Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Rasprava se povela oko načina dokazivanja, koji je pokret DJB izneo u prilog tvrdnji da je na lokalnim i republičkim izborima 2016. bilo krađe glasova u korist režimskih stranaka. Učesnici ove rasprave se slažu oko jedne stvari: niko ne odbacuje da je krađe možda bilo. Da li jeste ili nije bilo krađe, dakle, nije predmet rasprave. Neslaganje je oko dokazivanja izborne krađe koju je ponudio DJB. Pokret DJB je kao dokaz da se dogodila izborna krađa uzeo činjenicu utvrđenu na analizi izbornog materijala, koja je pokazala „nelogičnu“ razliku u glasanju na lokalnom i republičkom nivou. U značajnom broju slučajeva glasanje za određenu stranku (grupu građana) na lokalnom nivou nije se poklapalo sa izborom stranke na republičkom nivou. Utvrđeno je da je takvih slučajeva bilo oko 300.000 i zaključeno je da je bilo oko 9 odsto ukradenih glasova u korist režimskih stranaka.

Dokaz „različitog glasanja“ za izbornu krađu nije prihvatljiv, odnosno ne dokazuje ništa, jer je to uobičajena situacija na izborima. To je veoma ubedljivo i stručno pokazao Vuja Ilić, uvodeći u analizu fenomen „cepanja glasova“, odnosno različito glasanje na lokalu i višim nivoima vlasti. Njegove argumente o „cepanju glasova“ Dušan Pavlović nije osporavao kao moguću i uobičajenu pojavu na izborima, nego to čini samo za ovaj konkretni i sporni slučaj „cepanja glasova“ koji se na nekim mestima dogodio na izborima 2016. Potvrdu da taj pojedinačni slučaj cepanja glasova predstavlja izbornu krađu, Pavlović dokazuje uvođenjem nove dimenzije u analizu. On smatra da je neophodno uključiti kontekst, odnosno razumevanje situacije, jer u društvenim odnosima ne važe opšti zakoni kao u prirodi. I to je ispravno uradio: reakcije pojedinaca mogu biti sasvim različite na iste uzroke (jedno dete čiji su roditelji alkoholičari postaje i samo alkoholičar, a drugo postaje anti-alkoholičar). Da bismo razumeli ljudsko delovanje moramo razumeti kontekst nekog delovanja, to jest moramo uzeti u obzir smisao koji pojedinci pridaju svojim akcijama. I tu nema šta da se prigovori. Otuda hermeneutika koja uvodi razumevanje teksta na osnovu kontekstualne (smislene) analize, otuda i socijalna teorija Maksa Vebera o intersubjektivnoj interakciji u kojoj jedan akter interpretira smisao drugog na subjektivan način.

Iako je krenuo dobrim putem koji je prilagođen društvenim fenomenima i pokazao da se samo tako mogu razumeti neke „nelogične“ situacije, Dušan Pavlović nije uspeo da dokaže da se u ovom konkretnom slučaju cepanja glasova, uzimajući u obzir i kontekst, može ustvrditi da je reč o izbornoj krađi. On je za kontekstualnu analizu koja će potvrditi njegovu računicu o krađi glasova, uzeo opštinu Mladenovac kao case study. U toj opštini je za grupu građana Beli Preletačević glasalo 5.200 glasača, a na republičkom nivou su ti isti građani masovno glasali za režimske stranke (SNS, SPS, SRS). U toj opštini su SNS, SPS i SRS dobile 4.000 glasova više na republičkom nivou nego na lokalu, dok su sve ostale liste na republici u Mladenovcu dobile manje-više isti broj kao na lokalu. Dokazni postupak na slučaju Mladenovac pokazao se neuspešnim i pokazaću zašto.

Problem u dokazivanju osnovne teze o krađi glasova nastao je zbog toga što je Dušan Pavlović netačno protumačio kontekst. On je krenuo od pogrešne pretpostavke da su, kako on kaže, „glasači Belog ljudi sa jakim anti-sistemskim i anti-establišment stavom. Birači kojima je svega preko glave. Oni bi, po toj logici, trebalo da glasaju za sličnu stranku na republičkom nivou, ili da uopšte ne glasaju”. A zašto ipak nisu glasali logično, nego baš nelogično za režimske stranke? Pavlović smatra da je najverovatnije objašnjenje izborna krađa, jer zaista, zašto bi takvi anti-sistemski opozicionari glasali za režimske stranke?

Nelogičnost o kojoj govori Pavlović je samo prividna zbog pogrešne interpretacije Preletačevićevih glasača. On nije imao nijedan razlog da pretpostavi da su glasači Belog nekakvi jaki “anti-sistemski glasači”. A i nisu takvi, jer je sam Preletačević obelodanio prevaru glasača koju je savršeno izveo i zbog koje se proslavio. On nije dobio 5.200 glasova zato što je zastupao antisistemske (antirežimske i opozicione) stavove, nego je izveo perfektan eksperiment i ismejao režim tako što se ponašao super-sistemski. Preletačević i drugovi su se obukli u bela odela i obećavali građanima brda i doline, zapošljavanje i druge važne potrepštine, baš kao što to režimske stranke čine. Samo tako, super laganjem, može se protumačiti to da je jedna i lokalno nepoznata grupa (za razliku od Šapićeve grupe koja je već bila poznata u Novom Beogradu) mogla da dobije tako veliki broj glasova. Pitanje za Pavlovića je otkud u Mladenovcu toliki opozicionari, pored već postojećih opozicionih stranaka koje su bile na glasačkom listiću, kao da kod nas takvi birači rastu na grani. Istina je to da je Preletačević uspeo da sprovede fantastičnu i ubedljivu prevaru režimskih birača koji uopšte nisu oni Pavlovićevi glasači sa „jakim anti-sistemskim i anti-establišment stavovima“. U tome je i bila velika Preletačevićeva fora, da nasanka režimske glasače glumeći sistemski način pridobijanja glasača. Konačno, tek pošto je obavljeno glasanje i objavljeni rezultati, Preletačević se pojavio u javnosti i ispričao kako su namagarčili građane upravo kopiranjem režimskog ponašanja. Kako je Pavloviću (i DJB računicama) mogla da promakne ova prevara kad se sam Beli njome hvalio.

Pošto smo utvrdili da je reč o prevari velikog broja SNS, SRS i SPS glasača, koji nisu opozicija režimu (zato su i naseli na prevaru i dali glas Belom), oni su sasvim logično na republičkom nivou masovno glasali za svoje režimske stranke. Kontekstualna analiza pokazuje da se u realnosti uopšte i nije dogodilo cepanje glasova i sumnjiva razlika u broju glasova između lokalnog i republičkog nivoa, nego upravo suprotno – straight-ticket voting to jest usaglašeno glasanje na oba nivoa. Bar kad je reč o Mladenovcu, izgleda da krađe nije bilo.

Preletačević je stvarno ispao genije: ne samo što je uspeo da nasamari birače, nego je izgleda promakao i Dušanu Pavloviću. Ništa bez konteksta, tu se slažemo.

Peščanik.net, 10.02.2017.

Srodni linkovi:

Vujo Ilić: Dva puta ništa – Krađe nije ni bilo?

Dušan Pavlović – Krađe nije ni bilo? Odgovor Vuji Iliću

Dejan Ilić – Kratak prilog raspravi o krađi

Vujo Ilić – Moramo da pričamo o Mladenovcu


The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)