Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Na beogradskoj promociji knjige Jana-Vernera Milera imali smo prilike da čujemo dve vrlo različite koncepcije pojma populizma. Neopreznoj slušateljki moglo se učiniti da se ove dve koncepcije međusobno dopunjuju, ili da govornici pričaju o istoj stvari iz različitih uglova, ali to zapravo nije slučaj – ove dve koncepcije ne samo da su međusobno nepomirljive, već imaju i vrlo različite izvode u praktičnoj politici.

Prvu koncepciju su artikulisale Dubravka Stojanović i Vesna Pešić. Stojanović će reći da je „suština populizma to da je on suprotnost demokratiji, i to po svim svojim tačkama“, da je za populizam „ključna reč anti: on je protiv elita, protiv kapitalizma, protiv liberalizma, on je antimodernizacijski, antizapadni, antievropski“, da je jedna od glavnih osobina populizma – „kolektivizam“. Ovako koncipiran populizam Stojanović onda prepoznaje kao 150 godina dug kontinuitet srpske politike, sa kratkotrajnim prekidima koji su se završavali neuspešnim pokušajem izgradnje nečega drugoga – modernog liberalizma, meritokratije, individualizma. Od Svetozara Markovića, preko Pašića, Nedića, samoupravljanja (koje Stojanović vidi „kao pravi primer upravo tog populističkog zavaravanja javnosti da ona u nečemu učestvuje“) i Miloševićevog nacionalizma, pa sve do današnjih dana i Vučićevog kleptokratskog poretka, Srbija je u tom smislu, kako kaže Stojanović, „avangarda populizma“.

Slično i Pešić, koja će reći da je gotovo svaki političar u Južnoj Americi populista „zato što ide na takozvanu redistribuciju i predlaže borbu protiv korupcije i siromaštva; populista uvek obećava da će dati neke pare siromašnima“. Jasno je da je onda jugoslovenski socijalistički poredak takođe bio populistički: u pitanju je, kako kaže Pešić, „klasni populizam“, koji jednu klasu – radničku – čini jedinim pravim narodom. Nakon pada socijalizma, jedini pravi narod postao je etnički određen narod – „Srbi“. Miloševićeva antibirokratska revolucija bila je, naravno, populistička. Srpski populizam, dodaće Pešić, nije isto što i evropski populizam, „niti je to neka i-liberalna demokratija kao u Mađarskoj, već mislim da je možda najviše u pravu Branko Milanović koji je naš sistem nazvao multipartijskom kleptokratijom.“

Prvo treba primetiti da kod Milanovića nema mesta za ovaj kontrast – režimi koji se obično nazivaju neliberalnim demokratijama se međusobno razlikuju po vrednostima koje navodno zastupaju, ali ne, i to je po Milanoviću ključno, i po metodologiji vladanja. U tom smislu, Orban i Milo Đukanović mogu imati različite stavove prema EU ili takozvanim evropskim vrednostima, poput odnosa prema seksualnim manjinama ali, primećuje Milanović, značajnije je ono što ih spaja, a to je način na koji se održavaju na vlasti – multipartijskom kleptokratijom. Štaviše, Milanović kaže da grešimo kada ovakve režime vidimo kao suštinski različite od zapadnih liberalnih režima: „Oni samo dodatno naglašavaju određene aspekte koji postoje i u ‘naprednim’ demokratijama: u oba sistema državni propisi i zakoni se mogu kupovati, ali se u ‘novim’ režimima to radi otvorenije i bezočnije. Izgledi da se u Rusiji pojavi istinski nezavisna druga partija ravni su izgledima da u Americi zaživi treća.“

Ovo nas vraća na Jana-Vernera Milera i njegovo razumevanje odnosa između populizma i demokratije. Po Mileru, nema sumnje da je populizam opasnost po demokratiju, ali njihov odnos nije odnos puke suprotstavljenosti; on je kompleksniji i ambivalentniji – „populizam je stalna senka predstavničke politike“,1 reći će Miler.

Slično važi i za ostale binarne suprotnosti kojima se populizam obično suprotstavlja, pre svega za tehnokratski liberalizam. Miler piše: „Ni tehnokrati, ni populisti ne misle da ima potrebe za debatom. U izvesnom smislu i jedni i drugi su apolitični. Otuda nije neverovatno pretpostaviti da jedni drugima utiru put, jer legitimizuju verovanje da nema mesta istinskom neslaganju. Uostalom, u oba slučaja se tvrdi da postoji samo jedno rešenje – programska politika u prvom, autentična narodna volja u drugom.“2

Miler ne spori da populizam može biti fenomen kako desnice, tako i levice, ali da zahtevi za redistributivnim politikama nisu ono što neki politički pokret čini populističkim. Jedan od osnovnih ciljeva Milerove knjige jeste upravo to da se razdvoje populistički pokreti i zahtevi od legitimnih ideoloških kritika dominantne neoliberalne paradigme. Siriza, insistira Miler, nije populistička, a to nije ni španski Podemos – „možda vam se ne sviđa njihov program, ali oni nisu populisti i nisu antievropljani“ (štaviše, Miler dodaje, ni antievropeizam ne mora nužno biti populistički). Izjednačavanje Donalda Trampa i Bernija Sandersa kao „desnog i levog populiste“ Miler će nazvati lenjim i duboko pogrešnim – „neko može smatrati Sandersove ideje naivnim, ili iz nekog drugog razloga nepoželjnim, ali jasno je da on nikada sebe nije proglašavao jedinim predstavnikom prave Amerike“. Osnovna odrednica populizma po Mileru je antipluralizam, a ne ovaj ili onaj skup ekonomskih politika.

Konačno, Miler ne smatra da birače koji glasaju za populiste treba otpisati kao iracionalne ili autoritarne, pa čak ni kao ubeđene populiste. Populistički režimi, podseća on, dolaze na vlast najčešće kroz najnormalnije mehanizme parlamentarne demokratije. Birači koji ih dovode na vlast glasaju za njih iz najrazličitijih razloga, ali pre svega zato što čine upravo ono što im „teorija demokratije kaže da treba da rade“ – da kazne vlast kojom nisu zadovoljni. „U Mađarskoj je do 2009. bilo jasno da je socijalistička partija korumpirana i problematična na mnogo načina. Šta onda radite u dvopartijskom sistemu? Glasate za drugu stranu.“

Po Mileru nema mesta ni razočarenju građanima koji po našem mišljenju glasaju „pogrešno“ – ne, Trampova pobeda ne znači da su pripadnici bele radničke klase rasisti. Orbanova pobeda ne znači da istočnoevropljani ne razumeju demokratiju. Dodao bih, iako sam Miler to decidno ne kaže – Vučićeva pobeda ne znači da su građani Srbije populisti i antipluralisti.

Populizam je pogrešan odgovor na prave probleme. On podrazumeva isključenost širokih slojeva društva iz procesa odlučivanja, tehnokratsku antipolitiku, socijalno raslojavanje i krizu demokratije. Zato mu se možemo suprostaviti samo inkluzivnošću i otvaranjem prostora za šire građansko učešće u politici, a nikako ponavljanjem istog gesta isključivanja koji je i izazvao populistički revolt.

Milerova koncepcija populizma ostavlja prostor za masovnu demokratsku politiku koja nije populistička, ali nije ni tehnokratska. Takođe, Milerova koncepcija nije fatalistička – populizam nije mentalitetski usud nerazvijenih demokratija, nego jasan (anti)politički fenomen protiv kojega se možemo boriti jasnim političkim sredstvima. Naši sugrađani koji glasaju za populiste nisu iracionalni, ni glupi, niti nedorasli za demokratiju – oni mogu promeniti stranu ako im damo dobre razloge za to.

U situaciji kada Srbijom vlada režim koji uspešno žonglira kako populističkom, tako i tehnokratskom antipolitikom, Milerovi uvidi su dragoceniji nego ikada.

Peščanik.net, 01.12.2017.

TEMA – POPULIZAM


________________

  1. Jan-Verner Miler, Šta je populizam?, Fabrika knjiga, str. 97.
  2. Jan-Verner Miler, Šta je populizam?, Fabrika knjiga, str. 94.