Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Kao da se već nije dovoljno zamerio vlastima, Zaštitnik građana je nedavno podneo i predlog za ocenu ustavnosti novog Zakona o prekršajima (usvojen u julu 2013. godine). Predlog osporava onaj deo zakona koji propisuje uskraćivanje nekih od osnovnih ljudskih prava građanima evidentiranim u posebnom registru jer nisu platili prekršajne kazne i troškove prekršajnog postupka. Sporno rešenje predviđa zabranu izdavanja dozvola i uverenja za koje su nadležni organi uprave, zabranu povraćaja oduzetih identifikacionih dokumenata, kao i nemogućnost registracije ili promene registracije preduzetničke delatnosti.

Šta ovo praktično znači? To znači da građanin koji je upisan u ovaj poseban registar kao „prekršajni neplatiša“ neće moći da registruje vozilo, overi zdravstvenu knjižicu, podigne kredit u banci, koristi odsustvo radi nege deteta, preda zahtev za odlazak u penziju, registruje svoj posao, napusti zemlju (odnosno koristi pasoš) i mnogo toga drugog. Jedini izuzetak koji zakon predviđa jeste izdavanje uverenja koja se odnose na lični status. Tako ćete recimo moći da dobijete uverenje o državljanstvu ili izvod iz matične knjige rođenih, ali teško da samo sa ova dva dokumenta možete da uradite bilo šta – ona su vam uglavnom potrebna zbog nekog drugog prava ili postupka u toku.

Zaštitnik se tako u svom predlogu Ustavnom sudu sasvim ispravno poziva na Ustav Srbije koji predviđa neposrednu primenu garantovanih prava, a koja zakonom mogu biti ograničena samo ukoliko ograničenje dopušta Ustav; samo kada je to neophodno; srazmerno svrsi koja se želi postići i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava. Potrebno je voditi računa i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava. Bez sumnje, ograničenja iz zakona o prekršajima ne ispunjavaju propisane uslove. Tako je recimo državnim organima koji se nađu lice u lice sa građaninom koji nije platio prekršajnu kaznu na raspolaganju mnogo drugih (već pravno važećih) mogućnosti: mogućnost zamene novčane kazne kaznom zatvora ili kaznom rada u javnom interesu, a moguća je i prinudna naplata. Za proces prinudne naplate takođe već postoji posebno propisan postupak. Takođe, nema sumnje da ovakva ograničenja zadiru u suštinu prava i da nisu srazmerna svrsi koja se želi postići.

Kada sve to znamo, možemo da zaključimo da je jedina svrha pomenutih odredaba beg od državne odgovornosti za neefikasan sistem naplate potraživanja. Usput, otvara se i uvek dobrodošla prilika za maltretiranje građana. Tako je umesto procesa prinudne naplate neke prekršajne kazne lakše građaninu saopštiti – ne možeš da upišeš dete u vrtić. Jer šta će nam bilo kakav drugi sistem kada je jeftina (a sada i zakonom ustanovljena) ucena uvek bila najbolji i najefikasniji način komunikacije države sa građanima.

Svemu ovome treba dodati i to da je odnedavno odlukama nekoliko gradova (pa i Beograda) neplaćanje karte u javnom prevozu postalo prekršaj. Tako se dve proteklih nedelja vrlo aktuelne teme – položaj i nadležnosti Zaštitnika i ponašanje komunalne policije u kontroli naplate karata za javni prevoz – zgodno sažimaju u ovom slučaju: moguće je da građanin bude prekršajno kažnjen za vožnju javnim prevozom bez karte. Ukoliko kaznu ne plati i samim tim bude upisan u poseban registar, neće moći da ostvari neko od već pomenutih osnovnih prava. Time je čitava priča o novopečenim prekršajima u javnom prevozu postala još neverovatnija.

Međutim, tu nije kraj. Treba obratiti pažnju na još jednu odredbu Zakona o prekršajima –uvođenje prekršajnog naloga. Njegovo uvođenje u prekršajni postupak je pompezno najavljivano kao magični štapić u rasterećenju prekršajnih sudova i pravnog sistema. Prekršajni nalog treba da skrati postupak time što će građaninu koji ne osporava da je učinio prekršaj omogućiti da u roku od osam dana plati samo deo prekršajne kazne čime bi obe strane bile na dobitku – država bi „uštedela“ na prekršajnom postupku, a građanin bi uštedeo vreme, ali i deo novca koji bi po završenom prekršajnom postupku platio. Do ove tačke, tvrdnja o rasterećenju prekršajnih sudova je sasvim tačna.

Ipak, tu se javlja i jedan problem. Ako odlučite da uručeni prekršajni nalog ne platite, zato što, recimo, smarate da niste učinili prekršaj, potrebno je da prekršajnom sudu podnesete zahtev za pokretanje postupka protiv – sebe. To znači da neplaćanje naloga u roku od osam dana ne otvara obavezu nadležnih organa da započnu prekršajni postupak i u njemu dokažu postojanje prekršaja i odgovornosti jer se ona nakon ovog perioda „podrazumeva“. Ako u roku od osam dana ne platimo kaznu ili ne započnemo proces protiv sebe, prekršajni nalog se smatra konačnim i izvršnim. Drugim rečima, protekom ovog roka svako od nas postaje kriv za učinjeni „prekršaj“, bez ikakvog postupka i sudske odluke čime se krše osnovna pravila kaznenog i prava uopšte – da se svako smatra nevinim dok se njegova odgovornost ne utvrdi u odgovarajućem postupku i da ima pravo na pravno sredstvo protiv odluke u kojoj se odlučuje o njegovom pravu ili pravnom interesu.

Ako sažmemo ova dva slučaja – onaj zbog koga se Ustavnom sudu obratio Zaštitnik građana i drugi koji bi takođe morao biti predmet istog postupka – dolazimo do sasvim realnog scenarija. Recimo, komunalna policija vam uručuje prekršajni nalog (čak i bez ikakvog osnova), vi ga ne plaćate u roku od osam dana i ne pokrećete prekršajni postupak protiv sebe. Nakon toga nalog postaje konačan i izvršan i vi bivate upisani u poseban registar. Zbog ovog upisa ne možete da ostvarite gotovo nijedno Ustavom garantovano pravo.

Tako situacija dolazi do ivice apsurda čak i za Srbiju – vodićemo postupke protiv sebe samih pokušavajući da izbegnemo administrativnu osudu. Šta god da se desi sa ovim rešenjima, čak i ako budu stavljena van snage, ona nepogrešivo pokazuju odnos vlasti prema građanima: svako od nas je kriv dok sam ne dokaže suprotno. Baš zbog toga ne možemo da se služimo svojim osnovnim pravima i baš zbog toga ćemo posegnuti za jednom od ponuđenih mogućnosti – recimo poslušničkim odnosom prema vlastima koje će „zažmuriti“ na naše prekršajne grehe i tako nam u zamenu za izbornu podršku milosrdno dopustiti da koristimo nešto malo građanskih prava. Čak i ako ne bude tako, nema sumnje da se usvajanjem ovakvih rešenja vlasti upravo tome nadaju.

Peščanik.net, 09.02.2015.


The following two tabs change content below.
Sofija Mandić je rođena 1986. u Novom Sadu. Diplomirana je pravnica, posrednica u mirnom rešavanju sporova i aktivistkinja za ljudska prava. Radi u Centru za pravosudna istraživanja (CEPRIS), a prethodno je bila angažovana u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku i Nacionalnom demokratskom institutu. Generalna je sekretarka Peščanika, sa kojim sarađuje od 2007, kao učesnica u radijskim emisijama, a zatim i kao autorka tekstova. Autorka, koautorka i urednica je brojnih analiza o vladavini prava, stanju ljudskih prava u Srbiji i njihovoj perspektivi. Neke od skorašnjih su: Izbori pred Upravnim sudom 2022 – pregled postupanja i odluka (ur. CEPRIS, 2022), Izveštaj o javnosti rada Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca (CEPRIS, 2022), Sloboda izražavanja pred sudom (ur. SĆF, 2021-2022), Rad sudova tokom epidemije zarazne bolesti COVID-19 (OEBS, 2021), Ljudska prava u Srbiji (BCLJP, 2018-2021), Naša urušena prava (FES, 2019), Uslovi za izbor i napredovanje sudija i tužilaca u pravnom obrazovanju (CEPRIS, 2018), Skorašnji Ustav Srbije – rodna perspektiva (ŽPRS, 2017). Kao predstavnica civilnog društva učestvuje u procesu izrade komentara i mišljenja na izmene Ustava iz 2022, kao i zakona koji proizlaze iz ovih promena.

Latest posts by Sofija Mandić (see all)