Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Fotografije čitateljki, Alisa Koljenšić Radić

Sporazum potpisan u petak definitivno je uspeli pokušaj ponižavanja političke snage (ne baš mnogo moćne, doduše) koja se drznula da misli alternative kao konkretne politike i, što je bio utisak velikog dela građana Evrope, ponudi nadu kao politički program. Komotno bi se, međutim, moglo reći da je sporazum ravan i poniženju same Grčke. Čitajući tekst dogovora, a svakako imajući u vidu i način na koji je do njega došlo, pa i estetiku jezika kojim je napisan, teško je reći da je u pitanju bilo išta drugo do planirano ponižavanje. Ustupci koje je izborio pregovarački tim sa juga Evrope su sitni, politike vraćanja nerazumnih dugova – pereat mundus1 su opstale, pa davljenje sirotinje može da se nastavi mirne savesti.

Doduše, posledice po ekonomiju južnoevropske države neće biti baš katastrofalne; naprosto će nastaviti istim putem zacrtanim pre nekoliko godina, doduše uz malo više prostora za disanje (nešto je ipak iskamčeno). Međutim, posledice po Evropu biće katastrofalne, jer bojim se da politika vajmarizacije Grčke ne može da se završi nikako drugačije nego što se završava bilo koja slična praksa. Ako bilo ko ima nekome nešto da objašnjava, pre bih rekao da će Volfgang Šojble jednog dana morati da crveni pred Klio i držim mu plačeve – moraće da iznese argumente-kao-zemlja. Jer ako se evropskoj administraciji nije dopalo što preko puta sebe mora da gleda maštovitog (i daleko bolje obučenog)2 Varufakisa, mora biti da će im se više dopasti sledeći tim pregovarača koji se ovih dana obučava u kampovima Zlatne zore. Ali ne sumnjam da evropska birokratija misli da „njih može da kontroliše“. Doduše, baš ih briga – nije kao da „planiraju da žive tamo“.

Oni koji su pomislili da se grčka jogunasta vlada u petak sudarila sa realnošću, propustili su u jezik još jednu stvar:3 Grčka nije bila (usamljena) za pregovaračkim stolom sa „realnošću“, već sa 18 naoštrenih i besnih protivnika, a na kraju je odlučila sila. Drugim rečima, oni koji su rekli da se Grčka sudarila sa stvarnošću, zapravo su rekli da je sila postala stvarnost Evrope. U suštini, Trojci (pardon, „institucijama“) je svejedno da li će Grčka izaći ili pristati da vraća dugove; važno je samo da se uspostavi pravilo: kazna za zamišljanje drugačije budućnosti je oštra.

Tako će fiskalno ograničene ćate bankarske diktature definitivno kumovati povampirenju fašizma, pa bismo mogli parafrazirati i Benjamina: svaki uspon fašizma svedočanstvo je uspelog konzervativizma. Nije na odmet podsetiti da evropska birokratija već nema problem sa desnim autokratima: reakcije na gafove ovih guja-u-nedrima poput Orbana i sličnih su mlake. Njihovo očijukanje se tako materijalizuje i na lokalnoj političkoj sceni: evropski komesar Han je pre neki dan pokazao da ima istu onu slepu tačku koju ima i premijer Srbije i da cenzuru u domaćim medijima, je l’ te, ne vidi.

Greška pregovaračkog tima Sirize je bila u tome što su izigravali dobre Evropljane, mada je to rezumljivo, i s obzirom da su ih protivnici proglašavali ekstremnom levicom (sic!), i s obzirom na unutrašnji zahtev građana Grčke da se ostane u evrozoni. Ali u tom se grmu krije zec. Čini mi se da Grčku od dobrovoljnog izlaska iz evrozone deli samo jezičak i da uvreda u vidu ponižavajućeg „dogovora“ može biti baš to. Zapravo, sporazum gotovo garantuje izlazak Grčke iz evrozone za nekoliko meseci (pretpostavljam do kraja godine). Ovo se može pokazati ključnim nusproizvodom na unutrašnjem planu u Grčkoj, pa sporazum može čak i ojačati poziciju Sirize: srazmerno poniženju, rašće i podrška građana Grčke eventualnom izlasku iz evrozone, pa on sledeći put možda i neće biti samo prazna pretnja. Grci ionako već duže vreme na usnama imaju jedno „fuck off“.

Izlazak možda nije lak, možda je i katastrofa za grčko društvo, ali ako je kapitalizam neracionalno racionalan, Grci su možda racionalno neracionalni. Uostalom, da nije bilo racionalno neracionalnih, fašizam ne bi bio poražen u prvoj rundi.

Peščanik.net, 24.02.2015.

GRČKA KRIZA

________________

  1. Fiat iustitia, et pereat mundus – Neka bude pravda, makar propao svet. (prim.ur)
  2. Estetika – nije li i ovog puta bila ključna. Imam utisak da su evropski birokrati jednostavno ljubomorni i na njegov outfit i, ultimativno, na njegov prestižni intelekt (možda čak i na prelepu suprugu). Poniženje od petka je i simbolička kastracija intelektualizma oličenog u grčkom ministru finansija.
  3. Znate već: nema ničeg izvan teksta.