Nesvesna civilizacija Džona Ralstona Sola

 

Ideja o sveobuhvatnoj ideologiji, ili istorijska teorija „velikog narativa“ koja uključuje politiku, ekonomiju i filozofiju, danas više nisu u modi. Oni koji su se u tome oprobali, poput Džona Greja i Frensisa Fukujame, uglavnom su bili kritikovani zbog onog što su mnogi doživljavali kao preterani hibris. Sam koncept ideologije ili zamišljanja daleko boljeg sveta, čini se potpuno izlišnim u postmodernom mentalitetu. Međutim, centralna teza ove učene i izuzetno čitljive knjige jeste da smo danas pali u podmuklu klopku treće najveće ideologije 20. veka: korporativizma.

Korporativizam, smatra Sol, nastaje usled preteranog klanjanja slobodnom tržištu. Suprotno široko rasprostranjenoj pretpostavci po kojoj nesputani kapitalizam stimuliše demokratiju, on smatra da nama danas upravlja odabrana grupa menadžera i birokrata koji podrivaju demokratiju isključujući običnog građanina iz procesa donošenja odluka koji u potpunosti leži u rukama samoproklamovanih interesnih grupa. Ta odabrana grupa ne ispunjava svoje društvene dužnosti jer, umesto da investiraju u stvari koje su neophodne za zdravu ekonomiju, kao što su, na primer, sveobuhvatan obrazovni sistem i dobro finansiran javni sektor, oni se neprestano umnožavaju stvarajući bezbrojne slojeve raznoraznih „stručnjaka“. Sol ide toliko daleko da ove elite poredi sa elitama koje su postojale pre Francuske revolucije ili propasti Rimskog carstva. U obe te epohe naduvana aristokratija „podigla je bedeme između sebe i stvarnosti, stvorivši tako lažni osećaj dobrostanja unutar tih bedema“. U međuvremenu su zapadne zemlje zabeležile broj nezaposlenih između 30 i 50 miliona, a pomenuta elita na to nema nikakav drugi odgovor do besomučnih redukcija troškova koje se međusobno uslovljavaju.

Sol smatra da korporativizam ne predstavlja novu političku filozofiju u pravom smislu reči. Štaviše, ako ga pratimo kroz istoriju, videćemo da njegovih tragova ima čak u renesansnoj Firenci, kao i da se povremeno javljao i u 20. veku. Prvi koji su mu dali teorijsko obličje bili su Maks Veber i Emil Dirkem 90-ih godina 19. veka. Dirkem je tada rekao: „Vladavina korporacija državi obezbeđuje pokorno građanstvo… čineći je tako slobodnom da vlada na osnovu same ‘moralnosti’“. Korporativizam je kasnije dostigao vrhunac pod Musolinijem koji ga je definisao kao „efikasnost, profesionalnost i upravljanje na čelu sa ekspertima“. On je smatrao da je njegov zadatak, kao herojskog vođe, da jednostavno smiri masu i drži je pod kontrolom. Tok istorije rezimirao je na sledeći način: „Sloboda je za pećinske ljude, dok civilizacija podrazumeva progresivno smanjenje ličnih sloboda“.

Solova je teza fascinantna jer on podvlači da su zapadne zemlje, ma kako to bilo ironično bilo, uprkos tome što su porazile i komunizam i fašizam – oba proširene forme korporativizma – na kraju dozvolile da ih zavede stav da društvo funkcioniše bolje ako njime upravljaju konkurentne interesne grupe koje operišu unutar slobodnog tržišta. Problem s ovom filozofijom, smatra Sol, jeste to što slobodno tržište stvara „nesvesnu civilizaciju“ koja potiskuje svaki oblik individualnog slobodnog izražavanja ili svest o većem opštem dobru. Na taj način konformizam uništava kreativnu suštinu ekonomije. Kompanije su danas prisiljene da kupuju talente pre nego da ih stvaraju u redovima postojećih zaposlenih. U međuvremenu, redukcije troškova demorališu radnike, a produktivnost opada. Kao što je rekao predsednik Petro-Kanade: „Smanjivanjem nećeš postati najveći“. Sol smatra da je Zapad poslednjih 25 godina proveo radeći na „sporom i mazohističkom samoubistvu“, iako su statistike koje navodi kako bi tu tezu podržao podložne diskusiji.

Ono što iznenađuje, imajući u vidu kompleksnost njegovih tvrdnji i bes sa kojim napada postojeće trendove, jeste da je knjiga naišla na podršku u nekim visokim krugovima. Džon Hauard (John Howard), nekadašnji premijer Australije, kao i Lojd Aksvorti (Lloyd Axworthy), nekadašnji kanadski ministar spoljnih poslova, neki su od onih koji su javno pohvalili knjigu, koja je u njihovim državama bila na listi best-selera. Za britanskog čitaoca još veće iznenađenje moglo bi da bude i to što su, iako je knjiga objavljena prvo u Kanadi, mnoge odlike korporativnog društva koje su u njoj navedene mogle da se identifikuju u planovima britanske vlade 3 godine kasnije. Sol, primera radi, skreće pažnju na to kako elita hvali tehnologiju kao sredstvo postizanja otvorenijeg i efikasnijeg društva, dok zapravo stalno pokušava da kontroliše protok informacija, ali nije u stanju da sagleda stvari van svog uskog stručnog područja. „Znanje se“ – kaže Sol – „danas daleko efikasnije koristi u pravdanju nepravde, nego u njenom sprečavanju“. U tom su kontekstu političari primorani da tvrde da su istorijske pojave poput globalizacije ili tržišta novca van njihove kontrole. Sol citira izjavu Tonija Blera u kojoj on objašnjava kako je globalno tržište „sobom donelo brojna praktična ograničenja – potpuno u suprotnosti sa principima – u domenu makroekonomske politike“.

Posledica toga je da politika postaje plitka i vezana za ličnosti, potpuno nesposobna da reši konkretne probleme nezaposlenosti, društvenog kolapsa i ekonomije. Veoma oštroumno, Sol skreće pažnju na učestalu upotrebu referenduma i ostalih mehanizama koji stvaraju iluziju postojanja direktne demokratije, dok se o pravim, složenim problemima diskutuje iza zatvorenih vrata. Džordž Grant je referendum opisao kao „odlučnost… nauštrb ‘mislenosti’“.

Solova argumentacija bi po mnogo čemu mogla da zvuči poput jeremijade nekog razočaranog levičara, ali je činjenica da ima dosta zajedničkog sa argumentacijom koju u knjizi Pobuna elita iznosi konzervativni istoričar Kristofer Laš (Christopher Lasch). Obojica primećuju da elite jednako preziru i sebe i masu, budući da preveliku vrednost pridaju individualizmu i konzumerizmu. Na žalost, kao ni Laš, ni Sol ne nudi konkretna rešenja za probleme koje je izazvao korporativizam. U slučaju javnog sektora, on oprezno predlaže vraćanje na klasičnu nacionalizaciju, tvrdeći da privatizacija javnih usluga odvraća važne finansijske resurse od novih oblasti za investicije i razvoj. Na jednom mestu on čak svim silama brani „državu dadilju“, tvreći da „većina onoga što čini – čini dobro“.

Međutim, daleko je snažniji njegov vapaj za radikalnom reformom školskog sistema u kojoj bi veća pažnja bila posvećena potrebi da se mladi uče samospoznaji i nekonformizmu. On nas podseća da Sokratova poruka „spoznaj sebe samog“ leži u centru svakog civilizovanog društva. Tragedija je u tome što su današnji nastavnici i, još gore, današnji univerziteti uvučeni u korporativistički sistem, opsesivno pokušavajući da od obrazovanja prave biznis umesto da mladima prenose dublje filozofske vrednosti. Po ko zna koji put Sol nas podseća da je poznavanje prošlosti od ključne važnosti za samospoznaju. Kao što je Ciceron rekao: „Onaj ko ne poznaje istoriju, osuđen je na to da zauvek ostane dete“.

Sol tvrdi da je ono što korporativizam čini tako zavodljivim jeste činjenica da nudi ono što Jung opisuje kao „nežan i bezbolan način ponovnog povratka u detinjstvo… u raj roditeljske brige“. Na obrazovanje se sve više gleda utilitaristički, umesto da se ono koristi kako bi se dali odgovori na pitanja ko smo i u kakvom bi društvu trebalo da živimo. Sola nije iznenadila razmišljanje britanske vlade da dozvoli četrnaestogodišnjacima da napuste školu kako bi se upisali na neki zanatski kurs.

Solovu sjajnu raspravu, koja je u suštini poziv na povratak zaboravljenim humanističkim vrednostima, treba prvenstveno da pročitaju oni koji osmišljavaju nastavni program. Onda bi se možda i setili da se obrazovanje ne svodi na puko učenje čitanja i pisanja. Na kraju krajeva, nijedna od tih sposobnosti i nema previše smisla ako ih koristimo samo za čitanje rešenja o otkazu.

 
Danijel Briten, The Observer, London, 14.06.1998.

Prevod sa engleskog Milana Babić

„Nesvesna civilizacija“ Džona Ralstona Sola se nedavno pojavila u srpskom prevodu (Karpos, 2010).

Peščanik.net, 24.01.2011.

Srodni link: