Izbeglički dizajn, Slaviša Savić
Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

Angela Merkel za izbegličku krizu tvrdi „mi to možemo“, a sve više nemačkih građana joj odgovara „mi to ne želimo“. Njih zastupa predsednik bavarske Hrišćansko-socijalne unije (CSU) Horst Zehofer. Merkel kaže da je nemoguće zatvoriti 3.000 kilometara nemačke granice, a on to naziva “kapitulacijom pravne države pred stvarnošću”. Ovo je važan iskaz, jer pokazuje da Merkel uvažava stvarnost, a da je za populistu Zehofera važnija pobeda politike nad njom.

Ovaj sukob unutar stalne CDU/CSU koalicije nam pruža retku priliku da prisustvujemo jasnom sukobu dva suprotna principa. Izbeglička kriza je proizvela neobičan dualizam u nemačkom društvu. Predsednik Joakim Joda Gauk je u avgustu to nazvao Nemačkom svetla i tame: „Nemačka svetlost se suprotstavlja nemačkoj tami, koja u zanosu ksenofobije juriša na izbegličke i azilantske centre“. Slika jeste uprošćena, ali pogađa suštinu.

U međuvremenu su pozicije snaga svetlosti znatno oslabljene i kao da im preti poraz. „Nemci ponosno zagledani u sunce“ – pod ovim naslovom u Špiglu Nils Minkmar odgovara mračnjaku sa severa, piscu Boto Štrausu: „Ne postoji bolja Nemačka od ove u kojoj upravo živimo i ne treba da strepimo od budućnosti“. Tu progovara velika nemačka čežnja, koja struji po redakcijama medija i lebdi uz visoke tavanice salonskih stanova u Šarlotenburgu, Ependorfu i Bogenhauzenu: čežnja za slobodom od krivice i uloge krivaca.

Na tu čežnju misli Boto Štraus kada kaže: „Usiljena dobrodošlica izbeglicama je samo eufemizam za naš večiti strah“. Ovog bajkovitog leta mnogi nemački građani su poželeli da konačno budu dobri, ali stigla je jesen i njihov broj se smanjuje. Navikli smo da budemo loši, tako nam je udobnije. Naš rasizam ima novu metu – izbeglice, pre svega muslimane. U javnosti raste islamofobija koja već odavno tinja u elitama. Tako je stručnjak za medije Norbert Bolc u januaru lakonski tvitovao: “Reći da je islam deo Nemačke je ili krajnje banalna konstatacija (u Nemačkoj žive muslimani) ili priznanje kapitulacije”. I književnica Monika Maron je otvoreno priznala: „Zašto treba da budem „prijateljica“ islama? Mogu da imam prijatelje muslimane, ali ne moram da prihvatim njihovu primitivnu religiju sa političkim ciljevima punim mržnje od koje se trese ceo svet“. Novinar Henrik M. Broder duhovito predlaže da se božićni sajam preimenuje u zimski, da „slučajno ne bismo povredili osećanja nemačkih muslimana“.

Ova atmosfera priziva poznatu definiciju ksenofobije Teodora Adorna kao – glasina o strancima. Opština Gota je demantovala vesti da su prodavci zahtevali od izbeglica da sadržaj svojih kupovina prijave vlastima. U Šverinu je javni servis NDR demantovao glasine da stranci jedu konje i da su napastvovali neku ženu. Policija za sada ne beleži veći broj krivičnih dela imigranata, ali su zato krivična dela protiv njih u stalnom porastu.

Mračnjaka ima i u našem pravosudnom sistemu. Posle podmetanja požara u izbegličnom centru u Severnoj Rajni Vestfaliji, osumnjičeni (među kojima je bio i jedan vatrogasac) nisu kažnjeni zatvorom. Nadležni javni tužilac je objasnio: „Motivi počinilaca su bili lična a ne politička uverenja. To nisu radikalni desničari, već samo ljudi uplašeni od izbeglica“.

Bavarska Hrišćansko-socijalna unija na sledećim izborima konačno može da nastupi samostalno.

Spiegel, 12.10.2015.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 17.10.2015.

IZBEGLICE, MIGRANTI