Najtiražniji italijanski dnevnik “La Repubblica” piše da je prema njihovim istraživanjima najkorišćenija reč u političkoj terminologiji tokom ove godine: “antipolitika”. Budući da se između Srbije i Italije dve stvari poklapaju – datumi izbora i truljenje političke elite – to mi se čini da bi moglo biti zanimljivo pogledati sličnosti. Ima i nešto konkretnije: isti list donosi reportažu iz Kragujevca u kojoj s veseljem konstatuje kako taj grad ubrzano postaje “Mala Italija“. U njemu živi oko 3.000 Italijana koji radnike obučavaju korišćenju najsavremenije tehnologije i zaboravljenoj radnoj disciplini, ali se najbrže napreduje u prilagođavanju ugostiteljstva. Nekadašnji nazivi lokala London, Time… ustupaju mesto italijanskim Pane e vino, Da Vinci, San Pietro i Pizzanapolitana… narod simpatičan i blizak, a politička situacija podjednako konfuzna. Raste sklonost ka antipolitici na obe strane.

Reč “antipolitika” podrazumeva nastajanje ekstremnih i ekscentričnih političkih pokreta, bojkotovanje izbora, demonstriranje raznih vidova građanskog nezadovoljstva, iskaljivanje besa na glasačkom listiću ili ubacivanje belog listića. Sve to smatra se u Italiji neprikosnovenim demokratskim pravom. Dok se ne ugrožava bezbednost i interes drugih – pričaj šta hoćeš i pusti druge da pričaju. To je više ventil nego opasnost. Za antipolitičko ponašanje odgovornost snosi politička elita, a ne građani. Sa tog stanovišta čitava naša zajapurena predizborna diskusija oko belih listića Italijanima bi izgledala besmislena. Uostalom, prvi krug glasanja retko kad je bitan, služi da se vlastima očita lekcija. Tata Le Pen, kome je ćerka samo bleda senka, je 2002. godine ušao u drugi krug izbora za predsednika Francuske, ali je totalno izvisio u definitivnom glasanju.

Ostaje ipak tema belih listića. Ne samo ekstremne grupe, nego parlamentarne partije, nastupaju sa masom sumanutih ideja kako urediti izbornu proceduru. Tako je pre dvadesetak godina, pri prvom naglom padu odziva birača, postojao u Italiji predlog da se zbog više od četiri uzastopna neizlaska na glasanje apstinent briše sa biračkog spiska, a može biti vraćen jedino na pismeni zahtev. Postojala je zatim težnja da se beli listići pribrajaju partiji koja je dobila najveći procenat glasova. Tako bi se obezbedila stabilna većina i produžio vek trajanja italijanskih vlada koji od Drugog svetskog rata do sada iznosi u proseku nepunih 12 meseci. Takav predlog, istina, sadržan je u Berluskonijevom muvatorskom izbornom zakonu koji je sam predlagač, ministar Karderoli, nazvao “svinjski” (ali tek pošto je usvojen u Parlamentu), pa je po tome i ostalo latinsko ime “Porcelum”. Ideja sa otimanjem belih listića, kao i ona sa gubljenjem prava glasa nije prošla, ali su obe završile kao gradska legenda.

Od kad je politike postoji i antipolitika. Za Periklove vlade, oko 440 godine p.n.e. poražena od Persijanaca Atina degradira. Dominirajuća ratničko – latifundijska vladajuća klasa propada, a vlast preuzimaju trgovci i zanatlije (sitnoburžoaska revolucija?). Preovladava individualistički poriv, nasuprot ratničkom zajedništvu, društvo postaje konzumističko! Što kuga, a što nestabilnost politike, doveli su do raspadanja, korupcije, demagogije i političke konfuzije, pa su građani postali kivni na vladaoce koji izneveravaju demokratiju i grabe samo za sebe. Parola postaje: „I onako se neće promeniti ništa – vodi računa o samom sebi!“ Kako vidimo, od tada se čak ni rečnik nije promenio. Iako pradomovina antipolitike, Grčka, danas tu ne spada – ona igra rimejk antičke drame i overava tradiciju pod izrekom: “Dužan k’o Grčka”. Njena je muka, zajedno sa neofašistima duboka politička katastrofa bez vidljivog izlaza.

Preskačem. Radikalski senator, a pre toga komunistički poslanik (svugde se menjaju tabori), Alesandro Tesari, godine 1986. podneo je italijanskom parlamentu predlog zakona kojim bi se beli listići obračunavali za poslanička mesta virtualne partije “belih”, a budući da ona nema svoje fizičke predstavnike, to bi se za njoj pripadajući broj poslaničkih mesta umanjio broj poslanika u parlamentu. Za lucidniju i efikasniju ideju izražavanja nezadovoljstva političkom elitom nisam čuo. Takođe, niko i nikada logičniji predlog za smanjenje broja poslanika nije izneo. Bez tog dela ideja belih listića nema naročito smisla, a sa njim bi Parlament ili postao efikasna institucija ili bi teoretski mogao prestati da postoji. Jasno je da Tesarijev predlog nije prošao. Da bi prošao trebalo bi da ga poslanici izglasaju kao zakon i time sebe izlože mogućnosti da ih glasači zaista šutnu na izborima. Logično je da se, srazmerno propadanju, vremenom uvećava procenat građana koji ne žele da daju glas ni vlasti ni opoziciji. Na italijanskim izborima 1948. godine belih listića bilo je 2,3 odsto; 2001. procenat se popeo na 12,39 odsto (posle korupcionaške afere partija); na izborima 2008. godine belih listića 7,16 odsto, poništenih 2,41 a sa apstinenatima ukupno 45,81. odsto nezadovoljnika. Za najnovije izbore preciznih zbirnih podataka još nema, biće ih posle drugog kruga, kao i za Srbiju. Bojim se beznačajanog procenta belih kod nas.

Iako su ovo sada u Italiji parcijalni administrativni izbori bitka se bije žešće nego da su politički, jer Italija je zbog katastrofalne situacije, ne samo finansijske, dobila tehničku vladu, koja praktično ima ulogu prinudne uprave. Dakle, njihova politička elita je baš zaglibila do te mere da se sama izmigoljila iz vlasti. Korupcija, krađe, privilegije – razlog su za otvaranje sudskih postupaka protiv 101 poslanika i senatora. Berluskonijeva partija, koja ima većinu u parlamentu i većinu optuženih parlamentaraca (56), zdušno brani sve lopove, pa čak i iz protivničke demokratske partije (18 ) izglasavanjem imuniteta i kada se tih poslanika njihova matična partija odriče. To mafija zove omertà – zakon solidarnosti. Ne znači da su svi ostali čisti, nego će pre biti da sudije ne stižu da pročešljaju sve redom. Pritom su italijanski parlamentarci najbolje plaćeni u Evropi – prosečno 14.000 evra mesečno (bruto) – duplo više od proseka u EU. Ti isti poslanici izglasali su pod hitno niz zakona kojima se povećavaju porezi na promet, na nekretnine, na prihode, (akcize) na benzin i duvan i masu drugih kojima se žestoko steže kaiš stanovništvu, a da od novembra meseca nisu u stanju da izglasaju zakon kojim se njihova primanja svode na evropski prosek. Da li je sada donekle jasno otkud nezadovoljstvo i antipolitika?

Na političkom bunjištu, kao i kod nas, prostor osvajaju svakojake vrste iskrenih nezadovoljnika, ali i prevaranti, politički manijaci, iluzionisti, bolesni egoisti i politički ološ, koji se nude kao spasioci. Mađarski književnik Đerđ Konrad dobio je 1985. godine evropsku nagradu za esej o antipolitici. Evo šta on kaže: “Došao je momenat za jednu vrstu politike – čak antipolitike – koja ne znači pretendovanje na državne jasle, na funkcije, veću platu, državni auto, telohranitelja, nego na golo očuvanje posla na kojem se zarađuje egzistencija. Antipolitika nije san o budućnosti nego respekt prema sadašnjosti”. Širom sveta znani slovenački filozof Slavoj Žižek, poslednji ubeđeni, ili možda prvi novi komunista, mnogo je određeniji: “Nemojmo kriviti ljude i njihovo ponašanje; problem nije korupcija ili pohlepa, problem je sistem koji vas prisiljava da budete korumpirani.”

Iz tog konteksta proističe italijanski aktivista, glumac, šoumen, laprdalo – Bepe Grilo (Beppe Grillo), kome Time i Espresso (11. maja) posvećuju naslovne strane. Pravi italijanski, naizgled šarlatan, a u suštini političar ili politikant jasno definisanog cilja. Poput Berluskonija i duge tradicije pre njega, sve do dvorskih luda i uličnih zabavljača, Bepe Grilo pleni pažnju građana, prolaznika i nezadovoljnika koji mu postaju privrženi. Njegovo jezik je prost, čak prostački – pokret mu se zove “5 zvezdica” kao super restorani i hoteli, ali ga on sam i njegovi pristaše zovu Vafa, što je sažeto od psovke Va fa’n cullo, a meni se čini da bi najadekvatniji prepev bio: ‘ebi se! Kad se razgrnu vulgarne reči, ostaje sadržaj koji poziva ljude da se odupru kapitalizmu, vladavini moćnih i korumpiranih, eksploataciji (kao kod Žižeka), poziv na napuštanje evra (kao u Grčkoj), na uvođenje laičke države (kao Arapsko proleće), na osvajanje institucija (kao Okupirajmo Volstrit), na bunt bez volje za vlašću (kao Indignados u Španiji). On grabi od drugih sve što smatra da mu koristi. Pritom svojim pristalicama zabranjuje pojavljivanje na TV i tek na ovim izborima dozvoljava učešće u bitci za političke funkcije. Dva njegova sledbenika ulaze u drugi krug u borbi za gradonačelnike (protivno volji Grila pojavili su se na TV), a partija 5 zvezdica osvojila je neznatno preko 10 odsto glasova. Drugi krug će pokazati da li je to opomena vladajućim partijama ili stvarni uspeh. To je prvi put da je njegova partija prešla cenzus od 5 odsto za ulazak u parlament. Šta znači imati antipolitiku u parlamentu to ćemo tek videti uz verovatnoću da će parlament korumpirati, samleti i antipolitiku. Sve tradicionalne partije su izgubile od 32 odsto (PD), 48 odsto (Berluskonijeva PDL), 52 odsto (Lega Nord)… Kao da su glasači ozbiljno shvatili Grilijevu parolu upućenu onima na vlasti – Vafa’!

Bepe Grilo nije nikakvo rešenje ni za sadašnjost, a pogotovo ne za budućnost. On je vešti populista medveđe korpulencije i energije, bez ideologije, ali sa istančanim osećajem za osvajanje vlasti u mutno vreme. Šta će sa tom vlašću, to verovatno ni on još ne zna – to se uvek da unovčiti. No, za sada je bar medijski vedriji od uštavljenih profi političara. On je dokaz da sazreva vreme za promene. Polako, s mukom i lutanjem, ipak se nazire kraj onom što Italijani definišu kao: “Zapuši nos, pa glasaj za manje zlo”.

Preko ramena, 14.05.2012.

Peščanik.net, 14.05.2012.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Mutna sajber budućnost

Milutin Mitrović – Italija: Renesansa levice?

Milutin Mitrović: I posle Berluskonija – Berluskoni

Die Zeit: Anti-protivni

Milutin Mitrović: e-Demokratija

VoxEurope: Bepe Grilo – evrofobična kometa

Milutin Mitrović: Italija – demokratija na ispitu

La Repubblica – Italijani divan narod: večiti adolescenti i deca populizma


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)