Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov
Fotografije čitalaca, Filip Gurjanov

Kada su Dani 1998. objavili dosje „Bošnjačka Cosa nostra“ među onima koji su bili glavni u (svojim) gradovima, uz Ismeta Bajramovića Ćelu (Sarajevo), Hamdiju Abdića Tigra (Bihać), Ziju Oručevića (Mostar), Bakira Handanovića (Zenica), bio je i Naser Orić koji je, po tvrdnjama Bajramovića, ali i ostalih “guvernera iz sjene” bio “boss” za Tuzlu i njihova ključna veza za zajednički “biznis”.

Bila je to nova elita koja se prepoznavala po bijesnim automobilima; vlasništvom nad restoranima i diskotekama na najatraktivnijim lokacijama u gradu; javnim manifestacijama bliskosti s političarima s vrha; naglašavanju religioznosti (redovni odlasci na džumu); karitativnim radom (skrb o odanim nasljednicima koji su u ratu ostali bez roditelja ili o nekadašnjim borcima); donatorskim merhametlukom (sportski klubovi i izgradnja novih džamija); preziranjem upotrebe sile (osim kada je “neizbježno”); ekološkom sviješću (kupovina rančeva u blizini gradskih centara, zemljoradnja i uzgajanje životinja); ljubavi prema skupim motorima i psima (uz organiziranje internih kladionica prilikom tradicionalnih borbi pasa); pratnjama (upadljivi nabildani momci koji idu iza)… i društvu najatraktivnijih “koka” u pravilu godišta “koja Titu ne pamte”.

Od Bajramovića do Keljmendija

Tih dana sam provodila dosta vremena s Bajramovićem i njegovom grupom kako bi, na njegov prijedlog, priča bila što “vjerodostojnija”. Jedan dan je rekao da je od prijatelja iz Beograda dobio konja kojega je smjestio na svom ranču na Hotonju. Poveo nas je da ga vidimo. U ograđenom dijelu trčao je lijep konj, a neki momak pored njega, pokušavajući ga smiriti. Bajramović je zagalamio: “Vidi one budale što mi prepada konja.” Pitala sam: ko je to? Odgovorio je: “Naser Orić.”

To je bio moj prvi susret s Naserom Orićem. On tada, jedini od “glavnih”, nije pristao na razgovor sa mnom, a Bajramović mi je, pokušavajući objasniti zašto kod Orića u ovom slučaju ne prolazi njegov autoritet, rekao da mu je zabranio Šaja – Senad Šahinpašić, u to vrijeme siva eminencija u političkom vrhu u Sarajevu i puno veći autoritet u tim krugovima i od Bajramovića.

Kasnije je Orićevo ime u Tuzli povezivano s reketom, iznudama, sukobima s drugim kriminalnim grupama i još kojekakvim krivičnim djelima, ali nikad ništa nije dokazano. Godine su prolazile, uhapšen je i odveden u Haag gdje je optužen za ratne zločine, ali i oslobođen. Vratio se u Sarajevo i odsjeo u hotelu kod Nasera Keljmendija, za kojega će i danas ustvrditi da mu je prijatelj i da on za svog boravka kod njega nikad nije primijetio ništa od onoga što se Keljmendiju stavlja na teret?!

No, da je srebrenički komandant pametniji od prijatelja s početka teksta, s kojima je bio uvezan krajem devedesetih, najbolje potvrđuje podatak da nekih od njih danas nema, dok su drugi potpuno sklonjeni s javne scene, a o moći koju su imali u tim poslijeratnim danima danas samo mogu sanjati, dok je Orić 14. jula 2013. postrojio 28. diviziju a u povodu 16. jula, kada je izvršen proboj na slobodnu tuzlansku teritoriju nakon pada Srebrenice, dok su u prvom redu sjedili Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, Avdo Hebib, komandant Patriotske lige BiH, Emin Švrakić, komandant Zelenih beretki BiH, te predstavnici udruženja srebreničkih žrtava, ministarstava Vlade FBiH… Oriću je nekoliko stotina okupljenih klicalo i aplaudiralo dok je govorio o povodu okupljanja i kako se nikad ne smije zaboraviti ono što se desilo u Srebrenici.

Veliki povratak

Svoj veliki povratak (od genocida u Srebrenici Orić nikad nije govorio o onome što se dešavalo u ovom gradu, niti o onome što je kasnije uslijedilo) Orić je imao nekoliko dana ranije na promociji svoje knjige Naser od Gazimestana do Haaga i nazad.

“Kad bi u ratu Naser ušao u neku prostoriju mi bismo mu ustajali na noge i zato mu ja i danas ustajem”, rekao je na kraju svog izlaganja na promociji Hasan Nuhanović i ustao na noge. Za njim su ustali i ostali prisutni u prepunoj dvorani Doma mladih u Skenderiji, a po nekim procjenama bilo je oko 400 Srebreničana, predstavnika raznih udruženja iz cijele BiH, komandanata s drugih ratišta, nekoliko političara (bivših i sadašnjih)…

Ustajanju na noge, kako bi se odala počast komandantu koji je sjedio među promotorima, prethodile su salve aplauza koje su prekidale govornike koji su nadmašivali jedan drugog govoreći o herojstvu Nasera Orića i njegovom doprinosu za odbranu Srebrenice. Nije bilo nikakve sumnje da ovog, možda i najkontroverznijeg, komandanta Armije RBiH proteklog rata narod i dalje voli i poštuje. I 18 godina nakon rata i genocida koji se desio u Srebrenici za preživjele Orić je “njihov” komandant koji ih je branio u najtežim danima.

A on je na promociji pozvao sve one koje je “prozvao” u knjizi da mu odgovore, “ako imaju argumenata”, na njegove “dokaze” o tome zašto je izašao iz Srebrenice neposredno pred najveću ofanzivu Vojske RS-a koja je rezultirala likvidacijama skoro 8.000 ljudi, kao i zašto je bio predmetom obrade vojno-policijsko-bezbjednosnih službi tadašnje RBiH.

Mediji su tih dana uglavnom i pisali samo o tome koga je sve Orić prozvao i ko mu je sve “pakovao” iz vojne, državne i javne bezbjednosti, a najčešće su se spominjala imena Amira Ahmića, tadašnjeg uposlenika državne bezbjednosti, sadašnjeg oficira za vezu s Haškim tribunalom, Mehmeda Žilića, bivšeg pomoćnika komandanta u Drugom korpusu Armije BiH, Seada Delića, komandanta Drugog korpusa, Hazima Rančića, šefa Centra službe bezbjednosti u Tuzli… ponavljajući Orićeve tvrdnje da im je on bio potreban kao žrtva da bi se odgovornost za Srebrenicu skrenula s pravih krivaca i prebacila na njega. Činjenica je da uz brojne nove detalje u knjizi ipak nedostaju odgovori na neka pitanja.

Operacija Guber

Orić u knjizi tvrdi da je izašao iz Srebrenice (nakon što je prije toga dobio nekoliko poziva koje je odbio) jer mu je rečeno da treba da se pravi plan deblokade Srebrenice. Nije se vratio u helikopteru s ostalima jer je procijenio sa svojim suborcima da situacija nije sigurna… (taj helikopter je oboren od strane VRS-a i nekoliko putnika je poginulo). No, u knjizi je citiran dio iz intervjua s Alijom Izetbegovićem, koji je Šefko Hodžić radio u decembru 1999. i januaru 2000., a koji je objavljen tek u septembru 2012. u časopisu Udruženja za zaštitu tekovina borbe za BiH Korak, a u kome Hodžić pita: “Šta su Predsjedništvo i Vlada učinili da olakšaju teško stanje u ovim enklavama, koje je bilo rezultat objektivnih i tragičnih okolnosti, ali i raskola, nepravedne raspodjele humanitarne pomoći, ubistava, bjekstava ka Tuzli, pa i preko Jugoslavije? U vezi s tim posebno su zanimljiva pisma koja su Vam slali komandant Rasim Delić i ministar MUP-a Bakir Alispahić.”

Izetbegović je odgovorio: “U Srebrenici je bila vrlo teška moralno-politička situacija. Povremeno je nestajalo hrane, a nedostatak soli je bila svakodnevnica. Kao posljedica stalne ugroženosti i specifičnog sindroma zatvorenog grada, u Srebrenici je bilo nervoze, svađa, uzajamnih optuživanja, tuče pa i ubistava. Nasera Orića smo pozvali da utvrdimo o čemu se radi.”

Uslijedila je operacija Guber, koju su zajedno radili državna, vojna i javna bezbjednost, u kojoj su prikupljene izjave i dokumentacija o Naseru Oriću, kao i o onome što se dešavalo u Srebrenici. Hazim Rančić, član tuzlanskog štaba za provođenje operacije Guber (jedan od onih koje Orić proziva u knjizi), prije nekoliko godina je izjavio da ne zna šta je bio cilj operacije (?!), ali da su “nakon pada Srebrenice do organa vlasti došle kontradiktorne informacije o padu tog grada. Ljudi iz Podrinja su se međusobno optuživali, pa je zbog toga naloženo civilnoj i vojnoj službi pokretanje akcije Guber”.

Kontradiktorne informacije

Među “kontradiktornim informacijama” bile su one o unutrašnjim sukobima u opkoljenoj enklavi, “nerazjašnjenim ubistvima Hameda Salihovića, Nurifa Rizvanovića, te pokušajima ubistava Hakije Meholjića, Ibrana Mustafića, Hameda Mustafića i drugih osoba”, s kojima je povezivan i Orić (i grupa njegovih najodanijih boraca, njih 20-ak). Osim toga, navodilo se i da je “Orić surađivao s četnicima, švercovao robu, prodavao namirnice za zlato i novac, odvodio djevojke i žene i neke silovao, te sveukupno vršio teror unutar opsjednute Srebrenice”.

Operacija Guber kasnije je promijenila naziv u Herkul, pa u Istina 910, i proširena je na okolnosti pada Srebrenice. Ova operacija je urađena po odobrenju Rasima Delića, tadašnjeg komandanta ARBiH i Bakira Alispahića, ministra RMUP-a (u okviru koga je u to vrijeme bila državna bezbjednost), a realizirali su je Jusuf Jašarević, šef Službe vojne bezbjednosti, i Nedžad Ugljen, podsekretar za državnu bezbjednost. Uzeto je više hiljada izjava koje su kasnije korištene u procesima pred Haškim tribunalom protiv odgovornih za genocid u Srebrenici, dokumentovana je uloga Holandskog bataljona i međunarodne zajednice, ali su istražena i unutrašnja (međubošnjačka) dešavanja u Srebrenici od momenta uspostave enklave do njenog pada.

No, niti je taj izvještaj ikad objavljen, niti je dio dokaza prikupljenih protiv Orića ikad iskorišten. Izvještaj je sklonjen, a Orić je šutio. U knjizi autor navodi da je Orić dokumente iz Gubera dobio legalno u Tribunalu, no istina je da je Orić dva mjeseca nakon podizanja haške optužnice protiv njega, od obavještajne službe BiH dobio kompletan istražni materijal iz operacije Guber, uključujući i sve prisluškivane razgovore, odnosno reprodukcije koje su bile pohranjene na skoro 300 podfajlova. Do momenta kada je Orić dobio CD s dokumentima od službe, Tribunal nije imao u posjedu dokumente iz operacije Guber. (Što demantira i Vasviju Vidović, Orićevu advokaticu, koja je na promociji njegove knjige ustvrdila kako su Orića odbranili advokati koji nisu dobili nikakvu pomoć od države BiH?!)

Interesantno je zašto Orić ima potrebu da sakrije da je dokumente dobio od bh. obavještajne službe, te da to ipak nije bila istraga usmjerena isključivo na njega i da je imala višestruki značaj za kasnije dokazivanje genocida pred ICTY. Ili, zašto nije, osim dva-tri dokumenta, objavio još neke. Očito da treba objaviti cijelo istraživanje, jer ovako periodično se pojavljuju neki dokumenti i informacije koji ni slučajno ne daju potpunu sliku o onome što je obuhvatala operacija Guber.

Šećer za konja

Orić kao najjači argument koje su službe imale protiv njega često navodi da je svom konju davao šećer dok je narod bio gladan, te priča (o čemu piše i u knjizi) kako je Aliji Izetbegoviću kad ga je upitao o tome rekao: “Koliko su goriva, predsjedniče, potrošili Vaši komandanti u Sarajevu, Tuzli i Zenici vozajući skupocjene džipove?”

Do momenta kada je Orić dobio CD s dokumentima od službe, Tribunal nije imao u posjedu dokumente iz operacije Guber. (Što demantira i Vasviju Vidović, Orićevu advokaticu, koja je na promociji njegove knjige ustvrdila kako su Orića odbranili advokati koji nisu dobili nikakvu pomoć od države BiH?!

Nažalost, istina je da je istraga vođena o puno ozbiljnijim stvarima o kojima su svjedočili sami Srebreničani. Među njima i Ibran Mustafić, jedan od najžešćih protivnika Nasera Orića (koga on također spominje u knjizi, objašnjava da su rođaci, te da mu je Ibran rekao kako to radi da bi zaradio nešto para prodajom svojih knjiga u Bratuncu, Srebrenici…). Mustafić je pričao: “Po dolasku u Tuzlu 1995. dao sam izjavu Službi vojne bezbjednosti i tu sam spomenuo ubistva i silovanja, međutim, umjesto da se nakon toga kazne ubice i silovatelji, ili pak onaj ko lažno optužuje, dakle ja, ta izjava se poslije 10 godina objavljuje u jednom televizijskom političkom magazinu i žrtvi silovanja se ponovo zagorčava život. Tada 14-godišnja djevojčica, koja je sada već zasnovala sretnu porodicu, jedva je nakon medijskog objavljivanja njenog silovanja sačuvala brak. Sve što sam vidio u Srebrenici rekao sam u centrali SDA na sastanku u augustu ’96. koji je organizovao rahmetli Alija Izetbegović.

Na sastanku su bili prvi ljudi iz ARBiH, MUP-a, AID-a, poslanici, Glavni odbor SDA, Izvršni odbor SDA i dvadesetak ljudi srebreničke vlasti. Imao sam strašnih problema poslije ovog sastanka, niko nikada nizašto nije odgovarao i tada sam shvatio da Alija ne želi istinu i da su stvari sa stradanjem Srebreničana previše zamućene… Među Bošnjacima, pak, o ubistvu Nurifa Rizvanovića, Hameda Salihovića, izvjesnog Bilala iz Konjević Polja i oko dvadeset drugih Bošnjaka ubijenih bošnjačkom rukom prije pada Srebrenice, ne smijete ni govoriti, kao ni o ogromnom kriminalu, pljački, što je svakako znatan činilac našeg stradanja.“

Pitanja bez odgovora

Orić je progovorio i o ovim optužbama, no u knjizi je očito da i nakon toliko godina ne želi ulaziti u sukob s nekim od najodgovornijih iz tadašnjeg bošnjačkog vrha, pa njihova imena ne spominje uopće ili se pojavljuju tek usput u citatima. No, ne može se suspregnuti da ne pomene kako je prvi put na sastanku Generalštaba čuo da se akcije plaćaju kad je Hase Tirić tražio novac, ili kako je ostao bez pomoći logističara Halida Čengića jer se nije mogao obuzdati da kritično prokomentira akciju nekog njegovog komandanta…

O samom padu Srebrenice Orić u knjizi, pored ostalog, kaže: “Činjenica je da je sistem komandovanja u nekim brigadama 28. divizije i prije početka operacije Krivaja 95 bio narušen i da su pojedini komandanti u mom odsustvu ignorisali komande pretpostavljene komande i uvodili samovolju. Činjenica je i da je bio unesen nemir, neodgovornost i nemoral, kako u običnog borca, tako i u komandante, komandire jedinica, a posebno u običan narod… Trebao je neko u Srebrenici ko će tim ljudima uliti povjerenje, ko će da im pokaže kako će, da im ličnim primjerom kaže: Idemo. Kada to vide sramota ih da se ne bore…”

Ali je li Orić zaista nešto mogao uraditi? Jesu li u pravu oni koji i danas tvrde da se Srebrenica mogla odbraniti među kojima je i on? Imaju li pravo Srebreničani, a većina je takvih, koji tvrde da Srebrenica ne bi pala da je on bio uz njih? Je li se nesreća mogla bar ublažiti i ko je odgovoran što je, kako Orić kaže, za pravac kretanja kolone izabran najgori mogući? Da li su u pravu oni koji tvrde da je tako odlučeno jer im je iz Sarajeva javljeno da je Žepa već pala zbog čega nisu krenuli u probijanje ka ovoj enklavi? Odgovora na ova pitanja koja se postavljaju 18 godina nema ni u Orićevoj knjizi.

No zašto je on i nakon toliko godina narodni heroj? Zulfo Tursunović Tursun, komandant 281. brigade, jednom je rekao: “Nađite mi jednog komandanta divizije koji je u ratu, poput Nasera, išao prvi s mitraljezom tamo gdje je najteže… Korpusi iz Srbije su preko Drine napadali na nas. Nigdje im niko nije nanio takve gubitke kao mi. Da je sreća kao što nije, trebali bi nam zahvaliti ljudi širom Bosne, a ovako gledaju na nas kao na pse lutalice. Malo nas ko danas shvaća kao ljude, mi smo za njih nekakvi lopovi. Nismo mi mogli biti ni blizu onom kriminalu koji se sprovodio tokom rata u Tuzli i Sarajevu. Kad vidim šta su oficiri naše Armije RBiH i raznorazne bande radili u Tuzli i Sarajevu, kako su pljačkali, kako su se ponašali, širili nemoral, mi smo bili djeca za njih. I to baš u Sarajevu gdje je Predsjedništvo BiH, Generalštab Armije RBiH, Vlada BiH i MUP BiH. Da nije bilo Srebrenice, Žepe i Goražda palo bi i Sarajevo.

Naser je u Srebrenici branio Sarajevo. Avdo Palić je u Žepi branio Sarajevo. Zaim Imamović je u Goraždu branio Sarajevo. Zamislite da mi nismo pružali otpor na Drini i da su svi oni korpusi iz Srbije, koje smo mi zaustavljali i koje smo godinama držali na svojim plećima, udarili na Sarajevo. Mogu oni u Sarajevu sad pričati šta hoće, ali Sarajevo u takvoj situaciji bez naše borbe na Drini ne bi izdržalo.”

Kakav je, da je…

A šta je Naser Orić značio za Srebrenicu možda je najbolje opisao Emir Suljagić u svojoj recenziji knjige o Naseru gdje između ostalog piše da ga je upoznao u proljeće 1992. godine: “I tada je bio samo Naser. I bio je veći od života. Tamo gdje je bio Naser nije bilo klanja, nije bilo silovanih, nije bilo paljevine. Bio je siguran. To što je tada predstavljao u mojim, i u očima drugih sličnih meni – ljudima bez nade i bez izgleda da prežive – nije moralo, niti je imalo mnogo veze sa stvarnošću, ali je svima nama bio potreban baš takav Naser: bez mane, bez želja i potreba, ne čovjek, nego mit oko kojeg smo se okupili i nastavili okupljati…”

I ništa se od tada do danas nije promijenilo. Nakon genocida Srebrenica je pripala Republici Srpskoj što i danas Srebreničani doživljavaju kao najveću izdaju. U RS-u nisu dobro došli. Srpski političari i dalje negiraju da se genocid desio. Djeca u školi uče ćirilicu, a nedavno se u jednoj bošnjačkoj kući dijete prekrstilo kad je čulo crkveno zvono – onako kako ih uče u školi. U Federaciji će uvijek biti došljaci. Ne da nema jake države koja ih može zaštititi već nema ni jakih političara koji im mogu dati bilo kakvu podršku. I upravo zbog toga ovim ljudima je i dalje potreban mit, kao što im je trebao ’92, ’93, ’94… jer za njih se malo šta od tada promijenilo.

Potvrdio je to i gromoglasan aplauz na promociji knjige na izjavu o Oriću: “Kakav je da je, naš je…” Bošnjačkom narodu (u ovom slučaju iz Srebrenice) očito treba heroj, a boljeg (od Nasera) nemaju.

BH Dani, 19. juli 2013.

Udruženje Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje, 15.07.2015.

Peščanik.net, 17.07.2015.

SREBRENICA