Ovako danas (8. 3. 2008.) pišu jedne sarajevske dnevne novine, a pod naslovom Sve velikane rodile su majke: “Povodom Dana žena dobar provod zagarantovan je u sarajevskim kafićima i restoranima. U gradu će večeras vladati slavljenička atmosfera, a glavni cilj je da se damama iz našeg grada pruži što bolji provod. Groznica subotnje večeri u The Clubu protrest će i vaš svijet, te vam pružiti noć za pamćenje, neovisno da li odlučite doći sa društvom, voljenom osobom ili pak sami. U klubu Trezor večeras je Girls night party, dok je u caffeu X party pod nazivom So sexy, namijenjen svim djevojkama. Caffe-bar Opera organizuje koncert Kazoo benda, dok će u Skenderiji nezaboravni Oliver Dragojević koncertom čestitati Dan žena svim damama koje vole njegove balade. Samo za dame večeras će u Coloseumu biti organizovan muški striptiz.”

Pročitavši ovo, sjetio sam se sjajnog eseja pokojne hrvatske etnologinje Dunje Rihtman-Auguštin Kako je umro Osmi mart (objavljen u knjizi Ulice moga grada, XX vek, Beograd, 2000.). Esej je zapravo mala historija obilježavanja Osmog marta u Jugoslaviji (s fokusom na Hrvatsku) nakon drugog svjetskog rata. U socijalističkoj Jugoslaviji, kaže Rihtman-Auguštinova, 8. mart nikad nije bio državni praznik, ali se tijekom cijeloga socijalističkoga razdoblja obilježavao/slavio različitim intenzitetom i uz promjenljive političke naglaske. U najkraćem: ta se historija može sažeti na trijadu: obilježavanje, slavljenje, ignoriranje. Pozivajući se na Ivana Čolovića, Dunja Rihtman-Auguštin primijećuje da je za “obilježavanje” karakteristična odgojna i propagandna simbolika, odnosno podsjećanje na historijat feminističkog pokreta i borbe za ženska prava. “Slavljenje” 8. marta, međutim, kako izvrsno zapaža Rihtman-Auguštinova, više ima veze sa “slatkastom sličicom majčinoga dana” nego sa feminizmom. Ignoriranje je pak, konkretno u Hrvatskoj, povezano sa “kulturom laži”, odnosno sa pokušajem da se iz kolektivne memorije izbriše sve što ima ikakve veze sa socijalističkom Jugoslavijom.

U Bosni i Hercegovini, međutim, jugonostalgija, u smislu pamćenja posljednjeg perioda normalnog života, vjerovatno je najsnažnija na prostoru ex-SFRJ. Valjda i zbog toga se 8. mart nikada nije pokušalo izbaciti iz kolektivnog imaginarija (kao što se jest pokušalo s Djedom Mrazom, što je još jedna od tema Dunje Rihtman-Auguštin, no to je posve nova priča.) Ipak, i ove godine, kao i svih prethodnih, nema ni traga “obilježavanju” osmog marta, stvar se svela na “slavlje”, što je valjda jasno i iz članka citiranog na početku. Ove je godine, međutim, 8. mart pao u subotu te se u državnim firmama uopće nije radilo i nije bilo onog rituala o kojem, u kontekstu osamdesetih godina prošlog stoljeća piše Dunja Rihtman-Auguštin, a koji se doslovce ponavlja u Bosni u prvoj deceniji dvadeset i prvog: radni dan koji za žene zvanično traje do podneva, no također i dan u kojem se de facto niko ne ubija od posla, ni žene ni muškarci, dan pučke fešte.

Ipak, postoje varijacije na staru temu. Sportske kladionice, taj ključni toponim urbanog bosanskog tranzicijskog pejzaža, vikendom po pravilu rade do osam uveče. U kladionicima rade isključivo žene te je ove subote, za Osmi mart, radno vrijeme prikladno skraćeno do 17:30. Gradske ulice prepune su cvjećarskih tezgi, prolaznici na ulici ritualno cmaču poznanice i čestitaju im “praznik”, u kafanama ranije no obično počinju vikend-žurke, a dotjerane sredovječne žene masovno izlaze u “provod”.

Teško je ipak u ovom vidjeti išta više od “ispušnog ventila”. Nikad u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine žene nisu bile u podređenijem položaju. Šezdeset godina nakon što je u Bosni i Hercegovini dekretom zabranjen hidžab (pokrivanje žena), ovaj se vratio na velika vrata. Ali nije problem u marami, problem je u tome što je marama samo vanjski simbol regresije. Upravo je 8. marta u zagrebačkom Jutarnjem listu objavljen intervju sa čuvenim francuskim sociologom Alainom Tourainem u kojem, između ostalog, stoji: “Prije pedeset godina, kad su govorili o nekoj zemlji, rekli bi koliki joj je BDP, danas kad hoćete dati osnovne podatke o nekoj zemlji, govorite o odnosu prema ženama, naravno govorite i o BDP-u itd. …, ali sad je bitna kategorija i odnos prema ženama. Prva pomisao, primjerice, vezana uz muslimanske zemlje jest odnos prema ženama. I tamo će se dogoditi promjene. Neke od tih zemalja bliže su tim promjenama. Iran, na primjer. Razgovarao sam tamo s puno obrazovanih žena, sve su rekle: “Ta polemika oko nošenja marama nije uopće bitna, bitno je da se ženama otvori tržište rada.” To se u Iranu, korak po korak, i radi. Više je žena nego muškaraca na sveučilištu u Teheranu (…).”

Na sarajevskom univerzitetu, više od šest decenija nakon osnivanja, žena nikada nije bila rektor. Prije nekoliko godina, jedna od dvoje kandidata bila je Lamija Tanović, najreferentnija bh. naučnica (u konkurenciji oba spola, da ne bude zabune). Njen protukandidat, nekadašnji premijer države i saradnik Alije Izetbegovića, profesor ekonomije Hasan Muratović, kao svoju glavnu komparativnu prednost naveo je to što on kao musliman petkom klanja džumu s reisom, te je on, naravno, i izabran. Broj citata u svjetskim bazama naučnih radova kao kriterij važi, očito, negdje drugdje.

U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su vršena masovna silovanja kao ratna taktika, silovanim se ženama osporava status civilnih žrtava rata. U Bosni i Hercegovini, sudije državnog suda seksualno napastvuju mlade radnice u cvjećarama, a njihove ih kolegice, sutkinje, oslobađaju uz izgovor da u seksualno uznemiravanje spadaju samo delikti na radnom mjestu (slučaj sudije Vlade Adamovića). U Bosni i Hercegovini se spolno nasilje u braku još uvijek masovno doživljava kao contradictio in adjecto. Logično je, dakle, da se u takvoj zemlji 8. Mart “slavi”, a ne “obilježava”. I lokalne kvazifeministice organizirane u blaziranim ženskim kružocima bi se složile: kakva trgovina ženama, please; imamo muški striptease!

Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 10.03.2008.

FEMINIZAM