U prošlonedeljnom Siti presu, novinama namenjenim crnačkom stanovništvu, crnoputi kolumnista je napisao da bi bilo pogrešno talas neobuzdanog nasilja prema afričkim imigrantima pripisati ksenofobiji. Problem je, napisao je Andile Mngxitama, u “negrofobiji”. Ne strahu i mržnji belaca prema crncima, već crnaca prema crncima.

Najmanje 23 imigranta ubijena su prošle nedelje u predgrađima Johanesburga od ruke ljudi koji su donedavno bili žrtve aparthejda, najnemilosrdnijeg i najproračunatijeg sistema rasne eksploatacije u XX veku. U nekim slučajevima ljudi su živi spaljeni; u drugima su preklani. Hiljade imigranata potražile su utočište u policijskim stanicama i crkvama; izveštaji kažu da su neki od njih započeli dugo putovanje nazad u zemlju iz koje potiču.

Vlada predsednika Taboa Mbekija osudila je napade i, budući da su se stvari otele kontroli preko svake mere, uradila je nešto što nijedna vlada nije uradila od sredine osamdesetih, kada je nasilni P. V. Bota bio predsednik: poslala je vojsku u predgrađa.

Kako da objasnimo ovaj izopačeni izliv negrofobije u zemlji u kojoj bi, prema svakoj istorijskoj logici, belci morali da budu predmet crnačke mržnje? Time što u stvari nikada nije bilo sistematskih rasističkih incidenata ovog obima usmerenih protiv belih Južnoafrikanaca. A napadi na afričke imigrante i ubistva koja nad njima vrše crni Južnoafrikanci nisu ništa novo. Sve to se odigrava, doduše u manjem obimu, bar u tri poslednje godine. Ne samo u okolini Johanesburga, već i Kejptauna. A obični belci su ostavljani na miru čak i u najcrnjim danima aparthejda.

Umkhonto we Sizwe, naoružano krilo Afričkog nacionalnog kongresa, koje je Nelson Mandela osnovao malo pre nego što će otići u zatvor, bilo je mnogo mekše po ovom pitanju nego IRA ili ETA ili, nepotrebno je reći, Al Kaida. Uprkos tome što ima neposrednije i ubedljivije razloge da mrzi svoje ugnjetavače – i što mora da se bori protiv mnogo dubljih svakodnevnih nepravdi – ubijanje belaca nikada nije bila politika Umkhontoa, pa čak ni ubijanje belih političara. Dešavalo se i to, kada gorljivi borci uzmu zakon u svoje ruke; ali to je pre bio izuzetak nego pravilo.

Dakle, zašto negrofobija – i zašto sada? Suštinski razlog je ekonomija; ekonomija u zemlji u koju je na užasan način usađena kultura ekstremnog nasilja. Sa imigrantima ili bez njih, Južnoafrička Republika ima najveću, ili gotovo najveću, stopu ubistava u svetu za zemlju koja nije u ratu. U ovom strogo kriminalnom pogledu, crnci i belci su podjednako ranjivi.

Ali, pravi problem je to što je 40 odsto južnoafričkog crnačkog stanovništva nezaposleno, a dolazak negde oko pet miliona imigranata (približna brojka koja se najčešće navodi) teško da je recept za socijalni mir. Bilo gde. Zamislite da ima 40 odsto nezaposlenih u Britaniji, Francuskoj, Italiji ili Španiji i shvatićete kakvu je vrstu tenzija proizvela navala Zimbabveanaca, Mozambikanaca, Malavijaca, Somalijaca, Kongoanaca i Nigerijaca na Južnoafričku Republiku. Dodajte tome endemsko i krajnje siromaštvo i nikakvu vrednost ljudskog života i videćete da je možda čudo što stvari ne stoje još i gore.

Južnoafrička Republika danas izgleda kao američki Divlji zapad circa 1881, godine obračuna kod tumstonskog OK korala.To je zemlja ogromnog dinamizma i velikih prilika – i brutalnog, sveobuhvatnog bezakonja. Kada ljudi iz afričkih zemalja sa severa razmišljaju o selidbi na jug, na umu imaju ovo prvo, a ne ovo drugo. Odlaze u Južnoafričku Republiku iz istog razloga iz kojeg drugi Afrikanci odlaze u Zapadnu Evropu, ili Meksikanci i Salvadorci u Sjedinjene Države. Južnoafrička Republika je kontinentalna supersila, a Johanesburg je najnapredniji grad u čitavoj Africi. Po makroekonomskim pokazateljima Južnoafrička Republika je jedna od zemalja sa najimpresivnijim rastom. Njeni menadžeri ne prestaju da zadivljuju sve redom na Svetskim ekonomskim forumima u Davosu. Takođe je zadivljujuć nivo do kojeg se krupna crnačka srednja klasa uzdigla iz pepela aparthejda, ugašenog u aprilu 1994, kada je Mandela izabran za predsednika.

Ali, mikrorealnost je ružna za brojne pripadnike crnačke niže klase. A još i više kada shvate da moraju da se nadmeću za posao sa strancima koji su veoma često kvalifikovaniji od njih. Kao što Britanci dobro znaju, imigranti su po pravilu revnosniji i fleksibilniji radnici. Imigranti žive da bi radili.

Isto načelo važi i u Južnoafričkoj Republici, s tom razlikom što je verovatnije da će prosečni Zimbaveanac ili Nigerijac biti bolje obrazovan nego crni Južnoafrikanac, koga su sve vlade u aparthejdu učile da bude “drvoseča i pumpač vode”. Svrha toga je bila da se crncima ne dozvoli da se nadmeću za posao sa belcima. Danas, sa obrazovnim sistemom koji daleko zaostaje za drugima, ne mogu da se nadmeću sa strancima za one lošije poslove. Zbog toga se osećaju ljituto, nemoćno i ozlojeđeno. A i gladno. Ovaj problem je ogroman i zasenjuje po ekonomskoj složenosti i društvenoj štetnosti poteškoće koje izaziva imigracija u Zapadnoj Evropi.

Južnoafrička vlada i lokalni lideri pod velikim su pritiskom da spreče opasnije otimanje situacije kontroli; da se pobrinu da ubistva ne postanu masakri.

John Carlin, “Blame it on apartheid’s cruel legacy of bad schooling and joblessness”,

The Observer, 25.05.2008.

Prevela Olja Petronić

Peščanik.net, 27.05.2008.

BLACK LIVES MATTER
IZBEGLICE, MIGRANTI