Ingovernabilità je reč koja dominira italijanskim i svetskim medijima. Za taj pojam mi nemamo jednu reč, a značenje bi se dalo naći u poslednjoj rečenici teksta objavljenog pre dvadesetak dana: „Onaj ko na izborima tesno pobedi, neće imati dovoljnu većinu u parlamentu da bi uradio bilo šta korisno po zemlju i građane“. Ukratko – politička paraliza.

Citirajući samoga sebe nisam imao nameru da likujem zato što sam naslutio zbivanja, jer se time iscrpljuje sve što sam pogodio – a šta se stvarno dogodilo nisu u stanju da shvate ni moćni timovi analitičara, a kamoli jedan novinar. Uostalom, kako izreka glasi: „Ko pogodi cilj, promašio je sve ostalo“. Dakle, Italija je glasala, a saopštavanje rezultata praćeno je sa zebnjom, kao da je u toku finale svetskog fudbalskog prvenstva u kojem igra nacionalni tim. Ali ovde na kraju nikome nije bilo jasno da li se igra završila pobedom ili porazom, pa zato nema ni slavlja.

Vlast i obavezu iznalaženja izlaza iz krize dele tri partije – kao revolveraški trio iz Tarantinovog filma: svaki sa po dva revolvera drugoj dvojici drži cev na slepoočnici. Od te tri partije dve su tradicionalne, Bersanijevi demokrati (PD) i Berluskonijeva PDL, a jedna je sasvim nova, nekonvencionalna, konglomerat raznih nezadovoljstava. Nije jasno da li je to uopšte partija te ima i takvo ime: Pokret 5 zvezdica (Movimento 5 Stelle – M5S), kao hotel, film ili proizvod najvišeg kvaliteta. Taj treći polupobednik je najveća nepoznanica. Okuplja, rekao bih, proletarijat trećeg milenijuma – mlade bez nade, radnike bez posla i male privatnike bez egzistencije. Ovi poslednji su masovno odlazili u bankrot zbog krize. Samo u prvih šest meseci prošle godine 118 takvih „privatnika“ izvršilo je samoubistvo. Nijedna od starih partija, zanetih kombinacijama osvajanja vlasti i gledanjem u soc spoljnih finansijskih i političkih diktata, nije ovim ljudima posvetila dovoljno pažnje. Sada se iščuđavaju i traže spas iz svog poraza.

Konačni rezultati izbora pokazuju da je upravo M5S najjača pojedinačna partija u Italiji sa 25,5 odsto glasača; druga je PD (25,4), treća PDL (21,5), dok je najveća nada EU, tehnokrata Monti, dobio neutešnih 8,3 odsto. Kako po italijanskom zakonu pravo predlaganja vlade stiče koalicija, to je učinilo da ipak PD bude na prvom mestu (29,5), PDL (29,1) na drugom, a na trećem M5S sa svojih 25,5 odsto glasova. Snaga trećega je upravo u tome što nije koalicija, jer PD čini čest grupa od kojih su samo dve prave partije, a ostalo pokreti koji se zovu Megafon, Edelvajs i slično. Koaliciju PDL čini čak 9 grupa, od kojih su dve profašističke i jedna secesionistička. Montijev pokret je imao dva saveznika – jednog demohrišćanina i jednog ex-fašistu. Monti se preigrao kada je od tehnokrate hteo da postane političar i ušao u konfrontaciju sa svima. Za ovu turu izbora on je autsajder na kojega niko ne računa. Moglo bi da se desi da, kao ukrasni lisitić peršuna, bude stavljen na neko „kuvanje“ važnijih sastojaka.

Valja identifikovati M5S čiji je vođa Bepe Grilo, bivši komičar, gromadni uspaljenko, sklon da napada sve i svakoga, kao i da obećava svašta, međutim sa jakim talentom populističke upotrebe velikog nezadovoljstva. Iza njega u senci stoji internetski guru, Đanroberto Kazaleđo, za koga se kaže da u stvari on „piše scenario“ po kojem Bepe Grilo igra pred javnošću. Nepojamna je veza između njih dvojice i prilično amorfne mase sledbenika bez političkog iskustva. Njihova struktura upravljanja, izbor predstavnika, komunikacija i kreiranje ponašanja kombinacija su okupljanja masa na društvenim mrežama i na trgovima, uz potpuno prenebregavanje televizije, oko koje se jagme ostali.

Dakle, trojka na vrhu moraće da nađe rešenje kako da se prva trećina udruži sa još nekom da bi dobila preko 50 odsto glasova i pravo da ponudi vladu. Postoji pomoćna varijanta: da prvoplasirani PD formira manjinsku vladu i da krajnje nestabilno opstaje, od glasanja do glasanja u parlamentu. Vođa DP, Pjerluiđi Bersani, već je to najavio, uz zahtev za izglasavanje poverenja vladi za njen program već na prvom zasedanju. To znači da u suprotnom vlada pada i mora se ići na nove izbore. Do nedavno arogantni Berluskoni postao je mek kao pamuk, pa nudi prvoplasiranom da zajedno naprave vladu spasa (levice i desnice), uz patetičnu retoriku nacionalnog interesa. Međutim, kako njemu niko više ništa ne veruje, pa je za njegovu stranku glasalo čak sedam miliona glasača manje nego na prošlim izborima, jer je izneverio sve i svakoga – njegova varijanta nema mnogo izgleda. Tim pre što niko na svetu ne bi voleo da ponovo gleda Berluskonija, makar i kao pomoćnog kormilara Italije.

Poseban problem je to što u aprilu ističe mandat predsednika države, Đorđa Napolitana, komuniste u mladosti i italijanskog političara koga poštuju svi u svetu, od pape do Obame. On je nesporno vešt i korektan političar, koji odbija da prihvati  još jedan mandat ili produženje sadašnjeg, a veruje se da će – vođen iskustvom, političkom veštinom i razumom – uspeti opet da iznađe način da se izbegnu ponovni izbori. Grilo za tu funkciju predlaže Daria Foa, a on Grila – komičarska ujudurma.

Nepredviđeni haos

Ovakav razvoj događaja niko nije predvideo. Agencije za ispitivanje javnog mnjenja mesecima su davale prognoze da levi centar (PD) ubedljivo vodi sa 36 prema 24 odsto u odnosu na desnicu, a uzgred su beležili duel M5S i Montijeve partije za oko 11 do 14 odsto podrške. Izgledalo je da će Berluskoni i desnica biti pokopani. A onda je Silvio Berluskoni – neobuzdani prevarant, šarlatan i plejboj u poodmaklim godinama, svom silinom ušao u igru, boreći se da sačuva sebe i svoju partiju, koja je pala na samo 16 odsto pristalica. Nema obećanja koje nije dao, a osnovno je bilo ono da će ukinuti porez na imovinu i vratiti iznos plaćen za prošlu godinu, 4,5 milijarde – a taj manjak u državnoj kasi nadoknaditi oporezivanjem Italijana koji su izneli novac u Švajcarsku. Kada su Švajcarci zvanično saopštili da od toga nema ništa, zakleo se da će dati taj novac iz sopstvenog džepa. Kada je video da ni to ne pali, posegnuo je za starim podmuklim trikom: poslao je na adrese poreskih obveznika pisma identična obrascu obaveštenja poreske uprave, u kojima im saopštava da tim pismom mogu podići povraćaj poreza na imovinu uplaćen u 2012. godini, te da iznos mogu primiti preko svog tekućeg računa, ili direktno na šalterima pošte. Malo ko je obratio pažnju na sitno odštampanu fusnotu, u kojoj piše da je to samo obećanje i da će važiti tek ako Berluskoni bude pobedio na izborima. Stvorili su se redovi pred poštanskim šalterima, koji su prerasli u horsko psovanje izigranih.

Nakon izbora, Berluskoni je gotovo panično počeo da daje pomirljive izjave i preko svojih poslušnika izneo ponudu „velike koalicije“ sa levicom. Možda bi mu taj trik uspeo da nije 1998. godine sa tadašnjim vođom levice, Masimom D’Alemom, sklopio pakt o bipartizmu – da dve najveće partije vladaju, a da male šutnu sa scene. Udvostručen je cenzus (na 4 odsto) za ulazak u parlament, pa su otpali neki opiljci sa desnice, ali i dve komunističke partije i zeleni sa levice. Složno je izglasana serija zakona, među kojima i dva ključna za Berluskonija (o superimunitetu za četiri najviša položaja u državi, te zakon o telekomunikacijama koji njegovim privatnim televizijama donosi monopolski položaj u pribavljanju oglasa). Kada je to dobio, glatko je šutnuo saveznike sa levice blateći ih na sve načine. O Berluskoniju i njegovim moralnim i političkim vratolomijama, Biznis i finansije na svom sajtu publikuje sveobuhvatan feljton.

Svestan da je na izdisaju, on bi prihvatio partnerstvo i sa Bepe Grilom, samo kada bi ga ovaj hteo. Verna mu je ostala jedino secesionistička Severna liga (Lega Nord), koja se zahvaljujući savezu sa njim polako širi i osvaja ceo sever Italije, sa namerom da taj deo zemlje odcepi i proglasi svoju državu Padaniju. Njihov nekadašnji vođa Bosi želeo je da to postigne silom, a sadašnji Maroni je skloniji političkom cenjkanju i tihom osvajanju prostora. Vođstvo te partije činili su uglavnom nisko obrazovani nasilnici – Bosi je pevač – koji se polako pripitomljavaju. Ne slikaju se više pokazujući vulgarne simbole i ne tvrde, kao Bosi, da italijanskom zastavom mogu samo obrisati donji deo leđa. Ipak, i njima je rejting pao i teško da bi ušli u parlament da nisu u koaliciji sa Berluskonijem.

Sekretar PD-a Pjerluiđi Bersani je smireni i razumni reformator, koji je na predizborima levice uveo glasanje ne samo za kandidata za budućeg premijera, nego i za sve buduće poslanike i tako se oslobodio ustajalih kadrova i dogmatske politike. Njegov osnovni princip je da pristaje na saradnju sa svakom partijom i političarem, ukoliko se on slaže sa programom levice. Objektivno, to je prilično oštra selekcija. Tako je on koaliciju od 19 političkih partija i grupa, koje su pod simbolom masline Romana Prodija više ratovale između sebe nego sa desnicom, sveo na dve partije i četiri beznačajne političke grupe. Kao ministar za ekonomski razvoj u Prodijevoj vladi, započeo je značajne reforme liberalizacije i modernizacije, ali je najveći deo toga blokiran u parlamentu, da bi ih uglavnom sprovela tek Montijeva tehnokratska vlada prisvojivši ih kao svoj patent razvoja. Druga partija iz leve koalicije se poetično zove „Levica, Ekologija, Sloboda“ (SEL) – njen vođa je Niki Vendola, predsednik južnjačke regije Pulja, kooperativni komunista, deklarisani gej, verni katolik sa odličnim vezama sa visokim klerom – i sa neizbežnom dijamantskom minđušom u levom uhu. Nije zagrižen da uvede gej brakove, traži samo izjednačavanje sa brakovima nevenčanih. Sa Bersanijem dobro sarađuje, pogotovo od kada je iz rezultata izbora video da bi ispao iz igre da nije u koaliciji.

Treći akter je Pokret 5 zvezdica i njegov eksponent (nema nikakvo zvanje) Bepe Grilo (Beppe Grillo), komičar sa TV i iz trećerazrednih filmova (kao Regan!). Nestalnog duha i preterane fizičke energije (u izbornoj kampanji je imitirajući Mao Cedunga preplivao sa kopna na Siciliju – 3,2 km žestogog mora između mitske Scile i Haribde – „da donese pravdu“), sa nezadrživom lavinom reči, on ne bira svoje neprijatelje (osuđen je svojevremeno na kaznu od 4.000 evra jer je lažno optužio tada stogodišnju nobelovku i doživotnu senatorku, Ritu Levi Montalćini, da u dosluhu sa farmaceutima truje narod). Pred ove izbore, hvalio se da mu je savetnik nobelovac Jozef Stiglic, što je ovaj odmah demantovao. Ukratko, svašta od njega. Politički pohod je počeo borbom za automobile na vodonik („Auto H“). Pred Fiatovu najveću fabriku dovukao je neku šlopociju tvrdeći da ide na vodonik, da bi koštala dve-tri hiljade evra, dok bi iz njenog auspuha mogao da se diše čisti kiseonik – samo kada međunarodni kapital i multinacionalne kompanije ne bi potkradale ljude. Kada mu ovo nije uspelo, proklamovao je „Vafa“ pokret. Naziv je skraćenica od psovke „vaffanculo“ (j… se), koju je upućivao korumpiranim parlamentarcima, ali i svima drugima. Svesno ili ne, on izigrava savremenog Savonarolu – moralni bič.

U maju mesecu 2009. godine, pokušao je da se na predizborima ubaci u demokratske partije kao njihov kandidat za budućeg premijera. Nisu mu dopustili. U septembru iste godine, internetski guru Đanroberto Kazaleđo (Gianroberto Casaleggio) prepoznaje u njemu zlatni rudnik, sklapa savez sa Grilom i uspeva da njegov politički haos uobliči u postmodernu partiju „Pokret 5 zvezdica“. Kazaleđo, dugokos i sa uočljivom željom da liči na Džona Lenona, vlasnik je agencije koja se bavi unapređenjem prodaje preko interneta. Po tom modelu je lansirao i novu partiju. Ime, logo i istatut partije patentirao je zvanično kao svoje i vlasništvo Grila – dakle, partija postaje privatno preduzeće. Rezultati izbora pokazuju da je Kazaleđo veliki mag svog posla, jer je uspeo da privuče 8,4 miliona pristaša. M5S preko interneta komunicira sa članstvom i čak tako bira rukovodstvo i poslanike za parlament i lokalne uprave, uz mogućnost velikih manipulacija. Sve je naoko javno, ali krajnje netransparentno. Neki koji su se povukli iz vrha partije optužuju da u njoj nema ni trunke demokratije, da se o finansijama ništa ne zna, da Kazaleđo praktično vlada iz senke puštajući Grila da pleni i skreće pažnju javnosti.

Izrazitu suzdržljivost prema toj političkoj tvorevini korigujem iskrenim poštovanjem za njeno članstvo, koje je, kako rekoh – proletarijat trećeg milenijuma. Strah me je da bi taj očajni deo stanovništva mogao biti još jednom izigran, čime bi definitivno bile zatvorene perspektive pravednijeg društvenog razvoja, ne samo u Italiji. Neka forma saradnje M5S i demokrata mogla bi neiskusnim mladim poslanicima i senatorima, koji su se našli u čudu, dati političku logistiku i približiti ih levici sa kojom imaju mnogo zajedničkih intencija, a čiji je sekretar Bersani jasno rekao: „Mi jesmo prvi, ali nismo pobednici“. Dakle u nekoj formi zajednice mogli bi biti i pobednici. Zajedničke tačke su im: temeljna reorganizacija u korist zapošljavanja i pokretanja ekonomije, pravednija raspodela bogatstva, žestoka bitka protiv mafije i korupcije, smanjenje broja parlamentaraca (ima ih 945) i političkog aparata uopšte, smanjenje plata političara koje su najveće u EU, dostizanje nivoa življenja i obrazovanja najrazvijenijih zemalja…

Na žalost, Grilo osećajući da u zajednici može izgubiti svoj model upravljanja partijom kao verskom sektom, žestoko odbija saradnju. Naviknut da ruši a ne da gradi on napada Bersanija „kao mtvaca koji govori“ i tvrdi da nikada neće glasati za poverenje njegovoj vladi. Njegovi sledbenici, iako se boje gubitka tek osvojenih pozicija i poslaničkih plata, po prvi put protestuju i traže pregovore. Ako u tome ne uspeju, slede ponovni izbori ili guranje levice u neprirodnu koaliciju sa Berluskonijem i Montijem, kako bi se vlada ipak formirala. Igra je napeta i opasna, jer bi lako mogla navesti sile iz senke (vojska, policija, jaka masonerija, mafija…) da žestokim udarom „spasavaju državu“.

Njujork tajms tvrdi da je Grilo odbio 100 miliona dolara subvencija, za šta bar ja ne nalazim dokaze. Posebno je pitanje otkuda mu pare koje prilično neštedimice troši. Italijanske partije se finansiraju na sledeći način: putem tzv. „četiri od hiljadu“ i naknadom za troškove izbora. Referendumom (uz učešće 90,3 odsto glasača) 1993. godine odlučeno je da se političke partije finansiraju tako što će svaki poreski obveznik slobodno odlučiti kojoj partiji daje četiri hiljadita dela svoje poreske obaveze. Lepo, demokratski, ali nedovoljno za glomaznu političku mašineriju. Da bi se spasli besparice, političari su jednoglasno odlučili u parlamentu da partijama nakon izbora pripada „naknada troškova“ od 5 evra po dobijenom glasu. Tako je na izborima 2008. Berluskonijeva PDL „zaradila“ 206 miliona, PD 180 miliona i tako redom, ukupno skoro milijardu evra. Za ove izbore objavljena je šema buduće raspodele, po kojoj PD treba da dobije 45,8, M5S 42,7 a PDL 38 miliona evra, jednog dana. Grilo još nije izjavio da će odbiti te milione.

Politika kao folklor

Ako se pre toga ne raspadne, italijanska politička scena će konstruisati najmlađi parlament u EU, uz 34 odsto ženskih deputata. Do sada je to bio najstariji (posle britanskog) parlament sa samo 14 odsto žena. Podmlađena PD i mladost M5S napravili su preokret. Do sada je parlament bio skup korumpiranih političara (95 poslanika je pod istragom ili osuđeno, ali ih štiti imunitet – od toga 65 iz Berluskonijeve partije), ekstravagantnih radikala (za poslanicu su svojevremeno imenovali porno zvezdu – Ćićolinu), besmislenih ličnosti (Berluskoni je dvojicu svojih školskih drugova imenovao za poslanike, sa obrazloženjem „ako je Kaligula mogao konja da uvede u senat, mogu i ja dva magarca“), zatim nadrilekara, paranormalista, brojnih predstavnika onih sa IQ ispod proseka i nasuprot njima briljantnih političara i intelektualaca. Valjda je to demokratija.

Vidim da se predsednik Napolitano naljutio na predsednika nemačke SPD Štajnbruka, zato što je rekao da su u Italiji izabrana dva klovna. Ja ovu ljutnju ne shvatam, sem kao ljutnju zbog povrede protokola. Samo dan ranije, uticajni novinar Đulijano Ferara (Giuliano Ferrara), u mladosti aktivni član Crvenih brigada, a danas ultradesni politički savetnik Berluskonija, napisao je: „Ovi izbori moraju biti tumačeni antropološkim, a ne političkim ključem. Sada je jasno: u Italiji nemaju cenu profesionalci, tehnokrati, ponajmanje ozbiljni političari. Pobedili su komičar Grilo i veliki showman Berluskoni“. Bil Emont, urednik Ekonomista, napravio je na istu temu film „Girlfriend in Coma“. Nikada ranije nisam video toliko žestoku kritiku Italije, sa toliko ljubavi prema njoj. Svet voli Italiju i kada joj drži lekcije.

Kada smo već kod klovnova, dvojica briljantnih Italijana dobila su najveća svetska priznanja: Dario Fo – Nobelovu nagradu, a Roberto Beninji – Oskara za film „La vita e bella“. Obojica su nenadmašni produkt italijanske tradicije pagliaccia i piazze (klovnova i ulice). Sa Foom su u Nobelovom komitetu imali muke gde da ga svrstaju, jer nesumnjivo zaslužuje nagradu, pa su ga tutnuli u literaturu sa kojom ima manje zajedničkog nego sa pozorištem i likovnom umetnošću, jer svoje burleskne spektakle izvodi najradije po trgovima širom Italije. Beninji je briljantni tumač Dantea koji, uz duboko poznavanje klasične literature i filozofije, sve, čak i tragediju konc-logora tumači metodom spadala, šarlatana, klovna. Italija je jedna i jedinstvena. Danas je ona anahronizam koji nestaje zatrpan hamburgerima, iPhonima, serijskim proizvodima neke nove civilizacije kojoj nije dosta to što dominira, nego želi da uništi sve što nije njeno.

Epilog italijanskog kaprića, voleli mi to ili ne, napisaće svetsko finansijsko tržište. Neurotične berze reagovale su prvog dana posle izbora oštim padom od – 4,9 procenata i „spaljenih“ 17 milijardi evra, uz rast spreda za 60 poena. Dan kasnije, pad se smanjio za 1,06 odsto, pa je uspela prodaja državnih obveznica u iznosu od 7 milijardi evra. Kalvarija je ipak tek na početku. Italija je shodno broju stanovnika i moći privrede najzaduženijia zemlja na svetu (33.400 evra po stanovniku). Njoj to niko neće hteti da oprosti. Bez pomoći EU nema joj spasa, a Grilo traži napuštanje evra, pa i Unije. Neminovne su dalje reforme i stezanje kaiša. Moguća je jedino pravednija raspodela tereta duga, ali ne i njegovo otpisivanje.
Kraća verzija ovog teksta naći će se u najnovijem, martovskom izdanju časopisa Biznis i finansije.

Biznis i finansije, 28.02.2013.

Peščanik.net, 28.02.2013.

Srodni linkovi:

Milutin Mitrović – Mutna sajber budućnost

Milutin Mitrović – Italija: Renesansa levice?

Milutin Mitrović: I posle Berluskonija – Berluskoni

Die Zeit: Anti-protivni

Milutin Mitrović: e-Demokratija

VoxEurope: Bepe Grilo – evrofobična kometa

La Repubblica – Italijani divan narod: večiti adolescenti i deca populizma

Milutin Mitrović – Politika budućnosti


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)