Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha, galerija u Korčuli, Mladen Petković

Fotografije čitateljki, Neda Radulović-Viswanatha, galerija u Korčuli, Mladen Petković

Hvala vam, gospodine Huligane!

Vaša fascinantna umjetnička instalacija – 12-metarski kukasti križ što je osvanuo na travnjaku splitskoga nogometnog stadiona u Poljudu za vrijeme utakmice između reprezentacija Italije i Hrvatske – nema samo kulturološku, već i golemu društvenu važnost.

U momentu dok ste u Hrvatskoj izloženi najbrutalnijim prijetnjama i uvredama, dok se svaka politička šuša na vas nabacuje blatom i kletvama, dok kompletan aparat državne represije zvecka lisicama i prijeti da će vas otkriti i utamničiti, želim vam, gospodine Huligane, u svoje osobno ime i u ime onih kojima je Domovina na srcu, iskreno odati priznanje što ste postigli to da hrvatska istina – u najpreciznijem i jedinom odgovarajućem izdanju – dopre do očiju svjetske javnosti.

Pogleda li se neopterećenim očima, ta svastika koja je vašim trudom zablistala na poljudskome travnjaku ima oblik bumeranga. Takva su joj i svojstva: pokušaš je iz kurtoaznih razloga odbaciti, a ona se tvrdoglavo vraća.

Hvala vam, gospodine Huligane, što ste toj suroj istini osigurali vjetar u leđa. Hvala vam što ste, barem na trenutak, minirali koncept opće hipokrizije i ovdašnji politički realitet – svakodnevni hrvatski fašizam – preveli na jezik razumljiv međunarodnome javnom mnijenju. Ako ste time osramotili svoju državu, učinili ste to u ime njene najdublje suštine. Hrvatska razapeta na stupu srama, to nije mjera njezina mučeništva, već njene autentičnosti.

Kao što i sami znate, zgražanje hrvatske i splitske političke javnosti nad kukastim križem na stadionskoj vegetaciji nešto je mnogo degutantnije od same svastike. Unisona osuda kukastoga križa nije ništa drugo do cerek zaobljenog fašizma. Privođenje nacije modelima poželjne geometrije. Jer vi ste, uvaženi gospodine Huligane, samo eksplicirali – doduše na veličanstven način – ono što hrvatske institucije, hrvatske političke i kulturne elite, te hrvatske političke mase godinama čine ispod žita. Velika vam hvala što ste tu licemjernu čeljad prinudili da, makar nakratko, zabiju njuške u vlastito govno.

Stoga vam, gospodine Huligane, u ovim dramatičnim trenucima bez ostatka pružam podršku i izražavam kategorično gnušanje zbog hajke i govora mržnje kojima ste neopravdano izloženi. Budući da „Hrvatski Huligan“, kao skupna odrednica, postaje odlagalište za lošu savjest ekstremistički nabrušenoga građanskog središta, neka vrsta deponija gdje će biti hitnuti zajni snovi i podli motivi mimikriranih neoustaša koji diktiraju prevladavajući politički ambijent u ovoj zemlji, događa se vrlo specifičan oblik harange, takav da za nepoznatim počiniteljem juriša maskirana banda.

Hrvatski nogometni ssavez (HNSS) konstatirao je da je riječ o „huliganizmu na razini terorizma“, o „ogromnoj šteti nanesenoj hrvatskome nogometu i hrvatskoj državi“, premda je rečeno tijelo, kao sportska ispostava HDZ-a, već dugi niz godina stjecište kadrova (s intelektualnim kapacitetima paramecijuma) koji bez i najmanjih moralnih zazora raspiruju nacionalnu, rasnu i vjersku isključivost, a napose njeguju sentimentalan odnos prema fašizmu i ustaškoj NDH, ne vodeći računa je li to štetno za nogomet i državu.

Predsjednik SSaveza, Davor Šuker, koji danas trezveno nariče i izražava nadu da „huligani neće pobijediti“, svojedobno je u privatnome aranžmanu pohodio grobnicu Ante Pavelića u Madridu i vjerojatno ostao ushićen što na mramornome zaglavlju pokojnoga poglavnika nije uklesana huliganska svastika, već konvencionalni katolički križ. Kada su ga prije nekog vremena novinari upitali zbog čega je Joe Šimunić, povodom stadionskog skandiranja nacističkog pozdrava, zaradio kaznu od FIFA-e, ali ne i od HNSS-a, kazao je: „To bi bilo kao da vas dva puta kazne za krivo parkiranje.“

Njegov prethodnik na dužnosti predsjednika SSaveza, Vlatko Marković, imao je običaj govoriti kako su mu stričevi stradali na Bleiburgu, dok mu je otac robijao u komunističkim kazamatima, tako da on vrlo dobro zna „koja je bila naša hrvatska vojska“ u drugom svjetskom ratu, a zbog tih je stamenih uvjerenja prije nekoliko godina čak i izazvao međunarodni incident, spriječivši već dogovoreni posjet hrvatskih nogometnih reprezentativaca Auschwitzu.

Aktualni doglavnik SSaveza i visoki funkcionar HDZ-a, Ante Kulušić, upinjao se dokazivati kako je onaj Šimunićev „Za dom spremni“ tek „povijesni hrvatski pozdrav“ i refren operne arije, a ne fašistički usklik, tvrdeći da je „tragično što u Hrvatskoj ima toliko hrvatomrzaca koji rade probleme gdje ih nema“, pa će zahvaljujući takvim zlonamjernicima „svijet sutra misliti da vrijeđamo crnce ili Židove“, s kobnim posljedicama, razumije se, jer „uskoro nećemo smjeti stavljati ni slovo H na hidrantima“.

Hvala vam, gospodine Huligane, što ste te nesporazume tako efektno naglasili. Hvala vam što ste svu tu ciničnu bratiju izveli na čistinu – tj. na divno urešeni travnjak poljudskoga stadiona – i izmamili groteskna buncanja onih koji su vas idejno oformili i štitili kao ilegalnu maskotu svih proteklih godina. Neizreciv je užitak svjedočiti panici koja nadire u vidu knedli iz grla i slušati trpke antifašističke zakletve bojovnika novoga hrvatskog fašizma.

Iz HDZ-a „najoštrije osuđuju sramotni incident“, dok vođa partije, Tomislav Karamarko, „želi(m) vjerovati da je riječ o glupom huliganskom ispadu i da će krivac za to brzo biti pronađen i primjereno kažnjen“, a taj isti Karamarko i ta ista partija cjelokupnu svoju političku aktivnost svode na sirovu reafirmaciju ustaštva, na „povratak temeljnim nacionalnim vrijednostima“, na ljuti rat protiv ćirilice i nepostojećih „jugokomunista“, s tim što tu rabotu ne smatraju ni sramotnom, ni huliganskom, ni incidentnom.

Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović veli da „Hrvatska ima najbolje i najvjernije navijače, ali i vrlo ozbiljan problem s huliganima, kojima je cilj ocrniti ne samo hrvatski nogomet, nego i hrvatsku državu“, a ta je ista Kolinda Grabar Kitarović nedavno – mjesec-dva prije svečane posjete Bleiburgu i prije bojkota komemoracije u Jasenovcu – prisustvovala nogometnoj utakmici hrvatske reprezentacije gdje se s tribina sistematično orilo „Za dom spremni“ i poslije toga izjavila kako je „atmosfera bila veličanstvena“.

Naposljetku je i splitski gradonačelnik, SDP-ovac Ivo Baldassar, kazao da je „to što su huligani napravili za svaku osudu“ i da se nad time „gnuša svaki normalan čovjek“, a taj je isti Baldassar lani svečano otvorio spomenik jedinici nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu i veselo zapljeskao na nacistički pozdrav, e da bi ove godine poslao službenu gradsku delegaciju da tamo položi vijenac, i to na 10. travnja, dan osnutka fašističke NDH.

Primijetili ste da su svima puna usta „huligana“, gospodine Huligane? To je zato da sakriju očnjake. Ali za nas, kojima je Domovina na srcu, to neće umanjiti veličinu vašega djela.

Hvala vam, gospodine Huligane, što ste sve te seronje zasluženo smjestili u okvir svoje travnate svastike, u međunarodno prepoznatljiv znamen, u krajnju konzekvencu aktivnosti koje oni poduzimaju u rukavicama. Nasuprot objedama izrečenim na vaš račun, gospodine Huligane, smatram da time niste tek iskazali svoj huliganizam, već – naprotiv – ogolili huliganski karakter hrvatske političke normalnosti.

Nije vaša zasluga samo u tome što ste, blagodareći hortikulturnoj vještini i dobrom poznavanju djelovanja kemijskih preparata, učinili da impozantni kukasti križ ostane utisnut u travnjaku, nego što ste začudnim umijećem postigli i to da se nad domaćim igralištem, barem kratkotrajno, raziđe magla. Ako to, zbog poznatih razloga, neće razaznati u ovoj zemlji, u svijetu zasigurno hoće. U svijetu razumiju geometrijski pravilne simbole, a ovaj vaš je, bogami, sasvim prikladno izravnao planske krivine ovdašnjeg fašizma.

Utoliko vaša umjetnička instalacija, gospodine Huligane, predstavlja provalu realnosti u hrvatsku fatamorganu, a ona može biti samo ljekovita. Hvala vam što ste kompromitirali Hrvatsku njezinom suštom istinom, onom koju svi znaju i koju svi kriju kao zmija noge.

A ako vas uskoro otkriju, uhapse i izlože kaznenome progonu za primjer svima ostalima, nemojte odviše strahovati od težine sankcije. Vaša je sudbina, gospodine Huligane, davnih dana anticipirana, kako u praksi, tako i u lijepoj književnosti. Sjećam se priče jednoga slabo poznatog autora na koju sam prije dosta godina slučajno naletio: maloljetni splitski delikvent biva uhvaćen na djelu dok na zidu školskog zahoda flomasterom crta kukasti križ; stroga učiteljica, nakon što mu očita bukvicu, za kaznu naređuje malome nesretniku da u bilježnici do iznemoglosti ispisuje slova U…

Želeći vam dugotrajnu anonimnost, gospodine Huligane, srdačno vas pozdravljam.

Peščanik.net, 15.06.2015.

NOGOMET / FUDBAL

PODRŽITE PEŠČANIK
The following two tabs change content below.

Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)

Author: Viktor Ivančić

Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.