Puno je načina na koji se tragedija ovih naših prostora, u kojoj još uvijek živimo, može predstaviti, ali je jedan od uvjerljivijih onaj putem priče o životu i radu Slavenke Drakulić. Jer u nekom sretnijem raspletu mi ne bismo izabrali gori od dva puta kojima se društvo kretalo osamdesetih godina, onaj pobjede klerikalnog nacionalizma, učvršćivanja patrijarhata, militarizma, ideje da je nasilje rješenje i slavljenja zločina. Pored toga što je sve ovo užas samo po sebi i što je unesrećilo čitave zemlje, regije, gradove i ljude za sljedećih nekoliko desetljeća, izbor ovog puta je tim tragičniji, što je postojala i druga mogućnost, odnosno drugi put. A to je onaj u kojem je dobar dio društva već praktično živio u modernizmu epohe, potpuno okrenut Europi i svijetu, koji je medijski, muzički, filmski i književno bio u najkreativnijoj fazi, koji je već počeo osvajati političke slobode za sebe, ali koji nije dovodio u pitanje logiku zajedničkog življenja na ovim prostorima. Taj dio društva je, štoviše, doista živio sa sviješću da je ovdje riječ o jedinstvenom kulturnom prostoru i upravo je taj dio društva, odnosno njegovi akteri, platio najveću cijenu raspada zemlje i života u novoj stvarnosti. No, ono što istovremeno i ohrabruje i dodatno rastužuje je to da je najveći dio tih ljudi pružio aktivni otpor nasilju, ratnim zločinima i nacionalizmu, zapravo nastavljajući raditi u nekom dubinskom smislu ono što su radili i u vremenu prije toga, a to je pomjeranje granica slobode i borba za drugačije društvo.
Slavenka Drakulić koja je, unatoč višedesetljetnoj teškoj bolesti, iznenada preminula, praktično u momentu u kojem joj je objavljena nova knjiga „Zašto nisam naučila kuhati“ i od koje se brojni ljudi u postjugoslavenskim zemljama, a najviše u Hrvatskoj, opraštaju kroz sjećanja, detalje i vlastite emocije, dok nacionalistički fanatici slave njezinu smrt, predstavlja možda i najbolji primjer sudbine onog boljeg i talentiranijeg društva iz osamdesetih koje se našlo u jednom potpuno drugačijem svijetu od onog kojeg su zamišljali. Pokušajmo zamisliti što bi bilo da nije bilo rata, da mitinzi istine i opsjednutost teritorijima, povijesnom mitomanijom i idejom nezavisne nacionalne države, uz obaveznu retradicionalizaciju nisu pobijedili i da je Jugoslavija, uz presudnu ulogu saveznog premijera Ante Markovića, preživjela, uspostavila demokratsko društvo i poredak i ušla u tadašnju Europsku zajednicu, ostajući vjerna svojoj partizanskoj tradiciji i modernizmu koji je svakako već dolazio na veliku scenu. Slavenka Drakulić do tada je već objavila „Smrtne grijehe feminizma“, vodila kultnu polemiku s Igorom Mandićem, napisala „Holograme straha“, iznoseći u javnost iskustvo teške bolesti i liječenja, pisala je u ozbiljnim medijima Startu, Danasu i NIN-u, postala je na neki način zvijezda i koristila je taj postignuti status za prosvjetiteljsko djelovanje na društvo. Što je rad kojeg bi sasvim sigurno nastavila u mirnodopskim okolnostima. Sve navedeno vrijedi i za Dubravku Ugrešić, jednu od onih s kojom je podijelila titulu „vještice iz Ria“, odnosno nacionalne izdajnice ranih devedesetih. Obje su nakon toga završile u emigraciji, Dubravka u zapravo trajnom egzilu i ogorčenosti koje je bilo prisutno u svemu što je od tada radila, a Slavenka u privremenom. Obje su također postale i europske literarne zvijezde tada, pišući o bliskim temama raspada socijalizma i Jugoslavije, s tom razlikom što se Slavenka Drakulić zapravo do kraja vratila u hrvatsku javnost, pišući komentare u vodećim medijima i lišena ogorčenosti. Ta sposobnost pa i želja da krene dalje, ne osvrćući se pretjerano na mržnju koja je bila usmjerena prema njoj prilično je rijetka. Jednako kao što je rijetka sposobnost kvalitetnog bavljenja različitim temama, od raspada socijalizma i ulaska u Europu, kroz knjige „Caffe Evropa“ i „Kako smo preživjeli“, preko biografskih romana posvećenih Fridi Kahlo i Milevi Einstein, pa sve do možda i vrhunca njezinog opusa, knjige koja je nastala zahvaljujući tome što je pratila suđenja ratnim zločincima u Haagu, napisavši onda knjigu „Oni ne bi ni mrava zgazili“, o svim tim zločincima i tome kako su izgledali u kontekstu suđenja i zatvora. Slavenka Drakulić napisala je puno knjiga, borila se hrabro s društvom koje joj je bilo zadano i s njegovim nazadnjaštvom i nasiljem, istovremeno je uspjela i u Europi, imala je ogromnu snagu da se desetljećima nosi s bolešću i sa zlobom i egzilom i ostat će trajna inspiracija nekim budućim heroinama koje će se nužno pojaviti.
Odnos pak službene, nacionalističke Hrvatske prema njoj nije se bitno promijenio od devedesetih kad su je natjerali u egzil, do danas, kad se vijest o njezinoj smrti objavila pri kraju dnevnika HRT-a, uz tekst sućuti ministrice kulture, pun općih mjesta i s vidnim zaobilaženjem teme njezinog egzila. No, Slavenka s tim svijetom nije imala ništa, niti mu je ikad željela pripadati. Na kraju, pisac Ivan Salečić je na facebooku objavio jedan razgovor s njom, objavivši da je zahvaljujući tom razgovoru saznao njezino izvorno prezime, Sušanj, koje jasno svjedoči o njezinom riječkom porijeklu.
Ono pak nije bilo nebitno u formiranju ličnosti koja je svijet gledala očima otvorenog, liberalnog i kompleksnog lučkog grada.
Peščanik.net, 22.06.2026.
SLAVENKA DRAKULIĆ NA PEŠČANIKU
JUGOSLAVIJA
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Slavenka Drakulić ili kakva je ova zemlja mogla biti - 22/06/2026
- Navijanje i emocije, BiH i Hrvatska - 15/06/2026
- Zašto Crna Gora može, a BiH ne može? - 23/05/2026
