Nije mu se svideo Njujork: materijalistički, trivijalan, idolopoklonički, razuzdan, iskvaren, i tako dalje, i tako dalje. Vašington je bio nešto bolji. Ali, tu je bolešljivi Sajed (pluća) hospitalizovan, što ga je izložilo novoj pogubnoj opasnosti kakvoj ne bi bio izložen kod kuće: medicinskim sestrama. Jedna od njih, obdarena “žednim usnama, nabreklim grudima, glatkim nogama” i koketnim ponašanjem (“izazovan pogled, provokativni smeh”), častila ga je nabrajanjem poželjnih osobina kod idealnog ljubavnika. Ali, “otac islamizma”, kako ga često nazivaju, ostao je smiren, a kasnije je razvio ovaj incident u tiradu protiv arapskih muškaraca koji padnu pod uticaj čari američkih žena. U jednom izuzetnom izlivu laži ili samozavaravanja, Sejid je tvrdio da je medicinsko osoblje bezosećajno likovalo na vest o ubistvu Hasana al Bane u Egiptu. Možemo se zapitati koliko je verovatno da je bilo koji Amerikanac čuo za Al Banu, ili pak za Muslimansku braću, koju je on osnovao. Kada je Sajed otpušten iz Univerzitetske bolnice Džordž Vašington, verovatno je mislio da je najgore iza njega. Ali, nastavio je ka usijanom grotlu – ka puzajućem paklu – Grilija, Kolorado.

Tokom tih šest meseci na Državnom koledžu Kolorada (a zatim u Kaliforniji), Sajedovo gladno neodobravanje pronašlo je gomilu meta. Američke travnjake (žalostan primer sebičnosti i atomizma), američke razgovore (“novac, filmske zvezde i modeli kola”), američki džez (“vrsta muzike koju su izumeli crnci kako bi zadovoljili svoje primitivne sklonosti – želju za bukom i žudnju za seksualnim uzbuđenjem”), i naravno, američke žene: ovde se pojavljuje još jedna koja govori Sajedu da je seks obična fiziološka potreba i da nema nikakve veze sa moralnošću. Prezire i američke crkve (one su poput bioskopa ili igraonica), ali do tog trenutka već čezne za Kairom, i za društvom, i čini nešto nepromišljeno. Kutb ulazi u jedan klub – gde ga očekuje epifanija. “Ples je raspaljen zvucima iz gramofona”, zapisao je; “dvorana za ples postaje vrtlog štikli i butina, ruke obuhvataju kukove, sreću se usne i grudi, a vazduh je pun požude”. Čovek bi pomislio da se otac islamizma izložio ranoj verziji Studija 54 ili čak kluba Plato’s retreat. Ali ne: klub u koji je ušao vodila je crkva, a ono što ovde opisuje jeste igranka u kapeli u Griliju, Kolorado.

“A vazduh je pun požude.” “Požuda” stoji u prevodu Bernarda Luisa, ali nekim drugim prevodiocima bila je draža reč “ljubav”. I dok požuda snažnije deluje na prvu loptu, ljubav može da bude zvučnija na duže staze. Zašto bi Kutbu smetalo što je vazduh pun ljubavi? Primorani smo da se upitamo sme li se reći da ljubav, onakva kako je mi shvatamo, postoji u okrutnom patrijarhatu islamizma. Ako su smrt i mržnja antipodi ljubavi, onda možda nije prosto hirovito i bljutavo pomisliti da je terorista, donosilac smrti i mržnje, obožavalac kulta smrt-mržnja, u suštini neprijatelj ljubavi. Kutb kaže:

“Devojka te pogleda kao da je očaravajuća nimfa ili odbegla sirena, ali dok ti prilazi, osećaš samo vrišteći nagon u njoj, i možeš da osetiš miris njenog vrelog tela, ne miris parfema, već puti, samo puti.”

U svojoj odličnoj knjizi Teror i liberalizam (Terror and liberalism) Pol Berman ima mnogo oštrih reči za opus Sejida Kutba, ali nekako uspeva da natera sebe da bude blagonaklon, i na kraju, po mom mišljenju, završi gotovo apsurdno pun poštovanja – “bogat, iznijansiran, dubok, duševan i srdačan”. Kutb je proveo detinjstvo u učenju Kurana napamet i kasnije će napisati tridesetotomnu glosu o tome. Bilo mu je deset godina kad je završio. Sada se, s obzirom na to, čini uzaludnim očekivati mnogo razumnosti od njega; i to se dokazalo. Na poslednjih 46 strana koje posvećuje Kutbu, Berman poentira dugačkim citatom. Ovo je njegov repetitivni prvi pasus:

“Sura (prorokova izreka) kaže muslimanima da će, u borbi da se podrži Božja univerzalna Istina, morati da se žrtvuju životi. Oni koji rizikuju svoje živote i odlaze da se bore, i koji su spremni da polože život za Boga, jesu časni ljudi, čista srca i blagoslovene duše. Ali, najveće iznenađenje leži u tome što se oni među njima koji poginu u borbi ne smeju smatrati mrtvima ili opisivati na taj način. Oni nastavljaju da žive, kao što i sam Bog jasno kaže.”

Ako analiziramo poslednju rečenicu, shvatićemo da je svako putovanje sa Sejidom Kutbom osuđeno na jednolično kretanje u krug. U srcu njegove filozofije mnogo je ispraznosti, prostog ponavljanja i nejasne gorčine; ovde takođe otkrivamo prisustvo tog islamizmu svojstvenog trijumvirata (koji je ranije zabeležio Kristofer Hičens) pravedništva, samosažaljenja i samomržnje – pravedništvo datira iz VII veka, samosažaljenje iz XIII (kada je “poslednjeg” kalifa u Bagdadu nasmrt išutirao mongolski gospodar rata Hulagu-kan), a samomržnja iz XX. A najneverovatnije od svega jeste Kutbov nivo autorefleksivnosti, koji je manji od nule. To je kao da je sam čin samoispitivanja nešto nemuževno ili profano; nešto zlo, jednom rečju.

Ipak, Kutb je, na ovaj ili onaj način, otac islamizma. Evo glavnih načela koje je nadahnuo: da je Amerika, sa svojim klijentima, džahilija (reč kojom se opisuje Arabija pre Muhameda – varvarska i zatucana); da Ameriku kontrolišu Jevreji; da su Amerikanci nevernici, da su životinje i, još gore, arogantne životinje, i nisu vredni življenja; da Amerika promoviše gordost i promiskuitet kako bi unizila čovečanstvo; da Amerika želi da “istrebi” islam – i da to neće ostvariti osvajanjem niti kolonijalnim pripajanjem, već primerom. Tako kaže Bernard Luis u Krizi islama.

“Upravo to znači temin Veliki satana, koji je upotrebio pokojni ajatolah Homeini da opiše Sjedinjene Države. Satana u Kuranu nije prikazan ni kao imperijalista niti kao eksploatator. On je zavodnik, ‘podmukli iskušavač koji šapuće čovekovom srcu'” (Kuran, CXIV, 4, 5).

Luis je mogao da doda da su ovo završne reči Kurana. Tako da odjekuju.

Zapad nije zavodljiv, naravno; čitav Zapad je privlačan. Ali, islamistička paranoja se razvija do nekakvog osujećenog narcisizma. Ponovo nam na pamet pada Kutbova jedra i glatkonoga medicinska sestra kako navodno zadovoljno pući svoje žedne usne na vest o smrti Hasana al Bane. Daleko od toga da želi ili pokušava da ga istrebi, Zapad, naprotiv, nije imao nikakav stav o islamu per se pre 11. septembra 2001. Naravno, stavovi su tada formirani i vrlo brzo su bestseler liste bile pune “bukvara” o islamu. U neke stvari se uranja sporije nego u neke druge, istina je; ali, sada znamo. Na Zapadu smo stvorili društvo čija jedini svrha i jedini raison d’être jeste mučenje dobrih muslimana.

Tema “iskušavača” može se još razviti u Kutbovom slučaju. Kad iskušavač postane iskušavačica i zaista želi da zgrešite, mora da bude i dostupna i voljna. A gotovo je nezamislivo da je Sejid, krhki, smisla za humor lišeni državni službenik i veliki antisemit (koji začinjava svoj govor navodima iz one odavno raskrinkane izmišljotine Protokoli sionskih mudraca), ikada nabasao na bilo šta slično ponudi. Stanje je čak i jadnije od toga. Zavođenje se nije našlo na njegovom putu, ali se nalazilo na putevima drugih, osećao je to, i deo njega je žudeo za time. Ta žudnja ga je veoma uplašila, ali i osramotila i obeščastila, tako da je skrenuo misli ka ubistvu. Onda su islamski mislioci uzeli njegove knjige i uradili ono što su one uradile njima; i Sejid Kutb je sada deo naše svakodnevice. Trebalo bi da razumemo da je islamistička mržnja prema Americi apstraktna koliko i istorijska, i to iracionalno apstraktna; ne može se očekivati da je umiri bilo koji od uobičajenih postupaka. Mržnja sadrži mnogo istorijskih emocija, ali njih proganja njihova istorija, a ne naša.

U istoriji sveta možda se može pronaći samo jedna paralela sa Kutbom. Radi se o još jednom nesigurnom samotnjaku, još jednom seksualnom gubitniku (ne nevinom, već rogonji od karijere), još jednom marginalnom šarlatanu i šeprtlji (netalentovanom, ali ne i usakogrudom), koji je takođe napisao knjigu u zatvoru, a ona je pala u najgore moguće ruke. Njegovo ime je bilo Nikolaj Černiševski; a njegov roman (Šta da se radi?) pet puta je pročitao Vladimir Lenjin samo tokom jednog leta. Černiševski je bio taj koji je odredio, ne sadržaj, već emocionalnu dinamiku sovjetskog eksperimenta. Stogodišnjica njegovog rođenja proslavljena je uz mnogo pompe u SSSR-u. To je bilo 1928. Ali, Rusija je bila previše tužna i previše zauzeta da bi napravila nešto povodom stogodišnjice njegove smrti, koja je tiho prošla 1989.

U Nepoznatoj poznanici moj sitni terorista Ajed nije nevin (iliti Josif, kako kažu hrišćani), za razliku od Sajeda, na kojem je neposredno zasnovan. On je pre poligamista, koji ograničava sebe na dozvoljeni maksimum od četiri žene. Povrh svega ovoga, udovoljava sebi, kad god ima dovoljno ušteđenog novca, nizom “privremenih žena”. Ovakva praksa se naziva muta. U svojoj s pravom proslavljenoj knjizi Čitati Lolitu u Teheranu Azar Nafisi nas obaveštava da privremeni brak može da traje 99 godina; takođe može da se okonča nakon pola sata. Islamska republika vodi mnogo računa o onome što naziva “muškarčevim potrebama”. Pre revolucije devojka je mogla da se uda sa 18 godina. Nakon 1979. dozvoljeni uzrast je prepolovljen.

U svom delu Iza verovanja: islamski izleti među preobraćene narode (Beyond Belief: Islamic Excursions Among the Converted Peoples), VS Najpol razmatra neke od društvenih ishoda poligamije u Pakistanu, i zapaža da brakovi teže tome da budu serijski. Muškarac nastavlja dalje, “religiozno se išunja iz braka poput mačka”; a posledica je “društvo polusiročadi”. Razvod u svakom slučaju nije zamoran: “muškarac koji hoće da se otarasi svoje žene može da je optuži za preljubu i tako je strpa u zatvor”. Teško je preuveličati seksualizaciju islamskog vođstva, čak i među likovima koje smatramo umerenim. Ukucajte “seks” i “Al Sistani” i pripremite se za bujicu cepidlačenja i ružnih reči.

Kako priča odmiče, Ajed je sve zabrinutiji za stanje svojih brakova. Ali, postoji razlog za to. Kad je Ajed bio dečak početkom osamdesetih, njegov otac, nadareni uzgajivač maka, napustio je Vaziristan sa svojom porodicom i naselio se u Griliju, Kolorado. Ishod toga je bio unutrašnji udarac Ajedovom samopoštovanju. Kod kuće u Vaziristanu, dečak njegovih godina osećao bi ljupki, topli žar ponosa, kada shvati da su njegove sestre, u jednom značajnom pogledu, potpuno iste kao njegova majka: ne znaju ni da čitaju ni da pišu. U Americi, međutim, devojke su obavezne da idu u školu. Dok je Ajed trepnuo, žene su odbacile svoje velove, a njegove sestre su pozivali crnci koji žvaću žvake. Nazire se pubertet.

Postoji čitav književni žanr posvećen likovima poput Sejida Kutba i njihovim osećanjima. To je žanr nepouzdanog naratora – ili, tačnije rečeno, transparentnog naratora, sa njegovim bespomoćnim nehotičnim otkrićima o sebi. Tipično za to je da patina nadmene izbirljivosti nastoji da poverljivo, ali uzalud, prikrije jedan podzemni svet neprolazne tame. S Nepoznatom poznanicom doprineo sam ovom žanru, i to oduševljeno. Naterao sam Ajeda da satima stoji u koprivi i otrovnom bršljanu, ispod jednog uzdignutog pešačkog prelaza, kako bi mogao da grmi protiv prozračnosti letnje odeće koju nose američke žene i besramne minijaturnosti njihovog donjeg rublja. Naterao sam ga da izlazi u večernje šetnje kakvo god da je vreme, šetnje koje su se zamorno produžavale dok ne bi, popevši se na neki stub ili oluk, nabasao na ženu koja se “sasvim otvoreno” svlači pred spavanje. U međuvremenu, sve njegove sestre izlaze sa muškarcima. Otac i braća raspravljaju o različitim načinima da učine nešto po tom pitanju, kao što je da ih sve poubijaju; ali, budući lišena svakog osećaja časti, Amerika bi ih kaznila zbog toga. Porodica se razdvaja; Ajed se vraća u krševiti pogranični zavičaj, pridružuje se “Prizmi” i udvara se kvartetu svojih devetogodišnjih dragana.

Ajed neprestano ponavlja svim svojim privremenim ženama: “Moje žene me ne razumeju”. I ne razumeju ga; uistinu, sve one hoće razvod, i to iz istog neprijatnog razloga. Sa svojim propalim napadom na Ameriku putem promene paradigme, i suočen sa profesionalnim i društvenim osramoćenjem, Ajed najednom uviđa kako može, jednim potezom, da se iskupi – i da obezbedi sebi mesto u istoriji sa nepoznatom nepoznanicom koja će sigurno uspeti. Za to će mu biti potreban pojas.

Pre dve godine naleteo sam na zapanjujuću fotografiju u jednom nedeljniku: to nešto izgledalo je kao grubo presečena lubenica, ali mogli ste razaznati jednu ili dve čovekolike crte napola uronjene u zagasitocrveno meso ploda. To je u stvari bilo hrabro objavljena fotografija lica jedne saudijske spikerke koju je pretukao muž. U pokušaju ubistva, kako se čini: u trenutku kad je uhapšen, ona je bila u prtljažniku njegovih kola, i očigledno ju je vozio u pustinju da je zakopa. Šta je uradila da to zasluži? U porodičnom domu te noći je zazvonio telefon i spikerka, uspešna i poznata u svom poslu, podigla je slušalicu. Javila se na telefon. Muškarac zapadnjak bi ovde bio zapanjen dramatičnim kulturnim kontrastom. Znam da bih ja, kao prvo, verovatnije nasmrt prebio svoju ženu da se nije javila na telefon. Ali, običaji i navike se razlikuju od zemlje do zemlje, i ne možete razumno tvrditi da je jedno društvo “bolje” od nekog drugog.

Martin Amis, “The age of hororism”, The Observer, 10.09.2006.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 21.04.2008.

Srodni linkovi:

Vreme horora (I deo)

Vreme horora (III deo)

Vreme horora (IV deo)

NAŠ TERORIZAM