Foto: Slavica Miletić
Foto: Slavica Miletić

Krajem novembra održan je Sajam knjiga u Ljubljani. Nije bio ni tako mali kako bi se očekivalo po nestanku mnogih malih i srednjih izdavačkih kuća, uz stalno visoke cene knjiga, sa sve manjim kupovanjem knjiga i nestajanjem čitalačke kulture. Desio se, naravno, i skandal: šarlatan bez akademskih prerogativa, lažni psihoterapeut i stalni gost sumnjivih tv-internetskih „razgovora“ u kojima dva ili tri gospodina pod gasom pljuju i psuju, izdao je knjigu Prvi pol, koja je puna seksizma i nepodnošljivih nebuloza, zamišljena kao „odgovor“ Simoni de Bovoar. Mnoge ženske organizacije su se pobunile, napisano je nekoliko javnih pisama i peticija, i došlo je do opšteg konsenzusa da na tu provokaciju ne vredi verbalno odgovarati, jer će to autor iskoristiti za ličnu promociju. To se dešavalo i ranije – proglasio bi da su ga feministkinje napale na nekom skupu, a prisutni se sećaju da se uopšte nije javljao za reč… To je i razlog što ovo žalosno ime i ne pominjem. Uprava Sajma knjiga odgovorila je, očekivano i ofucano, da štiti slobodu govora i da je uostalom autor platio vreme i prostor. Isto su uradili i neki manji izdavači, pa im mesto nije dodeljeno… Uz ovo malo spoplitanje, neizbežno kad se mešaju tržno/poslovno i razumno, policajci su slučajno bili prisutni na predstavljanju knjige (inače ih se na sajmu nigde ne vidi), na kojem je autor istovremeno bio i moderator. Veći broj žena zauzeo je sedišta, koja su onda okrenuta leđima autoru, i zatim su čitale knjige, neke su plele i heklale. Začuo se pokoji razgovor, bilo je dosta kašljanja, neko je postavio i nezgodno pitanje, na šta su ga odmah okružili policajci. Desničarski portal Nova24TV odmah je doneo vest – ne šalim se – da je ovom opasnom feministi – smrdelo iz usta, na sir: valjda iz policijskih izvora. Autor je bio vidno preplašen i patetičan, a zatim na svom bunjištu, sutradan, očekivano prostački.

Kako je mogućno da je danas, sedamdeset godina docnije, Simon de Bovoar još uvek meta napada kao i onda kada je knjigu izdala? Da li smo mi krive/krivi za to? Deo krivice je izvesno naš, bar onih koje smo se rodile u doba izlaska knjige, ali nije ni manji deo krivice onih koje su sledile. Ja ću govoriti samo o jednoj krivici, koja je u velikoj meri zavisna od jednostavne marljivosti. Reč je o istoriji žena.

Simon de Bovoar je kritikovala Frojda i Adlera, a sa druge strane Fridriha Engelsa – premda bi tačniji termin za ovog poslednjeg možda bio – otpuhnula ga je. U sva tri slučaja jedan od njenih ključnih argumenata bio je nepoštovanje istorije žena. Za nju je naime istorija žena dokaz da je promena ne samo mogućna nego i nužna, te da negde na kraju, daleko u budućnosti, muškarci moraju u istoriju uvesti polnu/rodnu jednakost, u mome ličnom rečniku jednakost soja. Simon de Bovoar ne predlaže modele i metode ženske istoriografije, već samo ukazuje na prazno mesto u fantomskom tekstu svetske istorije. Taj fantomski tekst ne samo da ne postoji, nego je i nemoguć, jer bi ga – kad bi postojao – činile pojedinačne istorije, koje su uglavnom opredeljene kao nacionalne. Na svu sreću, upravo je u Francuskoj (škola Anala i docnije istorijska antropologija) nastala istoriografija koja „događajnoj“ istoriji imena i datuma suprotstavlja mikroistoriju, istoriju svakodnevice, istoriju tela, uz stariju i ne savršeno definisanu istoriju ideja. Tek u ovakvom istoriografskom svetu može se govoriti o istoriji žena. Istoričarka žena još uvek ima najmanje dvojnu prepreku preko koje tek može da epistemološki zasniva svoje istraživanje. Jedno je imanentna prisutnost smanjivanja ženske uloge, vidljiva i kod velikih modernih istoričara (recimo Fernana Brodela), a drugo je nacionalno koncipirana istorija. Za „nacionalni“ koncept istorije nema ubedljivih epistemoloških osnova, glavna je politička. Nacionalno je bez izuzetaka globalno povezano sa patrijarhalnim. Patrijarhalno samo pod određenim uslovima, uglavnom u nacionalističkim naracijama, pripušta žene u nacionalnu istoriju. Istoričarka žena tu ima dve mogućnosti, da širi i obogaćuje nacionalni kanon, uz neizbežne žrtve, ili da kritikuje i preoblikuje istoriju soja: sa tim ciljem mora da svoje istraživanje produbi rezultatima, interpretacijom rezultata, svojim istraživanjem, što podrazumeva interdisciplinarno uplitanje sociologije, sociologije kulture, etnografije, folklora, arheologije… Kad kažem „istoričarka žena“ time mislim i na književnu istoriju i uopšte kulturnu istoriju.

Može li u tome pomoći Drugi pol Simone de Bovoar?

U doba kada je knjiga izašla, nijedna humanistička disciplina obeležena odrednicom žena/žensko nije postojala: patrijarhat, odnosno samosvesni/jedini subjekt istorije i filozofije bio je za sebe samoga potpuno slep. To tada nije promenila ni nova i zastrašujuća svest o upravo završenom ratu, genocidu, realnom kraju čovečanstva oličenom u atomskoj bombi. Ni egzistencijalizam nije pitanja postavio drugačije nego kao pitanje (sa sumnjom) muškom čovečanstvu. Smišljen, branjen i pobednički oblikovan bez žena (za razliku od prvog svetskog rata), taj rat dečaka je jedino u onom delu sveta koji je odmah proglašen neprijateljskim dao ženama više prava nego igde i ikada. U većini zapadnih država tek je posle drugog svetskog rata dato glasačko pravo ženama (tako i u Francuskoj), ali je u novim socijalističkim zemljama, koje su brzo posle rata pale u novu zavisnost u sovjetskom bloku (sem Jugoslavije), to bio samo početni korak u pridobijanju novog društvenog statusa i društvenih usluga – besplatnih, naravno. Zato uopšte nije besmisleno podsetiti da su i sovjetski blok i Jugoslavija imali poseban položaj u političkom opredeljivanju Simone de Bovoar, kao i njenog najpoznatijeg partnera. Treba dakle misliti na to koliko je u feminizmu zapadnoga sveta bilo ideološkog kočenja i ograničavanja zbog položaja žena u socijalizmu, sovjetskom i jugoslovenskom: pararelizam je docnije patrijarhalno ojačan na drugoj strani time što se ideološki otklanjao zapadni feminizam kao „nepotreban“, posebno kada je jugoslovenski sistem pripustio potrošačko ponašanje i patrijarhat zajedno, da bi bolje kontrolisao žene. Ne zaboravimo ni za trenutak da je u periodu velikog oslobađanja misli i kulture u osamdesetim godinama prošloga veka kod nas većina liberalnih intelektualaca bila izrazito – i sasvim neometano i nereflektirano – antifeministička. Čast izuzecima, kao što je bio Nebojša Popov.

Simon de Bovoar, posebno u prvome delu Drugog pola, gde se bavi istorijom žena, nije imala primere disciplinarnog prodora sa ženskim indeksom, jer toga naprosto nije bilo. Sve što je mogla, bilo je da iskoristi podatke iz postojeće istorijske produkcije, i to je i učinila. To je nužno suzilo perspektivu, ali je uspela da izvuče linije eksploatacije, ženskog prihvatanja seksualnog reda i kontrole i izrazite slučajeve opiranja i oslobađanja. U drugome delu knjige vraća se istoriji žena u vezi sa istorijom prostitucije. I uz svu suženost pogleda i odsutnost feministički orijentisanog istorijskog rada toga doba, ona uspeva da odredi izuzetno značajnu osobinu istorije žena, prijemčivost istosojnog erotizma. Taj ključni deo istorije tela o kojem je pisala Simon de Bovoar nije, trideset godina docnije, uhvatio Mišel Fuko, ali ga je, u devedesetim godinama, sjajno analiziriao u njenom delu jedan klasičar, teoretičar i aktivista LBGT, Dejvid Halperin. Nimalo čudno: upravo u klasičnim studijama odnosno studijama antičkog sveta pojavila se, po prvi put, humanistička istorijska disciplina, ženski indeksirana – antičke ženske studije. Datum nastanka je kraj šezdesetih godina prošlog veka, kada su se počele pojavljivati i studije roda, za mene soja (gender studies). Kako to obično biva, Simon de Bovoar nije u tim studijama dugo dobila priznanje u obliku pravične ocene njenih zaključaka. Upravo zato treba ponovo čitati njenu knjigu, oba dela, i uz priznanje filozofske populacije i filozofskog feminizma istaći njene zasluge za istoriju žena. Pretprošle godine izašla je knjiga veoma poznate žene – istoričarke antike, Meri Bird, koja se uključuje u aktualnost i jedna je od najprisutnijih opinion-makera u svetu, Manifest – žene i vlast. Meri Bird dokazuje kako je za naše razumevanje današnje politike soja i odnosa žena i vlasti istorija neophodna, a antička posebno – ne samo zato što daje ogromno obilje podataka, nego i zato što ti primeri otvaraju manje više sve što je danas u feminizmu vredno rasprave. U tome smislu, i Simon de Bovoar pre sedamdeset godina i Meri Bird danas pokazuju da je rana istorija žena nužni deo feminističkog obrazovanja i nužni korak u feminističkom aktivizmu. Drugim rečima, da stvari ne počinju sa „istorijskim“ feminizmom strogo postavljenim na kraj osamnaestog veka, već se feminizmi moraju proučavati sve dok sežu podaci o njima i… ženama.

Zahtev za istorijom žena koji je postavila Simon de Bovoar nije lak i jednostavan. Kada pregledamo akademsku produkciju o feminizmu u poslednjih sedamdeset godina, više je nego očigledna prevaga teorije nad istorijom. Biću pomalo zlobna, pa ću reći da je lakše teoretizirati, a i brže donosi slavu i uticaj, nego što je dugotrajno, mučno i ni u akademskoj populaciji ne mnogo čitano istraživanje – sem u slučaju dobro uhvaćene popularizacije, uvek u vezi sa političkim kompromisom. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, potreba za istorijom žena uglavnom se usmeravala u „kanonske“ studije, otkrivanje zaboravljenih imena i života, neobjavljenih rukopisa, zaboravljenih, cenzurisanih, ili sve zajedno. U najvećem broju slučajeva, otkriće je ostajalo u krugovima feministkinja, retko su se neokanonizacije organizovale u širu istorijsku perspektivu, a skoro nikada pravi cilj kanonizacije nije postignut – integracija otkrića u vladajuću istoriografsku sliku prošlosti. Možda je to pitanje vremena, čime se istraživačice postavljaju u isti položaj kao i objekti njihovog istraživanja… Takvo iskustvo sam i sama imala. Tako je, do nedavno, umesto preglednih zbornika i udžbenika, trebalo za domaću istoriju pregledati, recimo, brojeve ProFemine. Danas, sem zbornika i reprinta, postoji i smeli pregledni istraživački rad, kao što je to delo Svetlane Tomić i Jelene Petrović.

Zbog ovakvih lokalnih situacija i zbog globalnog sporog razvoja istorije žena, delo Simon de Bovoar i danas deluje ne kao istorijski primer, nego kao živi podsticaj.

Literatura uz prikaz

Mary Beard, Women & Power: A Manifesto, Profile Books, 2017.

Halperin, David M., One Hundred Years of Homosexuality: And Other Essays on Greek Love, New York, Routledge 1990.

Tomić, Svetlana, Slavne i ignorisane: Ka kritičkoj kulturi pamćenja, Beograd, Alfa BK univerzitet, 2018.

Petrović, Jelena, Women’s Authorship in Interwar Yugoslavia: The Politics of Love and Struggle, Palgrave, 2019.

Peščanik.net, 27.12.2019.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)