vrlo snažna stranka – HDZ 1990. Kako su se glasači HDZ-a na izborima 2006. godine podijelili između kandidata HDZ-a i HDZ-a 1990, nekoj drugoj stranci je preostalo da pronađe kandidata koji bi mogao osvojiti relativnu većinu na izborima. Kandidat je, dakako, morao pripadati hrvatskom narodu, ali nije morao biti iz hrvatske političke stranke. Tako je Socijal-demokratska partija, koja je dominantno bošnjačka, i po politici koju vodi i po strukturi biračkog tijela i članstva, istakla svog kandidata koji pripada hrvatskom narodu. Kako ista stranka nije istakla svog kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, jasno je da su bošnjački glasači SDP-a glasali za njenog kandi­data za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, pa se desilo da je hrvatski član Predsjedništva izabran glasovima bošnjačkih birača.

Drugi nedostatak je da se uloga Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u procesu zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine široko tumači, tako da se često smatra kako ovaj sud može onemogućiti delegate Doma naroda iz reda jednog konstitutivnog naroda da ulože veto ukoliko smatraju da je odluka Parlamentarne skupštine suprotna interesima njihovog naroda, a tom mišljenju se protive delegati iz reda drugog konstitutivnog naroda.

Treće, ne mogu svi Srbi, Hrvati i Bošnjaci biti birani u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvo, već samo oni Srbi koji žive u Republici Srpskoj, odnosno Hrvati i Bošnjaci iz Federacije Bosne i Hercegovine. Time Ustav Bosne i Hercegovine negira opštost pasivnog biračkog prava, kao da Srbi iz Federacije BiH, odnosno Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu znati šta je njihov nacionalni interes, te kao da nisu zainteresovani za njegovu zaštitu.

Konsocijativna demokratija je elitistička zato što počiva na pregovaranju i sporazumijevanju nacionalnih političkih elita. Ukoliko je nacijama priznato pravo da sudjeluju u vršenju vlasti na ravnoprav­noj osnovi, one to pravo ostvaruju preko svojih političkih predstavnika, odnosno političkih elita koje sebe predstavljaju kao tumače i zaštitnike nacionalnih interesa.

Nacionalne političke elite tako predstavljaju vrh društvenih segmenata zvanih nacije, odnosno nastoje oblikovati društveno-politički položaj svojih nacija u društvu, što stvara dvostruke probleme. Prvo, cjelokupne nacije se, sociološki govoreći, javljaju kao puke mase prema nacionalnim političkim elitama, koje su faktički neodgovorne i nesmjenjive, jer eventualni izborni poraz jedne (partijske) elite u okviru iste nacije vodi usponu druge (partijske) elite, a masa, odnosno najveći dio nacije, uvijek ostaje isključen iz stvarnih procesa odlučivanja i nije u mogućnost da samostalno definiše vlastiti nacionalni interes.

Kako stvari sada stoje, jednoj multietničkoj političkoj eliti bi bilo nemoguće da sebe predstavi kao zastupnika bilo koje pojedine nacije, što bitno otežava demokratizaciju društva, jer ako nacionalne političke elite zadrže monopol na zastupanje nacionalnih interesa, u političku igru ne mogu biti uvedene nove političke elite koje sebe ne doživljavaju kao nacionalne. A u stvarnosti je sasvim zamislivo da jedna multietnička elita bolje zastupa interese jedne nacije nego što to čini bilo koja nacionalna politička elita. To bi bilo moguće zato što je svaka nacija unutar sebe podijeljena po više osnova, na prvom mjestu po klasnosocijalnom osnovu. Ako jedna multietnička politička elita zastupa klasno-socijalne interese većine pripadnika nacije, a nacionalna politička elita zastupa interese samo nove buržoazije, koja se formirala u okviru svake nacije ali čini njenu manjinu, onda je jasno da multietnička politička elita bolje zastupa interese jed­ne nacije od njene nacionalne političke elite, jer zastupa ekonomske i socijalne interese velike većine pripadnika te nacije.

Drugo, stvorena je predstava o nacijama kao neprotivrječnim i homogenim društvenim grupama, gdje svi njeni članovi imaju u osnovi identične interese. Nema ničeg pogrešnijeg od toga. Nacije su unutar sebe duboko podijeljene, pogotovo u društvima kapitalističke tranzicije, kada socijalne razlike postaju uočljive, a imovinski položaj pojedinaca i blizina političkoj moći odlučujuće određuju njihovu poziciju u društvu. Stoga se unutar svake nacije javlja provalija između onih koji posjeduju i onih koji ne posjeduju, vlasnika (kapitala) i nevlasnika, onih koji upravljaju i onih koji se pokoravaju. Drugim riječima, unutar svake nacije se javljaju klase. Objektivno, bliži je društveni položaj pripadnika različitih nacija koji pripadaju istoj klasi nego pripadnika iste nacije koji pripadaju različitim klasama. Ta osnovna odlika jednog tranzicionog društva se prikriva, zbog čega nacio­nalne političke elite još uvijek mogu tvrditi da imaju monopol na predstavljanje svojih nacija.


A građani?

Građanin je faktički protjeran iz politike. On, kao jedinka koja ima politički subjektivitet, koji je (sa)nosilac vrhovne vlasti, nezavisno od svoje nacionalne, vjerske ili entitetske pripadnosti, ne igra bilo kakvu značajnu ulogu u društvu. Ustav Bosne i Hercegovine je u svojoj preambuli odredio građane kao nosioce suvereniteta (zajedno sa konstitutivnim narodima), ali im nije dao efikasna institucionalna sredstva za vršenje vlasti. Oni su predstavljeni samo u jednoj instituciji – Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, pa i tu je tzv. entitetsko glasanje istaklo u prvi plan nacionalne elite i entitete.

Nije teško objasniti odakle potiče ovo zatiranje građanina. Pošto je društvo duboko podijeljeno po nacionalnoj osnovi, političke elite žele pridobiti naklonost pripadnika svojih nacija. Stoga je za njih bitna nacija kolektivitet. Nacija je sve, pojedinac je ništa. Onaj ko se ne poistovjećuje sa nacionalnim interesima onako kako su ih definisale nacionalne političke elite, se osjeća izopštenim i politički pot-predstavljenim. Biti samo građanin ili prvenstveno građanin je veliki politički hendikep u Bosni i Hercegovini na početku 21. stoljeća.

Nacionalne političke elite su stvorile nacionalne ideologije, ali su se našle u zamci vlastitih ideoloških floskula. Ove ideologije su ideologije tla. One poznaju kategorije kao što su “neprijatelj” (nacije), “ugroženost” (nacije), “nacionalni interesi” itd. Upravo stoga one su nerealne, štetne i opasne. Nerealne su zato što istorija ne poznaje prirodno neprijateljstvo nacija, čak ni onih koje su više puta međusobno ratovale (Francuzi i Nijemci su samo u 20. stoljeću dva puta vodili užasne ratove). One su nerealne i zato što pošto-poto žele prikazati naciju kao homogenu cjelinu, kao idealni beskonfliktni kolektivitet sastavljen od bezličnih pojedinaca. Djelovanje zakona fundamentalistički shvaćene tržišne ekonomije ove ideologije ne priznaju. Klasno raslojavanje je još samo ostatak marksističkog shvatanja iako je ono daleko važnije i bolnije od međunacionalnih sukobljavanja, koja sada žive isključivo kao sukobljavanja nacionalnih političkih elita oko podjele moći.

Ove ideologije su štetne zato što onemogućavaju da društvo iznjedri svoj demokratski potencijal, ometaju razvoj demokratske političke kulture, ispoljavanje pojedinca u njegovim raznovrsnim ulogama (jer on nije samo Srbin, Bošnjak ili Hrvat, već i radnik, zemljoradnik, intelektualac, homo/heteroseksualac, ateist, protivnik nuklearnog naoružanja i mnogo toga drugog). One nastoje vještački zataškati činjenicu postojanja društva koje je na samo nacionalno segmentirano već i klasno podijeljeno, iz čega slijedi potiskivanje mogućnosti klasnog organizovanja i djelovanja, nezavisnog od nacionalnog.

Dominacija nacionalnog i nacionalističkog, na prvom mjestu u formi nacionalnih ideologija, sprečava građanina da igra ulogu koja mu je formalno namijenjena. Čak i ustavna rješenja stavljaju građanina u drugi plan, jer su skoro sve institucije ogranizovane tako da predstavljaju nacije. Dok je to očigledno neophodno kad je u pitanju Dom naroda Parlamentarne skupštine, nema nikakvog opravdanja da se i njen Predstavnički dom faktički predstavlja u dom naroda. Tome su, doduše, dobrim dijelom krive nacionalne političke elite, jer one po prirodi stvari ne mogu predstavljati građane već samo svoje vlastite interese zaogrnute u formu nacionalnih interesa. Shodno tome, da bi građanin bio iole djelotvorno predstavljen u institucijama, moraju biti ispunjena dva uslova: prvi je da se u političkom životu osim nacionalnih pojave u multietničke političke elite; drugi je da se promijene izvjesna ustavna rješenja kojima bi se garantovala stvarna zastupljenost građana u institucijama, na prvom mjestu u Predstavničkom domu.


Neposredna demokratija

Oba uslova je vrlo teško ispuniti. Na koncu, čak i kad budu ispunjeni, ostaje manjkavost današnje demokratije – odlučuju političke elite a ne građani. Da bi građani zaista mogli vršiti državnu vlast i da bi bili oslobođeni pritiska političkih elita, Ustav Bosne i Hercegovine mora poznavati i neposrednu demokratiju. Prema sadašnjim rješenjima, neposredne demokratije nema ni u naznakama. Ona egzistira u Ustavu Republike Srpske, te u zakonima o lokalnoj samoupravi, ali ne i u ustavnim i zakonskim rješenjima na državnom nivou.

Da bi neposredna demokratija imala ikakve izglede u Bosni i Hercegovini, mora prvo biti priznata njenim ustavom i regulisana državnim zakonima. To, naravno, nije dovoljno da bi ona zaista bila primjenjivana u praksi, ali je neophodna pretpostavka njene primjene. Ustanove neposredne demokratije koje treba da budu uređene Ustavom i zakonima su: narodna inicijativa, referendum, narodni veto i opoziv.

Narodna inicijativa je pravo birača da Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine predlažu donošenje zakona i drugih akata iz njene nadležnosti. Ustavom treba utvrditi koliki je minimalan broj birača koji svojim potpisom treba da podrže inicijativu da bi Parlamentarna skupština bila dužna da o njoj raspravlja i odlučuje. Taj broj ne treba da bude veliki, jer u tom slučaju narodna inicijativa ostaje samo formalna mogućnost, pošto ne bi bilo lako ispuniti uslove za njenu realizaciju. Državu ne košta mnogo da omogući građanima da upute svoju inicijativu parlamentarcima, tako da broj potpisa može biti utvrđen, na primjer, i na najmanje 5.000.

Drugi važan oblik neposredne demokratije je referendum, koji znači pravo građana da se neposredno izjašnjavaju o usvajanju zakona i drugih akata iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Njegovo pominjanje često izaziva negativne reakcije u dijelu javnosti zbog loših iskustava iz bliske prošlosti. Referendum se često vezuje za dvije negativne stvari: neposredno izjašnjavanje pripadnika jednog o otcjepljenju od Bosne i Hercegovine, ili preglasavanje putem neposrednog izjašnjavanja, budući da skoro svi pripadnici jednog naroda mogu biti protiv neke odluke, a da ona ipak bude usvojena. Treba otkloniti ove dvije opasnosti da bi se o referendumu moglo rasuđivati sa stanovišta njegovog demokratskog potencijala. Nema nikakvih garancija da će većina članova Parlamentarne skupštine usvajati zakone koji su u interesu većine građana. Naprotiv, čest je slučaj da se većina građana ne slaže sa sadržajem usvojenih zakona. Osim toga, uprkos tome što su građani birali poslanike, ne može se unaprijed tvrditi da će oni uvijek ili u većini slučajeva zastupati interese i stavove većine građana. Stoga je potrebno omogućiti građanima da se neposredno izjašnjavaju o prijedlozima zakona i drugih akata iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Da bi im to pravo pripalo, Ustavom treba predvidjeti koliki je minimalan broj građana koji treba da zahtijeva raspisivanje referenduma, pa da Parlamentarna skupština bude dužna da ga raspiše. Taj broj, kao i ustavima mnogih država, treba da bude fiksan i da ne bude suviše veliki, jer se tada obesmišljava ova ustanova neposredne demokratije. Zahtijevati veliki broj potpisa podrške u zemlji velikog siromaštva i niskog stepena političke angažovanosti građana, gdje su oni izloženi čestim pritiscima i prijetnjama od strane privatnog kapitala i nosilaca političke moći, znači faktički onemogućiti održavanje referenduma.

Kad govorimo o dvjema opasnostima referenduma, da bi one bile otklonjene i da bi referendum mogao biti prihvaćen u bosanskohercegovačkim uslovima, potrebno je, prije svega, isključiti mogućnost korištenja referenduma za ugrožavanje same Bosne i Hercegovine.

Drugim riječima, referendum ne bi mogao biti korišten za otcjepljenje od Bosne i Hercegovine jednog od entiteta. Izgleda po sebi razumljivo da se referendum ne može ko-ristiti u ovu svrhu, jer Ustav Bosne i Her-cegovine ne dopušta otcjepljenje entiteta od Bosne i Hercegovine, a u nadležnosti Parlamentarne skupštine se nikad ne može naći pitanje koje bi moglo voditi nestanku Bosne i Hercegovine.

S druge strane, dok u drugim zemljama donošenje odluke putem referenduma ne može biti sporno ukoliko je referendum bio zakonit i ukoliko je u referendumskoj kampanji svako mogao zastupati vlastite stavove, u Bosni i Hercegovini stvari stoje drugačije zbog multietničkog karaktera njenog društva. I dok bi, na primjer, usvajanje zakona o radu na referendumu bilo sasvim moguće bez bojazni da to prouzrokuje nezadovoljstvo Srba, Hrvata ili Bošnjaka, suprotno bi bilo sa usvajanjem, recimo, zakona o obrazovanju, za koji se vjeruje da sadrži pitanja od vitalnog nacionalnog interesa.

Uopšte, u Bosni i Hercegovini se građani mogu izjašnjavati na referendumu o svim pitanjima koja se ne tiču vitalnog nacionalnog interesa. Koja su to pitanja, treba da bude taksativno utvrđeno Ustavom. Nakon što referendum o takvom pitanju bude sproveden, delegati jednog konstitutivnog naroda u Domu naroda bi imali pravo veta na odluku donesenu na referendumu – kako bi se spriječilo da se o pitanju od vitalnog nacionalnog interesa odluka donese preglasavanjem. Kad je u pitanju revizija Ustava Bosne i Hercegovine, eventualno izjašnjavanje građana na referendumu bi obavezno moralo biti praćeno prihvatanjem te revizije od strane većine delegata sva tri konstitutivna naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine. Time bi bila pomirena dva principa – da građani neposredno odlučuju, a da to ne ugrozi ravnopravnost naroda u procesu odlučivanja.

Da bi se spriječilo izigravanje volje građana, referendum treba da bude obavezan i obavezujući. Obavezan referen­dum znači da će Parlamentarna skupština biti dužna da ga raspiše ukoliko to zahtijeva određen broj građana. Obavezujući referendum znači da će odluka donesena na njemu imati isto pravno dejstvo kao da ju je donijela sama skupština.

Još jedna ustanova neposredne demokratije uzburkava duhove u modernim predstavničkim demokratijama – opoziv. To je pravo građana da zahtijevaju smjenu izabranih javnih funkcionera ukoliko nisu zadovoljni njihovim radom tokom mandata. Opoziv omogućava postojanje stalne veze između birača i njihovih izabranih predstavnika, i to ne samo političke već i pravne, što znači da izabrani predstavnici odgovaraju svojim biračima ne samo apstraktno, nakon isteka mandata, i pod uslovom da se ponovo kandiduju, već stalno, svakodnevno, ukoliko ne sprovode politiku koju birači smatraju prihvatljivom.

U teoriji se ustanova opoziva osporava tvrdnjom da izabrani predstavnici predstavljaju narod u cjelini a ne tačno određene birače ili dio biračkog tijela, pa je neprihvatljivo da određenom broju birača pripadne pravo da smijeni izabranog predstavnika. Ova tvrdnja ne može izdržati kritiku jer ne odgovara stvarnosti. Javne funkcionere, naime, ne bira narod kao nedjeljiva cjelina, već to čini dio biračkog tijela, tačno određen, na dijelu državne teritorije, vodeći računa o svojim interesima i njihovoj podudarnosti sa interesima i ciljevima njihovih izabranika. Izabrani predstavnici naroda mogu tvrditi da vode računa o interesima naroda kao cjeline, i oni to po prirodi stvari treba i da čine. Sistemska greška, međutim, nastaje već prilikom izbora – narodni predstavnici treba da zastupaju narod u cjelini iako ih ne bira narod nego jedan njegov dio.

Ako dio naroda bira one pojedince koji će predstavljati čitav narod, onda dio naroda ima, po istom osnovu, pravo i da opozove te pojedince. Jer, dio naroda koji je birao predstavnike čitavog naroda je prilikom izbora vjerovatno imao u vidu interes naroda kao cjeline, a ne samo svoj interes. Ako prihvatimo ovu pretpostavku, možemo prihvatiti i drugu – da će dio naroda, vršeći opoziv, takođe imati u vidu interes naroda kao cjeline, priznajući da je pogriješio birajući predstavnika za koga je mislio da će zastupati interes naroda, a ovaj to ne čini.

Nema ni zrna demokratije u tome da narod bira a da ne može kontrolisati one koje je izabrao. Teorijski, kad narod izvrši izbor, on time ne prestaje biti nosilac najviše vlasti u državi. Zar bi onda bilo logično da onaj ko je nosilac vrhovne vlasti u državi ne može koristiti tu vlast kako bi kontrolisao i opozivao svoje izabrane predstavnike? Ovo tim prije što je vrlo dobro poznato da izabrani predstavnici u suštini predstavljaju svoje političke stranke, a ne građane ili narod. Oni su podvrgnuti stranačkoj disciplini, iz čega proističe identično ponašanje i glasanje svih predstavnika koji pripadaju istoj političkoj stranci. Taj nepovoljan trend po demokratiju može biti ograničen ili doveden u pitanje ustanovom opoziva. Iako bi izabrani predstavnici i dalje nastavili da slijede politiku stranačkih oligarhija, oni bi ipak bili ograničeni prijetnjom da mogu biti opozvani ukoliko dovoljan broj birača smatra njihov rad nezadovoljavajućim. Time bi svemoć stranačkih elita bila umanjena.


Predlog amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine

“Na osnovu člana X tačka 1. Ustava Bosne i Hercegovine, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na sjednici Predstavničkog doma, održanoj ____ godine, i sjednici Doma naroda, održanoj _____ godine, donijela je:


Amandman II

U Ustavu Bosne i Hercegovine član I tačka 2. (“Demokratski principi”) mijenja se i glasi:

2. Određenje države. Bosna i Hercegovina je socijalna, pravna i demokratska država, u kojoj tri konstitutivna naroda (zajedno sa pripadnicima nacionalnih manjina i etničkih grupa) i građani vrše vlast neposredno i posredstvom slobodno izabranih predstavnika.


Amandman III

U Ustavu Bosne i Hercegovine u članu II tačka 3. poslije tačke m) se umjesto zareza stavlja tačka zarez i dodaju sljedeće tačke:

n) pravo na rad;

o) pravo na ograničeno radno vrijeme, dnevni i sedmični odmor, plaćeni godišnji odmor i odsustva;

p) pravo na zaštitu na radu;

r) pravo na materijalnu naknadu za slučaj privremene nezaposlenosti;

s) pravo radnika na prekvalifikaciju i dokvalifikaciju;

t) pravo zaposlenih i članova njihovih porodica na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje;

u) pravo na štrajk;

v) sloboda sindikalnog udruživanja i djelovanja;

z) pravo radnika da, u skladu sa zakonom, imaju najmanje jednu trećinu predstavnika u upravnim organima preduzeća i ustanova, te da posredstvom svojih posebnih i obligatornih organa učestvuju u upravljanju preduzećima.


Amandman IV

U Ustavu Bosne i Hercegovine se u članu IV iza tačke 2a) dodaje nova tačka 2b) koja glasi:

Najmanje 10% birača upisanih u birački spisak u jednoj izbornoj jedinici formiranoj u svrhu izbora poslanika u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ima pravo podnijeti prijedlog za opoziv bilo kog poslanika biranog u Predstavnički dom u toj izbornoj jedinici. O opozivu se neposredno izjašnjavaju birači upisani u birački spisak u toj izbornoj jedinici, što se bliže uređuje Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.

Dosadašnja tačka 2b) postaje tačka 2c).


Amandman V

U Ustavu Bosne i Hercegovine se u članu IV 3. iza tačke b) dodaje nova tačka c) koja glasi:

Pravo predlaganja zakona i drugih akata iz nadležnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine imaju svaki poslanik Predstavničkog doma, svaki delegat Doma naroda, Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i najmanje 5.000 birača.

Iza dosadašnje tačke f) koja postaje tačka g) dodaje se nova tačka h) koja glasi:

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine može odlučiti da o pitanjima iz svoje nadležnosti raspiše referendum na kome će građani donijeti obavezujuću odluku o dotičnom pitanju. Ukoliko najmanje 30.000 građana zahtijeva raspisivanje referenduma, Parlamentarna skupština će biti dužna da ga raspiše, a odluka donesena na referendumu će biti obavezujuća.

Parlamentarna skupština će biti dužna da raspiše referendum o pitanjima iz svoje nadležnosti ako to zahtijeva najmanje 20.000 građana, s tim da odluka na referendumu neće biti obavezujuća. Zakonom o referendumu se određuju pitanja koja se tiču državnog uređenja i organizacije vlasti Bosne i Hercegovine, te zaštite vitalnih nacionalnih interesa o kojima se, nakon izjašnjavanja građana na referendumu, može izjašnjavati Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ukoliko to zahtijeva klub delegata jednog konstitutivnog naroda.

Ukoliko građani na referendumu donesu pozitivnu odluku o reviziji Ustava, ona može stupiti na snagu samo ako je potvrdi većina delegata iz reda svakog konstitutivnog naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

Dosadašnje tačke c), d), e) i f) postaju tačke d), e), f) i g).

Dosadašnje tačke h), i) i j) postaju tačke i), j) i k).


Obrazloženje

I Ustavni osnov za donošenje amandmana

Ustavni osnov za donošenje amandmana II-V je član X tačka 1. Ustava Bosne i Hercegovine, kojim se uređuje način izmjena Ustava amandmanskom tehnikom: “Ovaj Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine, koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu.”


II Ciljevi donošenja i sadržina amandmana

Za razliku od velike većine ustava, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži definiciju, odnosno određenje države čije uređenje normira, što stvara probleme praktično-političke prirode. Definicija države u Ustavu treba da otkloni ove nedoumice i da istakne temeljne principe na kojima se zasnivaju državno i društveno uređenje Bosne i Hercegovine. Stoga je ona amandmanom II definisana kao federalna, socijalna, pravna i demokratska država. Ovom normom se želi istaći namjera ustavotvorca da Bosna i Hercegovina bude zasnovana na principima socijalne države, da institucije Bosne i Hercegovine budu obavezne da vode socijalno odgovornu politiku i vode računa o uspostavljanju i unapeđenju socijalne pravde u društvu. To je naročito važno u društvu koje su politika i dio nauke odredili kao tranzicijsko društvo, u kome su socijalne razlike ogromne.

Bosna i Hercegovina treba da bude demokratska država u kojoj suverenitet pripada narodima i građanima, s tim da ga oni ostvaruju neposredno, kad i gdje je to moguće, ili posredno, putem slobodno izabranih predstavnika. Određenje nosilaca suvereniteta u ustavnim odredbama sadržanim u uvodnom dijelu ustava (opšte ili osnovne odredbe) je uobičajeno u uporednom ustavnom pravu, a u Bosni i Hercegovini je utoliko nužnije što postoje sporovi o tome kome pripada najviša vlast u državi. Imajući u vidu organizaciju i vršenje državne vlasti, jasno je da suverenitet pripada dvama subjektima -konstitutivnim narodima i građanima, pa tu činjenicu treba priznati u normativnom dijelu Ustava.

Bosna i Hercegovina je, prema obliku državnog uređenja, federalna država. Taj zaključak se nedvosmisleno izvodi iz analize ustavnih normi kojima se uređuju nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, organizacija i vršenje vlasti na državnom nivou, te odnos Bosne i Hercegovine i entiteta. Velika većina država koje su federalno uređene unose to obilježje u svoj naziv i/ili u svoje ustavno određenje. Time bi se otklonile brojne besplodne rasprave o tome kakvo je državno uređenje Bosne i Hercegovine, što ima i značajne praktične implikacije, jer bi se o dogradnji ustavnog sistema Bosne i Hercegovine lakše postigao sporazum ako bi se pošlo od preciznog definisanog državnog uređenja.

Amandman III je posvećen ljudskim pravima i slobodama. Ona su, doduše, već nabrojana u članu II Ustava, ali su to uglavnom lična i politička prava i slobode. Moderne države u svojim ustavima, međutim, jamče i druga ljudska prava i slobode, posebno ekonomska i socijalna. Za državu čije društvo prolazi kroz tranziciju, koja je obilježena kršenjem upravo ekonomskih i socijalnih prava je važno da istakne privrženost tim pravima i slobodama, te da njihovim uvrštavanjem u Ustav omogući njihovu efikasniju zaštitu. Nema sumnje da su ova ljudska prava i slobode na posredan način već priznata, time što je petnaest međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima i slobodama uvršteno u Aneks I Ustava.

Ali, to je slučaj i sa ličnim i političkim pravima i slobodama koja su ne samo priznata kroz prihvatanje ovih međunarodnih dokumenata već i taksativnim nabrajanjem u ustavnom tekstu. Stoga je nužno, posebno imajući u vidu da su ekonomska i socijalna prava vjerovatno najugroženija, da ona budu izričito priznata u članu II Ustava. U pitanju su pravo na rad i druga prava na osnovu rada, kojima se jamči zaštita građana koji žive od rada i pripadaju svijetu rada. Cilj ovog amandmana je da se katalog ljudskih prava i sloboda u Ustavu Bosne i Hercegovine dopuni vrlo značajnom kategorijom socijalnih i ekonomskih prava i sloboda, koja su u modernom društvu vrednovana i zaštićena, te da se stvore ustavne pretpostavke za njihovu posebnu i ozbiljnu zaštitu.

Amandmanom IV se biračima jamči pravo opoziva izabranih predstavnika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Time se želi pojačati njihova odgovornost prema biračima i stvoriti pretpostavke za stalnu pravnu i političku vezu birača i njihovih predstavnika. Bez ovog instituta, biračima se daje pravo da jednom u četiri godine učestvuju u političkom životu zemlje, a tokom trajanja mandata poslanika ne mogu na bilo koji način uticati na njihov rad. Kako birači biraju poslanike sa namjerom da ovi predstavljaju njihove interese, bez instituta opoziva se biračima onemogućava da sankcionišu one poslanike koji su iznevjerili njihova očekivanja. Cilj ovog amandmana je da se izabrani predstavnici učine zavisnijim od onih koji su ih birali i da promjena mišljenja birača o stavovima i radu njihovih predstavnika može biti vrednovana u bilo kom trenutku, a ne samo prilikom narednih izbora.

Amandmanom V se u ustavni sistem Bosne i Hercegovine uvode još dvije ustanove neposredne demokratije – referendum i narodna inicijativa. Za obje se predviđa da se mogu koristiti za odlučivanje o pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Referendum može biti savjetodavni i obavezujući. Ukoliko Parlamentarna skupština odluči da raspiše referendum, odluka donesena na njemu će biti obavezujuća. Osim na osnovu odluke Parlamentarne skupštine, referendum može biti raspisan i na zahtjev određenog broja birača. Ukoliko raspisivanje referenduma zahtijeva najmanje 30.000 birača, Parlamentarna skupština će biti dužna da ga raspiše. Odluka donesena na tom referendumu će biti obavezujuća. Međutim, treba dopustiti mogućnost da referendum bude raspisan i u cilju konsultovanja građana o nekoj odluci ili aktu. U tom slučaju odluka donesena na referendumu neće obavezivati Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

Inicijativu za raspisivanje takvog referenduma, stoga, pokreće manji broj građana nego u slučaju obavezujućeg referenduma. Broj birača koji mogu zahtijevati raspisivanje referenduma je utvrđen tako da ne bude ni previsok, čime bi se u praksi onemogućilo korištenje ovog prava, ni prenizak, čime bi se stvorili veliki finansijski troškovi održavanja referenduma, ukoliko bi oni bili često raspisivani. U utvrđivanju ovog broja se vodilo računa o ukupnom broju birača u Bosni i Hercegovini i uporedno-pravnim rješenjima, posebno onim u Švajcarskoj. Parlamentarna skupština će biti dužna da usvoji odgovarajući zakon o referendum, kojim bi bliže uredila ovu ustavnu materiju.

Ipak, mora se voditi računa o prirodi bosanskohercegovačkog društva i činjenici da se odluke u institucijama Bosne i Hercegovine donose i moraju donositi na temelju konsenzusa. Odlučivanje putem referenduma, bez ikakvih ograničenja, bi moglo dovesti do preglasavanja, čime bi bili obesmišljeni ustavni mehanizmi za sprečavanje nacionalnog preglasavanja i za postizanje konsenzusa. Stoga zakonom o referendumu treba razraditi predloženu ustavnu normu po kojoj se odluke o određenim pitanjima mogu donijeti na referendumu samo ako ih prihvati Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ili ako Dom naroda smatra da o njima treba da se izjašnjava.

To se odnosi na ustavotvorni referendum, jer ustav kao najviši pravni akt i osnov društvenog i državnog uređenja mora biti donesen na temelju konsenzusa. To važi i za zakonodavni referendum ukoliko se na njemu odlučuje o pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa i o organizaciji i funkcionisanju državne vlasti, jer su ta pitanja suštinska za funkcionisanje države i razvoj jednog multietničkog društva sa teškim bremenom bliske prošlosti.

 
Autor je stručnjak za ustavno pravo.

Novi plamen, juli 2009.

Peščanik.net, 01.09.2009.