Srbija je u interegnumu, nema vladu, ali ni parlament ni pravog predsednika. Ovaj koji je položio zakletvu ne može da preuzme funkciju jer mu je prethodnik ostavio prazne odaje; ne samo da je odneo kompjutere, tepihe, slike i fikuse, nego je od naslednika sakrio i sva dokumenta, potpisane ugovore, prazne formulare… a nije mu ni usmeno preneo šta je, na primer, dogovorio sa Prištinom. Pre neki dan, u Briselu su Nikoliću Katrin Ešton i Barozo prepričavali detalje tehničkih pregovora, a onda je posrednik EU Robert Kuper došao lično u Beograd da objasni novom predsedniku i njegovim saradnicima kako nikada nije dogovoreno da na regionalnim skupovima na pločici ispred Kosova mora da piše cela fusnota; dovoljna je zvezdica, a objašnjenje za zvezdicu može da piše na drugom mestu… odnosno, došao je da kaže da nas Borko Stefanović, Jeremić i Tadić lažu i da predstavnici Srbije koji napuštaju regionalne konferencije čim se iza pločice pojavi neko južno od Ibra, krše postignuti dogovor.

Tadićevu radnu knjižicu sa Andrićevog venca prebacuju u Nemanjinu, svoju je uzeo i bivši premijer Cvetković, naplatio sve telefonske račune od računovođe, a bili su veliki jer je većinu sednica vlade držao preko telefona; onda je otišao u čuveni klub Privrednik u Tolstojevoj da proslavi uspešan završetak svog mandata. Jedan od poslednjih njegovih uspeha je dodeljivanje Zlatnog dinara cara Dušana Miloradu Dodiku za jačanje privrednih i kulturnih veza RS i Srbije. Bivši premijer je svoje uspehe proslavio uz trubače i pesme Mrkonjićeve devojke Ane Bekute: Bekrijo, Brojanica, Crven končić…

Navodno, ako Tadić i Dačić naprave vladu, jedino sigurno ministarsko mesto ima Dragan Šutanovac. Kada se govori o reformi DS, ministar vojni figurira kao predvodnik nove generacije demokrata koja će spasiti stranku, a time i sve nas. A Šutke je u stvari fotorobot demokrate zbog kojeg će ta stranka na sledećim izborima doživeti pravo poniženje i pravi odron. On je paradigma srpske verzije prozapadnog političara: u sedištu NATO-a je rado viđen gost, jer je navodno reformisao vojsku, kolege ministri su zadovoljni jer budžet puni novcem zarađenim od prodaje oružja; za razliku od Vučića, nikada nije bio uz Miloševića, odnosno ima „čistu prošlost“…

Ove nedelje su sahranjeni kadeti poginuli na čuvenim Pasuljanskim livadama, omiljenom izletištu generala i admirala srpske vojske. Tamo se malo-malo organizuje neka vežba, na kojoj Šutanovac i njegov venčani kum Tadić prošetaju najnovije modele kožnih jakni i naočara za sunce, prenapregnuto gledajući kroz durbin kako neki ljudi iz svog preostalog srpskog oružja pucaju po kukuruzu i strnjikama, na užas seljaka i prepelica.

Neko je zaboravio da očisti livade od granata, jedan kadet ju je našao, doneo da pokaže kolegama, budućim oficirima, i granata je eksplodirala. Otac poginulog kadeta se na sahrani obratio prisutnom načelniku generalštaba Ljubiši Dikoviću rekavši da bi srpsku zastavu koju su mu uručili, zapalio, ali da to neće učiniti zbog svog poginulog sina. I pozvao je sve prisutne na sahrani da skupe pare i kupe načelniku detektor za otkrivanje metala, kako ne bi još neki kadet odleteo u vazduh od zaostale granate na vojnom poligonu. Diković je sve to stoički istrpeo: šta je gnev roditelja jednog poginulog vojnika za čoveka čije su jedinice na Kosovu sejale smrt gde god su prošle? Ministar vojske se nije usudio da ode na tu sahranu znajući šta ga čeka, ali je zato otišao na sahranu kadetkinje u Gornji Milanovac, takođe znajući šta može da čuje od oca poginule devojke, bivšeg oficira srpske vojske, koji je apelovao za dostojanstvenu sahranu svoje ćerke i na fejsbuku napisao – Nisam poginuo ni u Vukovaru, ni u Bosni, ali pogiboh na Pasuljanskim livadama… Šta li je taj bivši oficir pričao svojoj devojčici o ratu u Slavoniji i Bosni, kada je ona poželela da pođe očevim stopama i umesto njega ponese srpsku oficirsku sablju?

Ministar vojske Dragan Šutanovac odbija bilo kakvu vrstu odgovornosti za pogibiju dece koju su njemu i Dikoviću poverili neki roditelji. Suspendovao je nekoliko starešina, a onda, kršeći sve pravne i etičke norme na tviteru objašnjavao detalje tragedije i svađao se sa anonimnim sagovornicima koji su ga pozivali na odgovornost.

Sakriven iza kooperativog odnosa sa NATO generalima i deviza zarađenih od prodaje oružja, nikada nije morao da odgovori na pitanja kao što su: ko je odgovoran za smrt sedmoro radnika fabrike oružja u Užicu 2009, šest su bile žene; da li je tačno da je Prvi partizan, pokušavajući da napravi sve što je Šutanovac obećao svojim kupcima, preko noći zapošljavao neobučene ljude preko omladinske zadruge, jer im je zakon zabranjivao da povećavaju broj zaposlenih? Kako je došlo do toga da skoro svake godine padne neki Super Galeb ili MIG i pogine pilot? Zašto krije dosije 466 o pogibiji 16 radnika RTS-a 1999, zašto još uvek ne znamo ništa o nasilnoj smrti trojice vojnika u leskovačkoj kasarni, zašto je u stvari smenio načelnika generalštaba Zdravka Ponoša, šta je sa istragom o ubistvu vojnika u Topčideru, ko je od njegovih generala krio Ratka Mladića, zašto je izabrao baš Ljubišu Dikovića za novog načelnika generalštaba… i zašto Srbija, jedina u regionu, odbija da ratifikuje konvenciju o zabrani korišćenja, proizvodnji i skladištenju kasetnih bombi, od kojih je samo u Nišu pre 13 godina poginulo 15 ljudi. Na nekoliko lokacija u Srbiji, godinama posle rata, ljudi su ginuli od zaostalih kasetnih bombi. Žrtve ovog oružja, koje je zabranilo 111 zemalja u svetu, nemaju pravo na međunarodnu pomoć, jer njihova država i njen ministar ne žele da potpišu konvenciju. Zašto? Da li možda još uvek u vojnim skladištima čuvamo kasetne bombe, pa ih prodajemo prijateljima po svetu?

Dragan Šutanovac je takođe i fotorobot novog modernog Srbina kakvog je stvorila Tadićeva vladavina; on, kao što dolikuje, kumovskim vezama spojen sa svojim šefom, u Ohaju nacionalnoj gardi priča jedno, a onda dođe kući i na fejsbuku piše kako će „Nole Amerima da objasni ko su Tesla i Pupin“; u Briselu skromno objašnjava kako ulaže sve napore da reformiše vosjku, a onda se vrati kući, postavi Dikovića i sa kumom ode na tastov koncert, pa u dertu pokazuje tri prsta; kad posećuje Brisel, oblači se strogo, kad odlazi u Džakartu nosi cipelice sa šnalom, kupljene za 600-700 evra, ili dobijene od beogradskih šanera kao njihov doprinos bezbednosti zemlje… i dok mu se zemlja i vojska raspadaju, maturanti Vazduhoplovne škole proslavljaju maturu pevajući Ubij, zakolji… Prvo što ujutru uradi je da na fejsbuku prijateljima poželi dobro jutro spotom svog omiljenog pevača Halida Bešlića i pokaže svoju nesimpatiju prema Đoletu Đoganiju i njegovoj pesmi Idemo na Mars.

I na kraju, sve se uvek završi na istom: od svog partijskog druga Dragana Đilasa na 99 godina dobio je na korišćenje deo Vračarskog platoa, kako bi sa svojim prijateljima napravio velelepnu zgradu, sebi i gospođi svio gnezdo na 250 metara kvadratnih, a tih pola miliona evra će uzeti od neke banke, možda baš one u kojoj radi njegova supruga kao šef ljudskih resursa. Ako posumnjaju u njegove investitorske sposobnosti, uvek ostaje Fond za razvoj Srbije, od koga je nedavno povoljan kredit dobio njegov rođak Šutanovac II. Uz malo dobre volje, ulaganje u Šutketov stan se bez problema može podvesti pod ulaganje u razvoj porodičnog biznisa u Srbiji, koji je tako vatreno zagovarao njegov šef u predizbornoj kampanji.

Šutanovac nije pazio na času kada je pohađao vojne kurseve po Americi. Via militaris, put vojnika, bio je drum širok 9 koraka kojim su rimski vojnici kretali u pohode. Via militaris je jednim delom vodio i kroz Srbiju, ali nikada u pravcu gradskog građevinskog zemljišta na Vračarskom platou.

Osim Šutanovca i beogradskog Palme, Dragana Đilasa, kao još jedna uzdanica nove i reformisane DS ističe se i ministar poljoprivrede Dušan Petrović. Pre neki dan je obilazeći sa Đilasom Poljoprivredni kombinat Beograd, ushićeno ispričao kako je poljoprivreda srpska nafta, kako u Srbiji 800.000 porodica, odnosno 2,5 miliona ljudi proizvodi hranu, da ćemo samo ove godine od izvoza zaraditi 3 milijarde evra… Treba biti posebno glup i bezočan pa izgovarati ovakve cifre. Da li je u stvari mislio i na one stotine hiljada pogurenih staraca koji više ne mogu da se sagnu da zasade luk, na onih 200.000 poljoprivrednih penzionera koji ponekad dobiju po 9.200 dinara penzije, pa odmah kupe malo drva i uglja za nadolazeću zimu. Ministar poljoprivrede nije rekao da je ove godine na našim naftnim poljima zasejano najmanje pšenice u poslednjih 50 godina, da je broj goveda za 40 odsto manji nego 1990, da je svaka četvrta privatizacija u poljoprivredi poništena, da je 50.000 seoskih kuća potpuno prazno, da u EU više ne možemo da izvozimo svinjetinu, živa goveda i živinsko meso zbog svinjske kuge, salmonele i uopšte načina na koji gajimo stoku i živinu.

Ministar ne kaže da će i ovom obimu izvoza uskoro doći kraj, jer ćemo samo još neko vreme poljoprivredne proizvode u zemlje EU moći da izvozimo bez ograničenja i carina. Samo još neko vreme carinama ćemo moći da se štitimo od firmi iz EU. Ovako privilegovan status će se postepeno smanjivati, što lepo piše u Prelaznom trgovinskom sporazumu; moraćemo da ukinemo carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda, što praktično znači da će poljoprivredna industrija kakvu danas imamo prestati da postoji.

Ministar Petrović nije rekao ni da država u rezervama trenutno ima samo 150.000 tona pšenice, a Srbiji je samo mesečno potrebno 100.000 tona, da do kraja godine moramo da kupimo najmanje milion i po tona pšenice, koja će inače biti deficitarni proizvod svuda u Evropi. Ukratko, dovedeni smo do toga da ozbiljno moramo da strahujemo od gladi u Srbiji, u kojoj je zemlja toliko plodna da i dugme nikne kad ga posadiš.

Jedan od mnogih stereotipa je da je Srbija pre stvaranja mrske Jugoslavije hranila pola Evrope, da su na raznim dvorovima mrsili brk našom svinjetinom. Otprilike u to vreme, polovina seljaka je od oktobra gladovala. Za to vreme Beograd se punio činovnicima; 1910. imao je 90.000 stanovnika, a svaki četvrti je radio u državnoj administraciji. Sto godina posle toga, opet smo na istoj socijalnoj strukturi. Godine 2008, kada je počela ekonomska kriza, Tadićeva vlada je obećala otpuštanje 10.000 činovnika; u međuvremenu je zaposlila dodatnih 6000 partijskih vojnika. Državni sekretar u ministarstvu za državnu upravu Duško Radaković iznervirano kaže pre neki dan kako je svejedno imamo li 20, 30 ili 40 hiljada činovnika, važno je da napravimo funkcionalnu administraciju. I obavestio nas je da se radi na pisanju nove strategije reforme javne uprave. To će biti, koliko sam uspela da izbrojim, 121. strategija koju su iznedrile reformske vlasti. Broj srpskih strategija je obrnuto proporcionalan broju beba koje imaju nesreću da se rode baš u ovoj zemlji, i baš u ovo vreme.

Iz najave za radio emisiju Peščanik, 22.06.2012.

Peščanik.net, 22.06.2012.

KOSOVO