Sankt Petersburg, foto: Đorđe Tomić

Sankt Petersburg, foto: Đorđe Tomić

Kada je Boris Nikolajevič Jeljcin, onako baš dobro naliven dirigovao nemačkim orkestrom ili kada je u Irskoj – budući u još „težem stanju“ – odbio da izađe iz aviona i sastane se s njihovim premijerom, mene je zbog njega bilo stid. A danas, kada se Putin, budući apsolutno trezan pred celim svetom krevelji i prenemaže nudeći američkim medijima pilulu protiv rusofobije, ja ne osećam stid već zadovoljstvo. Čovek se, evo, već po ko zna koji put naočigled svih bruka.

Stari Jeljcin, uz sve moje primedbe i objektivno brojne mane, ipak je bio predsednik moje zemlje, što znači da je na neki način predstavljao zajednicu ljudi kojoj i ja pripadam, zajednicu koju je – makar i nategnuto – ipak objedinjivala zamenica „mi“. A Putin je za mene prosto neprijatelj – vođa okupacionog režima. On predstavlja jednu sasvim drugu zajednicu, grupu ljudi objedinjenih u jedno sasvim drugo „mi“, složnu družinu koja se na njegovoj televiziji već godinama takođe samo krevelji i prenemaže. I članovi te družine se zbog njega nikada ne stide. Naprotiv, oni svaku banalnu glupost u njegovom izvođenju istog trenutka proglašavaju za genijalno delo o kojem potom još dugo guslaju na televiziji.

Recimo, Putin je tokom izlaganja na poslednjem Međunarodnom ekonomskom forumu u Sankt Petersburgu u gotovo svakoj svojoj rečenici ponovio sintagmu „digitalna ekonomija“. I budući da se on očigledno vrlo slabo (ili nikako) ne koristi kompjuterom, ove reči su u njegovoj interpretaciji zvučale prilično zagonetno, nekad čak preteće. Ali medijska posluga je ushićeno prihvatila ovo novo predsednikovo interesovanje. Svi državni mediji su u svojim tekstovima počeli toliko često da ponavljaju reč „Putin“, a odmah za njom i sintagmu „digitalna ekonomija“, da je kod ruskih građana verovatno već stvoreno tvrdo uverenje da tvorac tog čuda (neviđenog) mora biti Putin.

U tome su posebno uspešni bili oni koji su u to stvarno poverovali, na primer dumska poslanica Irina Jarovaja. Ona je u emisiji „Veče sa Vladimirom Solovjovim“, te večeri 4. juna 2017. svim prisutnima vrlo uverljivo objašnjavala po čemu se to Rusija tako razlikuje od zapada: „Strategija gospodo draga – strategija je uvek najvažnija“, naširoko je razglabala ona. „Što se strategije tiče, naša zemlja je uvek bila jaka. A za mene je danas najvažnija naša nova strategija – strategija digitalne ekonomije“. Budući da se koncept digitalne ekonomije na zapadu pojavio negde sredinom 90-ih godina prošlog veka, očigledno je da Jarovaja i Putin, govoreći o „strategiji digitalne ekonomije“ kao krajnje aktuelnoj novini, imaju zapravo nešto sasvim drugo u vidu.

Taj talas novog istorijskog optimizma koji je na sve prisutne prolila Jarovaja, spremno je podržao znameniti stručnjak za međunarodnu politiku, novinar Pjotr Fjodorov: „U Rusiji se nikada nije bolje živelo nego danas. Nama je sada odlično, a ubuduće će nam biti još bolje!“, izjavio je on. Nakon ovog važnog saopštenja, ekspert Fjodorov je prešao na ocenu položaja i uloge Rusije u današnjem svetu: „Naše novinarstvo je s uspehom srušilo dosadašnji monopol na istinu! Svet je stupio u novu fazu međunarodnih odnosa, period u kojem pravila više neće propisivati Amerika!“

Na reč „Amerika“, iznenada se iz svog ćoška probudio dežurni američki politikolog Nikolaj Zlobin, shvativši da je sad trenutak kada bi i on morao nešto da kaže. Jer u protivnom, čemu on tu uopšte služi? „Na vas je dugih 17 godina pljuštala zlatna kiša nafte i gasa. A gde je ruski Apple?“, malkice bunovno, no ipak dovoljno jasno oglasio se on. Svi znaju da Zlobina pozivaju u emisiju samo zato da bi povremeno protivrečio ostalima. Ali ovako, na ovaj način… e ovoga puta je stvarno preterao.

I to su mu odmah dali na znanje. „A taj vaš Apple, da li vam je možda on pomogao u borbi protiv terorista u Siriji?“, uputio mu je sasvim logično pitanje voditelj Solovjov i time označio start za lavinu koja će sa sobom odneti sirotog američkog politikologa, zajedno s nesrećnom američkom korporacijom koju je pomenuo.

U bitku protiv SAD se istog trenutka bacio režiser Šahnazarov koji je celu Ameriku odmah stavio na svoje mesto: „Rekoste Apple? U poslednje vreme ja nešto ne viđam američke automobile na našim, a ni na tuđim drumovima…“

Sasvim novi pristup borbi protiv američke hegemonije predložio je Žirinovski: „Ako svi Jevreji sutra odu u Izrael, svi Rusi u Rusiju, a svi Kinezi u Kinu, ostaće vam samo par goveda i tri kauboja sa praznim pištoljima zakačenim oko pasa“, već tradicionalno lajavo i zlurado je primetio lider LDPR-a, očigledno vrlo zadovoljan slikom opustele Amerike koju je zamislio.

Ali jadnog Zlobina i tu „njegovu“ bednu firmicu za proizvodnju gadžeta, definitivno je dotukla poslanica Jarovaja: „Kako je naš predsednik rekao“, počela je ona glasom koji je zvonio nadahnut svečanim patriotizmom, „mi počinjemo da se bavimo digitalnom ekonomijom i digitalnim obrazovanjem, tako da će taj vaš Apple uskoro otići u penziju.“

Pošto je dokrajčilo Ameriku i njenu tehnologiju, lutkarsko pozorište Solovjova je odlučilo da malo zaviri i u budućnost Rusije. I dok je likvidacija i pokopavanje Amerike za te vrsne patriote bio lak i jednostavan posao, dotle im pokušaji da opišu budućnost i sjajnu perspektivu zemlje u kojoj žive nikako nisu polazili za rukom. Uz sav trud, nisu mogli da nađu odgovarajuće reči. Obrni okreni, sve se uvek svodilo na grdnju i blaćenje neprijatelja, a ne na stvaranje nekakve slike o budućoj Rusiji.

Na ovu izazovnu temu prvi se oglasio pozorišni režiser, politikolog i lider pokreta „Suština vremena“ Sergej Kurginjan. Ali džabe – nije uspeo. Umesto toga, on nam je objasnio da ona grupa knjigovođa okupljena na Forumu u Sankt Petersburgu, s namerom da inicira program kojim bi se utvrdio pravac kretanja Rusije u budućnost, to nikako neće moći da učini. Za tako nešto su potrebni neki drugi ljudi… i na tom mestu je režiser Kurginjan zaćutao. Bilo je jasno da on i sebe ubraja u krug ljudi koji znaju put kojim bi Rusija morala da se uputi, ali da sa tim svojim planovima on nema nameru da upoznaje televizijske gledaoce. On, očigledno, ili misli da oni tome nisu dorasli, ili im prosto ne veruje dovoljno.

Iz svog zaboravljenog ugla, par puta se zakoprcao i nedonokauturani politikolog Zlobin. Tako je on prisutnima započeo priču o Silikonskoj dolini: kobajagi, samo je atmosfera potpune, ničim ograničene slobode omogućila tehnološku eksploziju koja je potom svetu dala sva ova nova dostignuća kojima smo danas okruženi… i to mu je bilo poslednje što je uspeo da izgovori. „Vama se izgleda naš politički sistem ne sviđa?!“, preteći je dreknuo na njega Solovjov, na šta je politikolog Zlobin samo uplašeno zavrteo glavom uvukavši je među ramena. „Hajde, samo napred. Hajde da što pre uništimo Rusiju i tada će sve biti u redu“, žalostivo je primetio ekonomista Deljagin, s prekorom gledajući na Zlobina koji je sa tom svojom rusofobijom, Eplom i Silicijumskom dolinom već svima dozlaboga dozlogrdio.

U međuvremenu je režiser Kurginjan izložio još jedan pristup temi o budućnosti Rusije. „Ako pročitamo i poverujemo onome šta pišu Poper i svi ostali liberali, odmah će nam biti jasno da oni zapravo i ne vide nikakvu budućnost“, gnevno je saopštio prisutnima režiser Kurginjan, posle čega je u studiju ostala da visi mukla pauza. Svi su u dubokoj tišini napeto čekali da Kurginjan najzad raskrinka Popera i sve njegove liberale i tako skine pokrov s blistave, samo njemu znane budućnosti Rusije. Ali režiser Kurginjan je ostao neumoljiv i nijednu jedinu reč više nije izustio. Tako je Solovjov bio prinuđen da završi svoju emisiju i da programsko vreme prepusti Žvanjeckom koji nam o budućnosti Rusije nikad ništa ne saopštava, ali zato uvek nalazi prave reči o njenoj prošlosti i sadašnjosti.

Ежедневный журнал, 06.06.2017.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 17.06.2017.