Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Tekstom o mogućoj krađi glasova na izborima od 2016, Vujo Ilić otvorio je važnu temu koja se račva u dva smera. Jedan je očigledan – kako se dokazuje izborna krađa i da li je „logika“ dovoljan dokaz? Na drugi smer, koji se tiče upravo „logike“ glasanja – svetlo je bacio Dušan Pavlović u svom odgovoru Vuju Iliću. Vesna Pešić je nastavila dalje u tom smeru – i na prvi pogled ubedljivo odbacila Pavlovićev argument. Za predstojeće izbore oba aspekta razgovora od suštinskog su značaja.

1. Vujo Ilić završava svoj tekst primedbom da pozivanje na koherentno glasanje na raznim izbornim nivoima nije dovoljan argument u dokazivanju krađe glasova, ali ne kaže šta bi taj krajnji dokaz mogao biti. Korak koji nedostaje u njegovoj argumentaciji ipak je jednostavan – izborna krađa može se dokazati isključivo pozivanjem na materijale sa izbornog mesta – birački spisak, broj glasova u kutiji, izveštaj sa biračkog mesta. Ovaj materijal sastavljaju i kontrolišu predstavnici stranaka ili grupa čiji su kandidati izašli na izbore. Nijedna „logika“ ne može i ne treba da zameni kontrolore na izbornim mestima. Stranke ili grupe koje nemaju kontrolore na pojedinim izbornim mestima praktično poklanjaju glasove sa tih mesta suparnicima koji ih kontrolišu. Nikakva „logika“ tu ne pomaže – to je nenadoknadiv i nedokaziv gubitak. Stoga bi prvi zaključak iz teksta Vuja Ilića bio zapravo poruka učesnicima na izborima – morate pokriti kontrolorima što više izbornih mesta, jer je to jedini način da se potencijlani izborni lopov uhvati u krađi. Sva naknadna pamet, bez podataka o neslaganjima sa izbornih mesta samo je prazna spekulacija.

Jedan izvod iz ovog zaključka vrlo je konkretan – nijedan predsednički kandidat bez kontrolora na izbornim mestima nema šta da traži na izborima.

2. Vujo Ilić je skrenuo pažnju i na to da jedan broj birača različito glasa na raznim nivoima izbora. Procenat onih koji ne glasaju „konzistentno“ kreće se unutar nekih statističkih granica. Ovome se nema šta prigovoriti, ali je Dušan Pavlović ipak odlučio da prigovori – i demonstrirao tako slabu logiku. Slabost njegovog argumenta razotkrila je Vesna Pešić. Moj je utisak, međutim, da i ona pravi grešku. Na tu grešku možda vredi skrenuti pažnju opet zbog predstojećih izbora. Slažem se sa Vesnom Pešić da nema ničeg nelogičnog u glasanju nekoliko hiljada birača u Mladenovcu. To što su birači na lokalnom nivou glasali za Belog Preletačevića ne kosi se sa njihovom odlukom da na republičkom nivou zaokruže SNS+ (kako je to zgodno obeležio Vujo Ilić). Ne slažem se pak sa objašnjenjem koje je ponudila Pešić. Ne mislim da je tu reč o bilo kakvoj prevari. Naprotiv, sasvim pronicljivo, ljudi su u Belom Preletačeviću prepoznali Aleksandra Vučića, a u njegovoj antisistemskoj grupi oštro nastrojenoj protiv establišmenta opravdano su videli kopiju SNS-a.

Preletačevići su isto što i SNS. Nema razloga da političke aktere vidimo kao prevejane lažove a birače kao izigrane ovce. Naprotiv – i SNS i Preletačevići izvlače dobit iz istog antipolitičkog i antidemokratskog sentimenta: političari su prevaranti, a politika uvek nanosi štetu običnim građanima. Preletačevići su 2016. na lokalnom nivou uradili isto ono što je na izborima od 2012. uradio SNS. Te 2012, birači su svesno glasali za jednu antisistemsku i antiestablišment stranku, a protiv političara kojima pripadaju – svako na svoj način, naravno – i Vesna Pešić i Dušan Pavlović. Otuda njih dvoje u stvari dele sličan stav o krađi i prevari i naprosto ne vide da su iz niza razloga ljudi – ne vodeći računa o posledicama – glasali protiv establišmenta čiji su i oni deo.

Ako se to ne osvesti pred ove izbore, moglo bi se dogoditi nešto slično kao i 2012. ili 2016. Zato treba pokazati da „antisistemska“ i „antiestablišment“ politika – a naravno da je i antipolitika ipak tek jedan vid politike – sama po sebi ništa ne rešava. Može se rušiti loš sistem i biti protiv establišmenta a opet praviti ogromna šteta, kao što to već pet godina radi SNS na čelu sa svojim antisitemskim i protiv establišmenta nastrojenim predsednikom vlade.

Peščanik.net, 10.02.2017.

Srodni linkovi:

Vujo Ilić: Dva puta ništa – Krađe nije ni bilo?

Dušan Pavlović – Krađe nije ni bilo? Odgovor Vuji Iliću

Vesna Pešić – Povodom rasprave oko izborne krađe: odgovor Dušanu Pavloviću

Vujo Ilić – Moramo da pričamo o Mladenovcu


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)