Pre tri nedelje sam u Srinagaru, gradu u Kašmiru, upoznao mladog hirurga po imenu Ikbal Salim. Ikbal mi je pričao o tome kako su 11. avgusta ove godine indijske snage bezbednosti upale u bolnicu gde se on borio za život nenaoružanih demonstranata, koje su ranije tog dana ranili indijski vojnici. U operacionu salu je ubačen suzavac, osuta je paljba po bolničkim odeljenjima i nekoliko medicinskih sestara je povređeno. Ikbal je stažirao u bolnici Apolo u Delhiju i kaže da nikad nije mrzeo hinduse ili Indijce. Ali zbog ovog slučaja je zgrožen, i postupak bezbednosnih snaga, u kombinaciji sa ravnodušnošću indijskih medija, ubedio ga je Kašmir mora biti nezavistan.

Setio sam se ovog razgovora prošle nedelje, kada su se pojavile vesti da su ubice u Mumbaju brutalno nasrnule i na bolnice, uz očiglednije mete islamista kao što su hoteli sa pet zvezdica, jevrejski centri i kafići u kojima se okupljaju Amerikanci i Britanci. Od tada su veze između napada u Mumbaju i separatističke borbe u Kašmiru postale još jasnije. Sada postoji konsenzus o tome da je napad povezan sa jedinicom džihadista iz Pakistana, Laškar-e-Taiba, čiji vođa, Hafiz Muhamed Said, slobodno deluje iz svoje baze u gradu Muridke.

Ovaj verovatno pakistanski napad u Mumbaju i njegova povezanost sa grupama kašmirski orijentisanih džihadista znači da bismo užasne događaje morali sagledati u širem kontekstu katastrofalne politike Zapada, koja se u tom regionu sprovodi od jedanaestog septembra. Potpuna propast Bušove administracije, koja Pakistance i Avganistance nije uspela da odmami od islamista, ali je uspela da ih ubedi kako Zapad gaji netrpeljivost prema muslimanskim težnjama, dovela je do katastrofe u Avganistanu, gde su nekad omraženi Talibani sada ponovo na ulazu u Kabul.

U međuvremenu, zbog posledica avganistanskog konflikta u Pakistanu, vlada Asifa Alija Zardarija je izgubila kontrolu nad većim delom Severozapadne Granične Provincije i Plemenskih područja pod federalnom upravom, dok verski i politički ekstremizam cveta kao nikad ranije.

Najneugodniji problem Pakistana i dalje je odnos bezbednosne službe (ISI) i brojnih grupa džihadista u poslednjih 25 godina. Nekada je ISI verovao da će džihadiste moći da koristi za svoje potrebe, ali islamisti su sve više i više sprovodili sopstveni program, da bi na kraju toliko ojačali i poslali dobro opremljene i obučene vojnike na indijsku teritoriju, što se desilo u Mumbaju.

Posetivši prošle nedelje Pakistan, bilo mi je jasno da je severni deo zemlje pod sve manjom kontrolom vlade. Iako nije verovatno da je Zardarijeva vlada bila direktno povezana sa napadom u Mumbaju, ima razloga za verovanje da njen neuspeh u razbijanju mreže džihadista i odnos prema ljudima popud Hafiza Muhameda Saida znači da se zločini ove vrste mogu očekivati i ubuduće.

Za to vreme Indija i dalje pogoršava problem zlostavljanjem ljudi u Kašmiru, koji je džihadistima poklonio čitavu generaciju obrazovanih i gnevnih muslimana iz srednje klase. Jedan od izbrijanih dečaka koji su napali železničku stanicu CST – za koga indijski mediji kažu da se zove Muhamed Adžmal Muhamed Amin Kasab, iz Faridkota u pakistanskom Pandžabu – nosio je majicu Versace. Ostali dečaci su nosili farmerke i Nike, a očevici su ih opisivali kao chikna, tj. dobrostojeće.Ovo nisu bili siromašni seosik Pakistanci, obrazovani u madrasama, kojima su mule isprale mozak – već ljutita i dobro obrazovana deca srednjeg staleža, besna zbog ogromne nepravde koja se, kako to oni tumače, nanosi muslimanima od Izraela, Amerike, Britanije i Indije u Pakistanu, Iraku, Avganistanu i Kašmiru, tim redom.

Ako je ophođenje Izraela prema Palestincima najosetljivije pitanje za muslimane sa Bliskog istoka, onda ophođenje Indije prema ljudima iz Kašmira igra sličnu ulogu kod muslimana Južne Azije. Kod podele Indije i Pakistana 1947. godine, ta je oblast logično trebalo da pripadne Pakistanu. Ipak, proindijski sentiment državnog indijskog maharadže, kao i kašmirski koreni premijera Indije, Džavaharlala Nehrua, doveli su do toga da ta regija pripadne Indiji, pod uslovom da Kašmirci zadrže određeni stepen autonomije.

Naredne indijske vlade nisu poštovale ustavom propisane obaveze. Referendum, koji je Nehru obećao u Ujedinjenim nacijama, o tome da li će regija ostati deo Indije, nikad nije bio održan.Posle besramne krađe lokalnih izbora 1987, kašmirske vođe povukle su se u ilegalu. Ubrzo zatim, počela su bombardovanja i ubistva, koja je potpomagao pakistanski ISI, zaoštravajući sukobe slanjem više hiljada teško naoružanih džihadista preko granice.

Indija je brutalno odgovorila na pobunu. Pola miliona Indijskih pripadnika vojske i paravojnih formacija raspoređeno je u dolinu. Bilo je masovnih hapšenja i mnogo nasilja nad civilima, od čega je malo šta istraženo, bilo od strane vlade bilo od indijskih medija. Oformljena su dva centra za mučenje – Papa 1 i Papa 2 – u kojima bi „nestajali“ mnogi lokalni stanovnici. Sve skupa, nekih 70.000 ljudi je izgubilo život u sukobima. Indija i Pakistan su tri puta ratovale zbog Kašmira, a četvrti mini-rat je zamalo doveo do uzajamnog nuklearnog napada dveju zemalja 1999. godine. Sada nakon napada u Mumbaju, izgleda da će Kašmir ponovo zakočiti mirovni proces između Indije i Pakistana.

Pitanje Kašmira i dalje deli pakistanski establišment više nego bilo koje drugo. Zardari možda javno govori kako neće dopustiti da Kašmir kvari poboljšane odnose Indije i Pakistana, ali Laškar-e-Taiba, zvanično zabranjena organizacija, nastavlja da radi pod imenom Džama’at al-Dava, i Hafiz Muhamed Said nastavlja da otvoreno zagovara napade na indijske i zapadnjačke mete. Na nedavnom skupu, izgovorio je kako su „hrišćani, jevreji i hindusi neprijatelji islama“ i dodao da je cilj Laškara da „razvije zelenu zastavu islama u Vašingtonu, Tel Avivu i Nju Delhiju“.

Said takođe kaže da je bivša kneževina koju on naziva „Hiderabad Dekan“ takođe deo Pakistana, što možda objašnjava preuzimanje odgovornosti za napade od strane do tada nepoznate grupe zvane „Dekanski mudžahedini“. Jasno je da Said deluje pod nekom vrstom patronaže pakistanskog establišmenta i da mu je Zardarijeva vlada nedavno kupila blindirani Land Cruiser. Kada su pakistanskog ministra spoljnih poslova, Šaha Mehmeda Kurešija, juče upitali na indijskoj televizije da li će Pakistan sada uhapsiti Said, izbegao je pitanje odgovorivši: „Moramo da shvatimo da u svakom društvu ima nekih elemenata koji mogu delovati samostalno“.

Narednih meseci ćemo verovatno viđati brojne bezbednosne akcije u Indiji i ogroman pritisak na Pakistan da svoju proindijsku i prozapadnu retoriku uskladi sa pravim delovanjem protiv džihadista. Ali nije verovatno da će u Južnoj Aziji zavladati mir dok se na zahteve Kašmira nekako ne odgovori i dok se gnev u Srinagaru nekako ne umiri. Do tada će masakri u Mumbaju možda biti najava za predstojeće nasilje.

 
William Dalrymple, The Observer, 30. 11. 2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 03.12.2008.