Na početku beše KPI (Komunistička partija Italije), pa kad je 1991. (posle raspada SSSR i pada Berlinskog zida) njen XX kongres glasao promenu imena u PDS (Partija demokrata sa levice), počeo je nezadrživi period poluraspadanja levice u Italiji. Saopštivši na tom kongresu rezultate glasanja po kojima ogromna većina delegata prihvata promenu imena, generalni sekretar Akile Oketo (Achile Occheto) je briznuo u plač. Verujem da istorija nije zabeležila pre njega da je ijedan komunistički „gensek“ javno pustio suzu. Približno jedna petina delagata nije prihvatila promenu i odmah je formirala svoju PRC (Partiju komunističke obnove). Kasnije se ta partija podelila na još dve druge i tako redom.

Važnija i brojnija od komunista, ali za ovu temu sekundarna, partija DC (Hrišćanski demokrati) svoj proces raspadanja započela je od kad postoji i dokazala da je zakon o izotopima tačan, budući da je proces poluraspadanja teoretski beskonačan. Demohrišćani su od pada Prve republike doživeli, ako sam dobro izbrojao, 17 frakcija, promena imena, metamorfoza i ujedinjavanja. Kao najjače preživelo je njeno levo usmereno krilo.

Kada je Berluskoni svojim poludesnim populizmom osvojio političku scenu 2004, ostacima ranije moćnih partija nije preostalo drugo nego da se ujedine. Tako su od bivših demohrišćanskih partijica (Unija demohrišćana, Federacija liberala, Demokrati, Italijanska obnova, Narodna partija i Socijalni hrišćani) napravili partiju koju su nazvali Margerita (Bela rada), a komunistički opiljci (Demokratska partija levice, Republikanska levica, Laburistička federacija, Ujedinjeni komunisti, Demokratski socijalisti Italije i Radikali) napravili su svoju zajednicu pod imenom Demokrati sa levice (PDS) i odabrali kao znak robusni hrast u čijim korenima su socijalistička ruža te srp i čekić. Tek tada su se Margerita i PDS ujedinili u Demokratsku partiju. Ni nova partija nije mogla da se otrgne od botaničke simbolike, pa je uz znak PD pridodala i grančicu masline. Nije moglo da vređa ni bivše demohrišćane ni komuniste – simbol je mira.

Vreme je prolazilo, menjale su se ličnosti na kormilu partije, koja je čak uspevala da se dokopa vlade svaki put kada bi Berluskoni zabrljao do te mere da ga birači kazne glasajući za njegove protivnike. Prošle nedelje (15. decembra) Demokratska partija je na svojoj Konvenciji izabrala novog generalnog sekretara i predsednika. Kormilo je preuzela mlada generacija. Tradicija je na levici da gensek bude važniji od predsednika. Dakle, gensek je osvojivši 68 odsto glasova postao Mateo Renci (Renzi), gradonačelnik Firence, 38 godina, energičan i ambiciozan. U ranijim tekstovima sam ga definisao kao „Berluskonija sa levice, praznih džepova“. Pre dve večeri je jedan ugledni italijanski istoričar upotrebio istu definiciju, pa sam poverovao da se i ja donekle razumevam u politiku. Ovim izborom PD je kompletirala trijumvirat na vrhu od nekadašnjih pionira i omladinaca iz demohrišćanske stranke – generalni sekretar (Renci), predsednik vlade (Leta) i uticajni ministar za odnose među partijama (Franćeskini) su demohrišćanskih korena, dok je mesto predsednika partije, bez mnogo praktičnog uticaja, dodeljeno bivšem komunističkom omladincu, Rencijevom protivkandidatu na izborima i nesumnjivom političkom intelektualcu, Đaniju Kuperlu. Komunisti su uvek bili jači na teorijskom planu nego u praksi.

Bez obzira na ograničene simpatije (u mojim tekstovima), moram priznati da je novi gensek održao upečatljiv govor lišen ideologije, posle čega su ga britanske novine proglasile italijanskim Blerom. Reč je o tome da je Toni Bler došavši na kormilo laburista ukinuo ne samo levičarsku retoriku, nego proglasio da „ne postoje leve ni desne vlade – postoje samo uspešne i neuspešne“. Renci je najavio „gigantski plan obnove Italije“ i „kraj ideološke ere“ obećavajući da će sa svim partijama, bez obzira koje su orijentacije, tražiti način kako da se Italija izvuče iz katastrofe u kojoj je. To što je ostalo od levice obećava da će uzeti u ruke „vruć krompir“ propadanja i postati vodeća snaga obnove. Italijanima retorika nikada nije nedostajala. Ovoga puta bi, međutim, mogli čak i da uspeju, jer je svima jasno da su na ivici provalije.

Koliko god se batrgao da se vrati na političku scenu, Berluskoni je potrošena ličnost kojoj je Senat, zbog punovažne presude za kriminal, zabranio političko kandidovanje u narednih 6 godina. Nema šanse da se vrati, ali ima mogućnosti da iz mraka kućnog zatvora preko svojih političkih pit-bul-terijera ujeda i ruši sve što bilo ko drugi pokuša da napravi. To šta taj osuđenik radi, pokušavajući čak da ode u Brisel na neki skup, pa ga sud vraća – može da se desi samo u Italiji i samo sa Berluskonijem. U bilo kojoj pravno validnoj zemlji ne bi pisnuo iz zatvora. Konkurencija za novog lidera je samo formalno mala, ali je mnogo opasna. Ostaju bezbrojna politička podmetanja, ali to je u Italiji stvar folklora.

Tu mislim na činjenicu da je dan pre demokratske konvencije vlada, čiji je predsednik demokrata Enriko Leta (Enrico Letta), donela uredbu kojom se ukida državno finansiranje političkih partija. Predlog je da se partije finansiraju tako što će svaki poreski obveznik samostalno odlučiti kojoj će partiji pokloniti 2 promila svoje obaveze.[1] Mediji su to istog trenutka proglasili „nožem u leđa“ novom sekretaru. Uveravanja da se sve odluke donose usaglašeno ima malo efekta. Valja napraviti razdor. Kruni se i izokola: Udruženje potrošača (!) podnelo je zahtev za sudsku istragu nad predsednicom skupštine (levičarkom, dakako), koja je na sahranu Mandele povela i svog supruga. Iako se u oba pravca vozila avionom kojim je išao predsednik vlade, bez odsedanja u hotelu, ipak je žestoko napadaju da se razbacuje državnim parama – kampanju vode Berluskonijeva glasila, čiji je gazda državnim avionima dovozio prostitutke na svoje zabave. To su te gadosti politike i medija zbog kojih, kako statistike govore, strahovito padaju tiraži novina i gledanost političkih TV emisija. Nezadrživo raste samo internet.

Da li je to sa internetom sreća ili ne? Pojedinačno najbrojnija italijanska partija na poslednjim izborima bila je Pokret 5 zvezdica, čiji je vođa bivši komičar i današnja politička tragedija Italije, Bepe Grilo (Beppe Grillo). On je preko intereneta izabrao poslanike i senatore, voda ih kao decu iz obdaništa, pokret je registrovao kao privatno preduzeće, postao je zamašni milioner i pravi budalu od sledbenika i od politike, a kao jedini cilj proklamuje rušenje svih institucija u Italiji i Evropi, i za sada ne ide dalje od toga. Iznebuha je sklopio savez sa Berluskonijem da obore predsednika republike (impeachment) i glasaju zajednički protiv mera vlade.

To su najjači potencijalni partneri demokratskog lidera koji je proklamovao da će sa „svima bez razlike“ pokušati da traži rešenje za Italiju. Sastavio je svoj sekretarijat (zamena za nekadašnji politbiro) koji čine 5 muškaraca i 7 žena prosečne starosti 36 godina. Njihovo obećanje je da će napraviti prihvatljive predloge povećanja zaposlenosti i privrednog rasta, novi izborni zakon, svesti broj parlamentaraca na polovinu, zaparloženi senat svesti na veće regija, smanjiti cenu politike bar za milijardu evra, ukinuti provincije koje su depo za čekanje političara na neku važniju funkciju, vratiti na dostojan nivo kulturu i obrazovanje, predložiti zakon o de facto gej brakovima, ukinuti okrutni zakon o imigrantima… nije to sve, iako je i ovoliko previše za bilo koju politički raskupusanu zemlju.

Nisu džaba Amerikanci izmislili onih 100 dana nenapadanja vlade kada je Ruzvelt izabran da vadi Ameriku iz opake krize. Današnja kriza nije manje opaka, ali njeni italijanski isterivači neće dobiti ni dana razumevanja – takav im je usud. Hoće li ipak uspeti – ne znam. Sve nešto mislim da će možda dobroćudni papa Francisko – što je neki dan na ručak za svoj rođendan pozvao rimske beskućnike – možda moći da izmoli od Boga neku podršku.

Biznis i finansije, 19.12.2013.

Peščanik.net, 20.12.2013.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Mutna sajber budućnost

Milutin Mitrović: I posle Berluskonija – Berluskoni

Die Zeit: Anti-protivni

Milutin Mitrović: e-Demokratija

VoxEurope: Bepe Grilo – evrofobična kometa

Milutin Mitrović: Italija – demokratija na ispitu

La Repubblica – Italijani divan narod: večiti adolescenti i deca populizma

Milutin Mitrović – Politika budućnosti

———–    

  1. Političke partije se u Francuskoj finansiraju državnim parama tako što za svaki dobijeni glas primaju 1,70 evra, što ukupno iznosi 154 miliona; Španija ih finansira prema broju osvojenih glasačkih mesta – ukupno 130 miliona; Nemačka država plaća svaki osvojeni glas 70 centi – ukupno 154 milona; u Britaniji se državna naknada daje samo partijama u opoziciji, tzv „Short Money“ ukupno 11,3 miliona evra, a osnova finansiranja partija su privatne donacije; u SAD su donacije jedini način finansiranja partija; u Italiji su posle referenduma kojim je 1993. ukinuto finansiranje partija, poslanici izigrali odluku uvođenjem „naknade za izborne troškove“ od ukupno 130 miliona, smanjeno pod Montijem na 91 milion. Po novom bi se ta suma, do potpunog ukidanja, smanjivala u naredne tri godine.

The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)