Uvod: intelektualci na srpski način

Glasati ili ne glasati? Podržati nekog ili nikog? Prividno šarena politička scena u Srbiji uvek deluje zanimljivo, posebno kada se u „ideološku bitku“ uključe intelektualci.

S obzirom na tradicionalnu zatvorenost i provincijalnost srpske intelektualne scene, kao i na to da ni po jednom kriterijumu ne pripadam mitskoj kategoriji „srpskog intelektualca“, ne nameravam da se u jednom kratkom tekstu uključujem u ove rasprave. Međutim, mislim da je, iz ugla proučavanja svakodnevnice (odnosno nekakve „etnologije svakodnevnog života“) na ovim prostorima važno razjasniti značenje pojedinih pojmova i njihovu moguću upotrebu i aproprijaciju – posebno s obzirom da je nekoliko vrsnih istoričarki u svojim raspravama o političkoj kulturi i istorijatu pojedinih ideja u Srbiji, poslednjih godina već ponudilo dosta materijala za tumačenje aktuelnih događanja na srpskoj političkoj sceni.

Naravno, govoriti o „intelektualcima“ u Srbiji je pomalo rizično, pre svega zbog toga što takozvana „intelektualna elita“ verovatno nije postojala još od vremena nadrealista (onih od pre Drugog svetskog rata, ne sa „top liste“). S jedne strane, „narod“ je uvek gajio određenu dozu prezira prema onima koji „nešto misle“ (što se vidi i iz uzrečice, odnosno prekora: „nemoj da filozofiraš“) – i tu se nije mnogo odmaklo od scene u Domanovićevoj pripoveci od pre više od sto godina, gde policajci tuku čoveka na ulici, jer im se učinilo da „on nešto misli“. S druge strane, i ona manjina koja je makar završila neke škole i fakultete,1 je uvek nastojala da se dopadne „narodu“ i da od „širokih narodnih masa“ dobije aplauz i odobravanje za svoje poteze – i tu su uvek bili zajedno ljudi sasvim različitih ideoloških profila i političkih preferenci, od ekstremno levih, do ekstremno desnih. Ako se traži odobravanje od širokih narodnih slojeva, onda to znači i da će bilo kakav stvarni intelektualni napor biti vrednovan samo pragmatično – u smislu njegove neposredne koristi za društvene aktere, a pre svega za nosioce izvršne vlasti, odnosno političare. Ovo, između ostalog, obezvređuje i obesmišljava naučni rad, pa je zato lako razumeti prezir „širokih narodnih slojeva“ prema nauci,2 ali i prilično tužne rezultate delovanja naučnika u Srbiji.3 Pošto se ukinu i obesmisle svi kriterijumi za vrednovanje nečijeg rada (u smislu naučnog „outputa“, objavljenih radova u relevantnim publikacijama, i tome slično), ako se nametne ideja da su oni koji objavljuju u stvari „prozapadni“ (i kao takvi, navodno neprijateljski raspoloženi prema „domaćoj sredini“), onda je, naravno, biti lako „prvi u selu“, pa se ljudi koji su nekada možda i imali nekakve veze sa naukom (većina ministara u srpskoj vladi je ipak završila neke fakultete) blaženo prepuštaju uživanju u masovnom neznanju. Zato i istoričarke poput Latinke Perović i Dubravke Stojanović govore i pišu o takozvanom „savezu elita“ (koji funkcioniše još od kraja XIX veka), odnosno, koaliciji obrazovanih staleža srpskog društva, koji su se udružili sa tradicionalnom „domaćinskom“ političkom elitom da zaustave reforme ovog društva. U ovom udruživanju oni u stvari (vrlo pragmatično) štite sopstvene interese, jer, kada bi postojali nekakvi „objektivni“ kriterijumi, njih kao nekakve „elite“ ne bi ni bilo.4

Ponekad izgleda da bi opcija koja sebe naziva liberalnom5 mogla da ponudi alternativni pravac delovanja. Insistiranje na slobodnim, autonomnim, pojedincima kao osnovnim činiocima jednog slobodnog društva, zasnovanom na poštovanju ljudskih prava i tržišnoj ekonomiji, sa jasnim pravcima razvoja i idejom kuda želi da se stigne, moglo bi da odlučujuće doprinese pomaku Srbije u civilizacijskom smislu.6

Problem je što takva opcija danas u Srbiji ne postoji.

Liberali i liberalizam

Pre četrdesetak godina su tadašnji „liberali“ u okviru SK Srbije (Marko Nikezić, Latinka Perović, Mirko Čanadanović i drugi) pokušali da pokrenu stvari sa mrtve tačke i modernizuju društvo, ali im tada to sistem jednostavno nije dozvolio (Perović 1991, Manojlović Pintar 2008: 180, Popović-Obradović 2008: 441-447). Danas (jul 2009.) opcija okupljena oko LDP-a predstavlja verovatno nešto najbliže racionalnom izboru7 povezivanja sa svetom i razvoja društva (pre svega u ekonomskoj sferi), ali je ta opcija još vrlo šarolika i tek treba da osmisli način kako da svoja programska opredeljenja učini razumljiva svojim potencijalnim glasačima. Jedan od problema političkih partija (odnosno pokreta) u Srbiji je to što se one uvek obraćaju onima koji će ionako glasati za njih – mada bi bilo logično da pokušaju da pridobiju i nove glasače. Ovde je potrebna određena doza pragmatizma – ali ne onog koji bi povlađivao „širokim narodnim masama“, već onog koji bi pokušao da jednu vrednu ideju (autonomnog pojedinca kao osnovnog činioca jednog slobodnog društva) predstavi kao osnovni uslov boljeg života svih ljudi na ovim prostorima.

Da bi se došlo do određenog civilizacijskog pomaka, neophodno je razbiti „savez elita“, ili ga bar učiniti potpuno besmislenim. To bi bilo relativno jednostavno sprovesti uvođenjem kriterijuma u nauci – da pomenem prvo nešto što je meni najbliže (ma koliko to zvučalo surovo i čak „neoliberalno“), ali i privatizacijom javnih preduzeća (na šta se ova država ionako zakonski obavezala pre više godina), ukidanjem svih monopola (da, to bi značilo i ozbiljan udarac na partijske budžete), kao i (stvarnim, ne deklarativnim) poštovanjem prava na svojinu.8 Kada je ovo poslednje u pitanju, uzdržanost srpske vlade prilikom potpisivanja deklaracije u Terezinu o povratku imovine opljačkane od Jevreja tokom Drugog svetskog rata, krajem juna 2009, ne predstavlja samo čin neverovatne političke gluposti i arogancije, već i logičnu posledicu odbijanja da se vrati imovina onima kojima je ona oduzeta posle 1945. Naravno, vlasti će takvu odluku kad-tad morati da donesu, samo će cena biti znatno veća, a račun će, po običaju, dobiti svi građani – a ne samo nekoliko političara koji su odlučili da se ponašaju poput drumskih razbojnika.

U političkoj sferi, poštovanje elementarnih ljudskih prava za sve ide protiv shvatanja ljudi koji demokratiju vide pre svega kao povlađivanje „manjinama“ („šta sad hoće te žene“, ili „Muslimani“, ili „Jevreji“, „Romi“, bilo koje manjinske grupacije…) ili ulizivanje mrskom „Zapadu“, a što je lepo izrazio jedan poslanik u Narodnoj skupštini Srbije pre sto godina:

„Ja sam, gospodo, protiv demokratije, protiv vlade i njene većine još zato što demokratija počiva i na principu jednakosti, principu koji ne odgovara prirodi i koji je jedna pogrešna racionalistička tvorevina osamnaestog veka. Taj tip jednakosti, nivelisanja, uništava svaki autoritet, dakle i autoritet vlasti. Demokratija je nešto što ide protiv autoriteta vlasti, ona uništava vlast, a ko ništi vlast, taj ništi zakon, a ko ništi zakon, taj ništi i državu.“9

U ovakvom načinu razmišljanja, konačna i daleko najveća šteta jeste „nepoštovanje države“, dakle, država predstavlja vrhovni autoritet i ideal, presuditelja, odnosno, u srpskom slučaju, nežnog i po potrebi strogog roditelja, koji se brine za svoju decu. Ova potreba za kolektivom, za utapanjem u nekakvo imaginarno mnoštvo, u Freudovsku „prvobitnu hordu“ (Freud 2001), predstavlja siguran pokazatelj straha od postojanja slobodnih pojedinaca, koji će razmišljati svojom glavom i sâmi donositi odluke.10 Onih pojedinaca na koje je pre vek i po mislio Mill kada je kao „jedan vrlo jednostavan princip“ svog dela O slobodi naveo da je: „U odnosu na sebe, svoje sopstveno telo i um, pojedinac suveren“ (Mill 1985: 69).11

O koristi i šteti države za život

Država, odnosno kolektiv koji današnji nastavljači citirane ideje Živojina Perića štite, predstavlja dobar primer samoreplikujućeg organizma, od čijeg postojanja imaju koristi pre svega oni koji su unutar njega (odnosno zaposleni u državnoj upravi, njenim savetima i raznim agencijama, koordinacionim telima, itd.). Kako je svojevremno tvrdio istoričar Charles Tilly (1990), savremene države nastaju u Evropi oko XVI veka, i organizovane su na identičnim principima kao i sicilijanska mafija: one nude „zaštitu“ građanima (odnosno svojim podanicima), u zamenu za novac (odnosno porez – u slučaju mafije, to se zove drugačije, „reket“).

Nije mi cilj da se ovde upuštam u teoretske raspave o opravdanosti postojanja države (za detaljne diskusije o ovom pitanju, upor. Sanders i Narveson 1996) – jedino što mogu primetiti jesto to da, koliko mi je poznato,niko do sada nije argumentovano pokazao da država mora da postoji, odnosno da je ljudskim bićima lakše da realizuju svoj pun potencijal baš unutar jedne takve zajednice. Tako se „ideja države“ uzima kao jedna specifična „normativna ideja“, za koju pre svega oni koji rade za državu smatraju da je sâma po sebi dobra, te da je postojanje savremenih država na neki način i teorijsko opravdanje njihove egzistencije. U stvari, „ideja države“, kao i mnoge druge ideje, poput „slobode“, „demokratije“, „tržišta“ (da navedem samo neke u koje i sam verujem), itd, svoj značaj pre svega duguje tome što ljudi veruju u nju.

Ovakvu gotovo religioznu privrženost moguće je razumeti baš kao potrebu da se pobegne od individualnosti, da se „suverenost“ nad sopstvenim telom i umom preda nekom drugom, „višem“ autoritetu. Taj autoritet je nekada bila religija, ali danas je pre svega država. A od obožavanja države pa do otklizavanja u totalitarizam nije dugačak put; uostalom, italijanski fašistički vođa Mussolini je u jednom govoru 8. oktobra 1925. rekao: „Sve za Državu, ništa izvan Države, ništa protiv Države“ (Bracher 1973-74: 409).12 U ovom kontekstu treba razumeti i insistiranje gotovo svih političkih partija u Srbiji danas na principu „državotvornosti“.13 „Princip Države“ se zato postulira kao najviši ideal, a odbrana onoga što elita na vlasti smatra državnim prioritetima (a što se uglavnom odnosi na već izgubljene bitke na međunarodnom planu) postaje pitanje od najvišeg državnog interesa. Stvara se i specifičan kulturni model ponašanja, obrazac po kome su svi pripadnici današnjeg srpskog društva u obavezi da se poistovećuju sa ovim idealima, što pothranjuje etničku homogenizaciju, s obzirom da su se, nakon izgubljenih ratova 1990-tih, vodeći srpski nacionalisti zaista približili svom idealu života „svih Srba u jednoj državi“. Iz ovog ugla posmatrano, „čovek može, za romantičara ove kulture, da bude ili Srbin ili čudovište” (Konstantinović 1991: 238).

Naravno, ovo pokazuje samo kuda vodi put sadašnje srpske politike, ukoliko ona bude bila dosledno sprovođena i njeni trenutni principi realizovani. Olakšavajuća okolnost je to što (i pored svih napora konzervativnih stranaka) Srbija definitivno nije fašistička diktatura nalik na Italiju 1920-tih (ovo i pored činjenice da se u Srbiji – i to često od strane ljudi rođenih 1970-tih – veličaju kolaboracionisti poput Draže Mihailovića i Milana Nedića, te da je Srbija verovatno jedina država u Evropi u kojoj se zvanično ne zna ko je učestvovao, ni ko je pobedio u Drugom svetskom ratu, kao i kojoj je sramota biti antifašista),14 a nema ni diktatora (domaći hegelijanci ne mogu da proizvedu čak ni nekoga nalik na njegovog ministra Gentilea).

Zaključne napomene: liberalno rešenje?

Pišući o „porazu moderne Srbije“ 2003, Olga Popović-Obradović je navela, kao kontrast poraženoj politici „srpskih liberala“, velikosrpske projekte, koje simbolizuju Nikola Pašić početkom i Dobrica Ćosić krajem XX veka. Citat višedecenijskog srpskog premijera je veoma indikativan: „Nacionalna sloboda celog srpskog naroda bila je za mene veći i jači ideal, no što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini“ (2008: 449). Utapanje u masu, bežanje u mitsku prošlost (oličenu u borbenom pokliču „Kosovo je Srbija“), bekstvo od lične odgovornosti za sopstvene postupke, kao i od odgovornosti za sopstveni život (jer je uvek mnogo lakše očekivati da država nešto nekome dâ, nego da se sâm za to izbori sopstvenim radom), bila je dobitnička kombinacija političkih elita na vlasti u Srbiji.

Problem političkih partija je bio i ostao činjenica da je učešće u vlasti (kao posledica rezultata na izborima, gde je bilo neophodno da se dopadnu „širokim narodnim masama“) bio i ostao njihov glavni cilj. Ovo sadrži i važnu egzistencijalnu komponentu, s obzirom da je, prema podacima iz Državnog kalendara za 1903, veliki broj stanovnika Beograda još tada zavisio od poslova u državnoj (ili gradskoj) administraciji (Stojanović 2009). Dubravka Stojanović u svom radu ukazuje na to da je ovde izostao razvoj privatnog preduzetništva, koji je npr. u državama zapadne Evrope bio zaslužan za modernizaciju društva i razvoj demokratskih institucija.15

Naravno, ukoliko prihvatimo da je svaki pojedinac slobodan da napravi neki izbor, onda postoji i sloboda da se pogrešno izabere. Problem je, međutim, kada ta sloboda pogrešnog izbora postane pretnja opstanku ne samo onih koji su taj izbor napravili (u kajnjoj liniji, to je njihovo pravo), već i ljudi oko njih. Ovde se ne radi o prostoj „tiraniji većine“, već o destruktivnom potencijalu, ekvivalentu crne rupe u svemiru koja uništava svu materiju oko sebe, koji bi trebalo nekako zaustaviti.

Liberalna opcija predstavlja danas najracionalnije rešenje za budućnost ovih prostora, ali ovu opciju je neophodno predstaviti baš tako, kao najracionalniju moguću. S obzirom na propast velikodržavnog projekta u privredi i politici, neophodno je staviti u središte obraćanja javnosti suverenog pojedinca. Ovo nije nešto što se može postići u kratkom periodu, mada određeni pomaci jesu mogući već sada, s obzirom da se već nekoliko decenija (osim u jednom kratkom periodu, 2000-2003) vlasti u Srbiji pokazuju kao potpuno nesposobne da osiguraju bolji život svojih građana, kao i da im pruže nekakvu perspektivu, odnosno ponude da makar mogu da se nadaju kvalitetnijem životu u budućnosti. Za ovo je neophodno pre svega ulagati u obrazovanje (na svim nivoima, ali i u nauku, ma koliko to nekome u tradicionalističkoj Srbiji šokantno zvučalo), jer je velika verovatnoća da će baš obrazovani pojedinci, koji imaju uvid u sve opcije i njihove praktične konsekvence (a ne samo u nacionalne mitove koji im se povremeno serviraju kao lek za sve nedaće) biti u stanju da naprave racionalni izbor. Ovakav izbor bi se onda argumentima nametnuo i kao pragmatično rešenje, jer bi pojedincima (kao i društvu koje oni čine) omogućio prosperitet i kvalitetniji život. Komparativna istraživanja političkih sistema (kao, na primer, Eisenstadt 1959) odavno ukazuju na to da je želja za boljim životom vrlo rasprostranjena u različitim društvima i u različitim kulturama. Naravno, nemoguće je predvideti da će, kada i ukoliko do ovog obrazovanja i predstavljanja svih opcija dođe, baš takav izbor biti i načinjen, kao što je nemoguće predvideti da će većina ljudi zaista i želeti da žive bolje i kvalitetnije. Ali smatram da bi bilo u redu (ili „pravedno“, u nekom opštem, metafizičkom smislu) da se ljudima na ovom prostoru makar pruži mogućnost da slobodno odlučuju o svojoj sudbini. Bar su toliko zaslužili.

Reference

Boudon, Raymond, i François Bourricaud. 1986. Dictionnaire critique de la sociologie. Drugo izdanje. Paris: PUF.

Bracher, Karl Dietrich. 1973-74. Totalitarianism. Dictionary of the History of Ideas t. 4: 407-412.

Cassen, Bernard. 1997. Adieu au rêve libertaire d’Internet? Le Monde Diplomatique, août 1997, str. 16.

Eisenstadt, S. N. 1959. Primitive Political Systems: A Preliminary Comparative Analysis. American Anthropologist 61(2): 200-220.

Freud, Siegmund. 2001 [1913]. Totem and Taboo: Resemblances between the Psychic Lives of Savages and Neurotics. Autorizovani prevod James Strachey. London: Routledge.

Konstantinović, Radomir. 1991 [1969]. Filosofija palanke. Beograd: Nolit.

Manojlović Pintar, Olga. 2008. Liberal, liberalno, liberalizam. U: Snaga lične odovornosti, ogledi i rasprave povodom 75-og rođendana Latinke Perović, str. 177-187. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Mill, John Stuart. 1985 [1859]. On Liberty. Priredila i predgovor napisala Gertrude Himmelfarb. Harmondsworth: Penguin.

Otsuka, Michael. 2003.Libertarianism without Inequality. Oxford: Clarendon Press.

Perović, Latinka. 1991. Zatvaranje kruga: Ishod političkog rascepa u SKJ 1971/72. Sarajevo: Svjetlost.

Perović, Latinka (ur.) 2003. Srbija u modernizacijskim procesima 19. i 20. veka: uloga elita. Beograd: Čigoja.

Popović-Obradović, Olga. 2008. Kakva ili kolika država. Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka. Priredila i predgovor napisala Latinka Perović. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Sanders, John T., and Jan Narveson (eds.) 1996. For and Against the State: New Philosophical Readings. Lanham (MD): Rowman & Littlefield.

Steiner, Hillel. 1994.An Essay on Rights. Oxford: Blackwell.

Stojanović, Dubravka. 2009. Professions and the Middle Class Dynamics in Belgrade, 1890-1914. Neobjavljeni tekst.

Tilly, Charles. 1990.Coercion, Capital and European States, AD 990-1990. Oxford: Blackwell.

Autor je istraživač u Institutu društvenih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 09.07.2009.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. U vrlo opštem smislu. Naravno da ne mislim da je završavanje fakulteta nužan uslov postojanja nečijeg intelekta – tu je dobar primer Miroslav Krleža, jedan od najvećih i najznačajnijih intelektualaca ovih prostora, a koji je imao završenu srednju školu.
  2. Ovaj prezir je pre par nedelja dao sebi oduška kroz postove na sajtu „Tržišno rešenje“, a povodom polemike u javnosti oko prestanka finansiranja Istraživačke stanice Petnica.
  3. Prema skorašnjim podacima, koje je u razgovoru za Danas od 2. juna 2007. izneo dr Tibor Živković, naučnici u Srbiji objavljuju, u proseku, tri do pet puta manje od njihovih kolega u Mađarskoj i Bugarskoj – mada su prosečne plate naučnika u Srbiji veće nego u ovim zemljama.
  4. A o nepostojanju kriterijuma govori i podatak, koji je Milan Vlajčić izneo u Blicu od 6. jula, da Dušana Makavejeva, poznatog i priznatog režisera koji je predavao širom sveta, i na čijim filmovima su se školovale i školuju se generacije sineasta, niko nije pozvao da održi ni jedno jedino predavanje na tolikim fakultetima i akademijama u ovoj zemlji.
  5. Naravno, liberalizam u stvari predstavlja „kompleks teorijskih orijentacija i praksi“ (Boudon i Bourricaud 1986: 341), ali iz teksta će biti jasna konkretna teorijska i praktična orijentacija za koju se zalažem.
    Na primer, ne mislim da je moguće nazivati se „liberalom“ u sferi ekonomije, a podržavati ultrakonzervativne (i čak profašističke i rasističke, poput Partije slobode u Austriji, Nacionalnog fronta u Francuskoj, ili Progresivne partije u Norveškoj) partije i političke orijentacije.
  6. Ali i u svakom drugom – kulturnom, privrednom, itd.
  7. Pod racionalnim izborom mislim na izbor koji bi vodio blagostanju pojedinaca, ali, kroz to, i prosperitetu čitave zajednice. U ovom slučaju, radilo bi se o povezivanju sa svetom, uspostavljanju demokratskih načela, poštovanju ljudskih prava, napuštanju „planske privrede“ i uplitanja države u ekonomiju, vraćanjem oduzete/ ukradene imovine (dakle, poštovanjem privatne svojine), itd.
  8. Kada se radi o poštovanju prava na svojinu, zanimljivo je da neki lokalni blogeri, koji se zalažu za pravo na svojinu kada se radi o fizičkim stvarima (stan, automobil, i tome slično), bitno relativizuju stvari kada se radi o intelektualnoj svojini, pa je, tako, dozvoljeno i poželjno skidati sa Interneta sve što se može – bez obzira da li to nekome pripada ili ne.
    Naravno, zanimljivo je napomenuti da ovako „opušten“ stav prema tuđoj intelektualnoj svojini po pravilu imaju oni koji sâmi nikada ništa intelektualno nisu ni stvorili. O problematici povezivanja tržišta i Interneta, v. Cassen 1997.
  9. Govor Živojina Perića iz 1909, citira ga Dubravka Stojanović (u Perović 2003: 76).
  10. Individualizam za koji se zalažem ne znači samo pravo na posedovanje i trošenje svih raspoloživih resursa, već uključuju i odgovornost prema drugima, u smislu da i oni imaju to pravo – što uključuje konsenzus, sporazumevanje i brigu za one koji nisu u stanju da se brinu za sebe (Steiner 1994, Otsuka 2003). Međutim, ovo je moguće pre svega između pojedinaca koji su „suvereni“ u smislu u kome je to smatrao Mill.
  11. Over himself, over his own body and mind, the individual is sovereign“.
  12. Tutto nello Stato, niente al di fuori dello Stato, nulla contro lo Stato“.
  13. Upor. briljantan i duhovit tekst na tu temu Svetislava Basare u Danasu od 7. jula 2009.
  14. Ne smatram da se ovde radi o slobodi na izražavanje sopstvenog mišljenja, jer ove stavove smatram jednostavno pred-civilizacijskim oblicima iracionalnog izražavanja. Kao takvi, oni nisu nikakvo mišljenje, već instinktivni krik uplašenih i neobrazovanih pojedinaca, nesposobnih da se suoče sa realnošću sveta u kome žive.
  15. „Zbog toga nije bio stvoren ni sloj preduzetnika, koji bi finansijski bili u potpunosti nezavisni od države i koji bi, kao u zemljama zapadne Evrope, bili nosioci modernizacije“ (Stojanović 2009: 2-3).