Dakle, moji osjećaji su me natjerali na pisanje do sada najdužeg Facebook statusa. Evo ga, sažetog onoliko koliko sam to bila u stanju.
Ono što se sinoć dogodilo u Parizu je užasno. Ostala sam do kasno nakon vijesti u nevjerici, i žao mi je svakog ko je pogođen ovim jezivim napadima. Međunarodna zajednica je reagovala, što se i očekivalo, pokazujući svoju nepokolebljivu solidarnost s Parizom.
Noć prije toga, u eksploziji bombe u mojoj zemlji Libanu ubijeno je 43 ljudi. Niko se nije molio za nas. Niko nas nije imao u mislima. Nije bilo svjetskih čelnika da kasno u noć daju svoje izjave. Niko nije promijenio profil fotografiju na svom Facebook nalogu. Nije bilo heštegova. Samo tišina.
Sirija je do danas pretrpjela više nego što se može kvantifikovati riječima i polučiti u jedan Facebook status. Sirija nije dobila ništa osim tišine.
73 Palestinca ubijeno je od strane Izraela samo u oktobru. Opet tišina.
Gotovo 100 ljudi je ubijeno u podmetnutim eksplozijama na mirovnom skupu u Ankari prošlog mjeseca. Samo tišina.
Najmanje 3.500 ljudi ubijeno je u Nigeriji, Kamerunu, Čadu i Nigeru u sukobima ove godine. Tišina.
Nisam zbog toga čak ni ljuta, samo umorna. Malaksala zbog činjenice da napad na otvoreni zatvor poput onog u Gazi koji je ostavio 2.300 mrtvih dobija malo pažnje u svjetskim medijima, ali čim se nešto dogodi u Evropi, čim se nešto dogodi bijelim ljudima, svi su skrhani zbog toga.
Ne kažem da ne budete skrhani. Ne kažem da ljudi koji su sinoć izgubili živote ne zaslužuju da budu žaljeni. Naravno da zaslužuju. Bili su nevini, a sada su mrtvi. Kao Arapkinja, znam bolje od ikoga kako to boli.
Ali šta je sa nama? Zar mi ne zaslužujemo da budemo žaljeni? Jesmo li dovoljno ljudi? Jesmo li previše Arapi za vas? Previše crni? Previše “oni drugi”? Nalazite li da vam je nemoguće suosjećati s nama zbog boje naše kože? (Mislim da za to postoji adekvatni naziv.)
A onda, nakon svega što je rečeno i učinjeno, nakon što uvidim koliko malo vam značimo, koliko smo vam beznačajni kao ljudska bića – dolazi ono najbolje. Moj omiljeni trenutak.
Izvinite se. Rečeno nam je da se izvinimo. To se traži od nas. Mi se moramo izviniti za postupke varvara koji nama predugo čine sve ono najgore. Mi smo žrtve. Ono što ste vi sada iskusili od ekstremističke ruke je samo djelić onoga što preživljava Sirija, onoga kroz šta prolazi Liban. Mi se s time suočavamo svakog dana. I sada, kao u lošem vicu, nama traže da se izvinimo. Nas smatraju odgovornim. Glavne žrtve ove tragedije moraju platiti. Kao da nismo platili sa dovoljno krvi, gubitkom svojih zemalja i dostojanstva.
Oprostite. Žao nam je što ste okupirali naše zemlje, podijelili ih između sebe kao plijen. Žao nam je što ste opljačkali naše bogatstvo, ponos i slobodu. Žao nam je što ste iza sebe ostavili samo ruševine i bijes. Žao nam je što su se ti razočarani i obespravljeni ljudi koji su to postali zahvaljujući vama, bacili u naručje ekstremizma. Žao nam je što i dalje imate koristi od njihova varvarstva. Žao nam je što ste im omogućili da nam rade to što nam rade, što ih ohrabrujete u tome, što im obezbjeđujete resurse potrebne da nam to čine. Izvinjavamo se što su se oni na kraju okrenuli protiv vas. Žao nam je što su sad došli i po vas. Žao nam je. Nadamo se da ćete u sebi naći snage da nam oprostite.
Roua Naboulsi, University of Sussex, Brighton UK, Class 2015
Facebook, 14.11.2015.
Preveo Vladan Kosorić
Peščanik.net, 16.11.2015.
NAŠ TERORIZAM