Ovo je reč koju ćete pročitati na transparentima pobunjenih Grka ovih dana: ona ne označava samo jednakost, već jednaku vrednost – u upotrebi je u jeziku banaka. Zahtev nije samo poštovanje osnovnih prava, već poštovanje ljudskoga dostojanstva. Pobunjeni građani Grčke, uglavnom oni iz nižih socijalnih slojeva, zahtevaju da budu tretirani jednako, odnosno da bogati preuzmu svoj deo odgovornosti i plaćanja za krizu u koju su upravo oni doveli. Između zahteva pobunjenih građana Islanda i Grčke nije neke prave razlike. Svuda po Evropi građani imaju osećanje da su ih bogati ponovo prevarili, jer su vlade uglavnom odlučile da krizu rešavaju preko leđa siromašnijih. Zašto onda u toj situaciji nemački, a i neki drugi nacionalni mediji, pokušavaju da pobuni i krizi daju etnička obeležja, i da razviju čisti govor mržnje kada su u pitanju evropski južnjaci?

U mnogim balkanskim kulturama postoji izreka “dužan kao Grčka”, koja vuče poreklo iz položaja Grčke u 19. veku. Grčka je u 19. veku bila velika investicija Evrope. Prvo intelektualna i kulturna, jer su evropski intelektualci uveliko posezali za antičkim primerima da bi uveli demokratiju (doduše samo parlamentarnu) i ukinuli samovolju plemstva i kraljeva – da i ne govorimo o argumentaciji iz antike koja je bila ključna u oslobađanju od crkvenih autoriteta – a zatim i politička, koja se odnosila na suvremene Grke. “Oslobađanje” Grčke i obnova antičkih ideala su se u romantičarskoj tradiciji i posle poraza francuske revolucije i Napoleonovoga sveevropskoga rata materijalizovale u pravim “interbrigadama” svetskih inteligenata, koji su došlu u Grčku dvadesetih godina da pomognu ustanak protiv turske vladavine: među takvima je bio i pesnik Byron. Velike sile, Francuska, Engleska, Austrija i Rusija su međutim imale drugačije ciljeve, kojima je romantičarski plašt oslobođenja hrišćanskih i antičkih naslednika Grčke odgovarao u jasnoj politici osvajanja Sredozemlja i prolaza u toplo more. Ujedinjenim snagama su svi zajedno dosegli oslobađanje dela teritorije (1827), koji je preuzeo položaj legitimnoga naslednika svih grčkih država iz prošlosti. Grci su bili uvereni da uzimaju sudbinu države u svoje ruke, velike sile su ih upotrebljavale uglavnom kao dekorativni element, laskanjem i razlikovanjem od ostalih balkanskih naroda, koji su mogli imati samo status varvara. Tako su Grci proglasili republiku, a guverner je postao svakako najpoznatiji Grk u evropskoj politici u to doba, Joanis Kapodistrias, čiji pretci vuku poreklo iz Kopra. Samo tri godine je pokušavao da uvede važne reforme u društvo, pre nego što su ga ubili 1831 – da li u ostvarenju porodične osvete ili uz pomoć zapadnih sila, nije sasvim jasno. U svakome slučaju, uverivši se da su Grci nedovoljno zreli za sopstvenu vlast i samostalnost, velike sile su dodelile Grčkoj kralja, i to Otta, bavarskoga princa, koji je doduše bio maloletan i katolik, ali detinjasti Grci nisu ni zaslužili bolje po mišljenju velikih sila. Otto je u Grčku doveo nemačke i austrijske arhitekte, kao Ernesta Zillera, dao je gostoprimstvo amateru-arheologu Heinrichu Schliemannu, koji je opet pozvao Slovenca Jurija Šubica da mu oslika palatu u glavnoj atinskoj ulici.

Atina je “očišćena” od svih spomenika posle klasičnih, i u tome su stradali svi turski i neki vizantijski spomenici, načinjena je po meri i ukusu germanskoga klasicizma, no ni sav novi sjaj nije pomogao nesposobnome kralju, od koga su Grci jedva uspeli da isile Ustav, i koji je uporno vodio grčku politiku po željama velikih sila, iz jedne ekonomske krize u drugu. Došao je dakako germanski kapital i monopol – recimo za proizvođače piva – a država je tonula u ekonomsku i političku nestabilnost, koju nije mnogo popravio ni dolazak danske dinastije u liku kralja Georgija, pošto su Otta isterali. Georgije je izdržao pedeset godina vladavine dok nije ubijen u atentatu 1913, ali Grčka nije odmakla iz položaja kolonijalne teritorije velikih sila, i iz licemernoga hvaljenja prošlosti koja se na različite načine zloupotrebljavala. Posle šest godina borbe protiv fašizma i nacizma (1939-45), velike sile su na Jalti opet krojile grčku sudbinu kao i vek ranije: Grčka je ostala zapadna teritorija, koju su prvo uništili Britanci u krvavome građanskome ratu 1945-49, a zatim su je preuzeli Amerikanci, koji su je tretirali kao treći svet: nikakve primarne industrije, Grčka je morala postati samo potrošački izlog za okolne komunističke zemlje, tvrđava antikomunizma i anti-slovenstva, uz sve ostale rasizme, načičkana američkim bazama, nestabilna i ekonomski zavisna od američkih kredita. U grčkome društvu su se razvili mnogi fenomeni koje prepoznajemo u kolonijalnim društvima – oligokratija, klijentelizam, česte diktature, nepoštovanje ljudskih prava, gušenje sindikalnih pokreta. Retko gde se u svetu kao u Grčkoj danas sreće takav anti-amerikanizam kod većine ljudi: oni se dobro sećaju uloge Amerike u dopuštanju vojnih diktatura, i Kissingerovoga izvođenja puča koji je Kipar 1974. načinio onim što je još i danas. Primajući Grčku mimo svih kriterijuma već 1983, ES je ponovila istu politiku laskanje-kolonijalno zatiranje. Grčka je dobila privilegije nerazumnoga ponašanja (recimo prema Makedoniji), mnoge kredite, i stereotipno ponižavanje. Vrhunac cinične politike danas predstavljaju nemački mediji, koji između ostaloga predlažu da Grčka proda neka od svojih mnogih ostrva! Ako ništa drugo, u Grčkoj je ostala je tradicija pobune.

Kada danas gledamo grčku narodnu pobunu, možemo naučiti mnogo o politici koju se ne usuđujemo da mislimo: krizu su izazvali bogati, jedini način da se iz krize izađe jeste da bogati, u obrnutome srazmeru jednakosti, plate svoju grešku. Porezi i plaćanje državi NE MOGU biti jednaki, skala bi morala pratiti imanje i prihode, u doba krize ta skala mora biti vrtoglava, da bi imala smisla – po mogućstvu pre nego što stignu predlozi da se prodaju Postojinska jama, Triglav i Bledsko jezero (sa crkvenim delom). Grčki građani čitaju lekciju koju bi mediji hteli da spreče razbuktavanjem govora mržnje na osnovu nacionalnih stereotipa. Hoće li evropska sirotinja još jednom progutati kobni mamac?

Nedavno sam u komentaru nacionalne TV čula i ovu originalnu glupost: kada smo u bivšem režimu viđali limuzine, znali smo da u njima ne sede industrijalci, nego neki proleteri. Danas, kada pouzdano znamo da se njima voze samo bogati, naše osećanje za pravdu bi moralo biti zadovoljeno, jer bogati imaju pravo da su bogati, to je takoreći božanski red. Tako bi i Grci morali rasprodai svoja ostrva, da bi se na njima zabavljali bogati koji ih mogu kupiti. Šta lepše može očekivati neko grčko ostrvo nego da na njemu izraste skupi hotel u kojem će, vrhunac sreće, Paris Hilton snimiti još jedan svoj kopulativni video?

Događaji u Grčkoj su ključni za budućnost Evrope, pa i sveta. Ne stoji više nijedno objašnjenje racionalnosti kapitalizma koje ne bi vređalo ljudski razum. Objašnjenja nejednakosti su poslednje što se još može naći na đubrištu najogavnijih mislenih otpadaka zadnjih desetak vekova, i može ih progutati još samo krajnja zaostalost, građanska nepismenost i zadrtost. Naučite zato grčku reč IΣOTIMIA, dobro će vam doći, kako u biblioteci tako i na ulici.

Priče o stvarima

Peščanik.net, 01.04.2010.

GRČKA KRIZA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)