Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Prekjuče su se naprednjaci okupili u novosadskom Spensu. Bio je to njihov poslednji predizborni miting pred ćutanje. Skoro svi su bili dovezeni odnekud, mobilizacija je sprovedena autobusima, omiljenim borbenim sredstvom za masovne invazije.

Moguće je da su članovi SNS-a već umorni od takvih karavanskih hodočašća, ali se bezvoljnost zataškava poslednjim snagama masovne odanosti. Obaveza je da se nose transparenti sa pametnim porukama i da se tamo, na saboru pokaže elan, snaga i energija. Ne sme da se klone pred naporima, malodušnost nije dopuštena. Aplauz predsedniku mora da bude snažan i ubedljiv, ako je moguće frenetičan. Vikari koji prvi kliču su najgrlatiji i oni imaju program uzvikivanja: šta, kako, koliko puta i kad! Svi su dužni da ih podrže, klicanje mora da ima svoj produženi odjek. U svakom trenutku mora da se pokaže snaga i odlučnost.

To su otprilike neke smernice koje svaki starešina autobusa deli nevoljnicima koje vodi. Smisao mitinga je uveravanje članstva da poraz nije moguć i da takva odlučnost bude pokazana i pred čovekom koji nije predsednik stranke i ne učestvuje na izborima. Ali zna kako se pobeđuje. Bar je znao do sada.

Skup u Novom Sadu je imao posebnu važnost. Taj grad teži za slobodom i opire se koliko može. Za česte naprednjačke autobuske najezde jug Srbije je meko tkivo, čini se da se tamo najlakše prodire i lako opstaje. Novi Sad je jedan od najznačajnijih radikalskih trofeja, i zbog toga je ostavljen kao poslednji predizborni dokaz snage.

Još pre nekoliko godina A. Vučić je poslao brata Andreja kao poverenika familije za Vojvodinu. Sa Vučevićem koji se drži posebne vrste ekstremizma, Novi Sad je militarizovan do nivoa pretvaranja u tvrđavu naprednjačke sekte, iako nije moguće napuniti Spens Novosađanima. A to znači da je svaka sila vlasti nad Novim Sadom delegirana putem posebno izabranih kadrova.

U Novom Sadu je ponovo pokrenuto klicanje koje je Marko Đurić sa Milanom Radoičićem smislio na Kosovu posle neke ubedljive pobede. Slika je poznata i kao ulizivačka parodija, koja je vremenom postala uobičajeni predtekst za javnu zajebanciju. Marko Đurić (sada ekselencija u Vašingtonu) je pozvao A. Vučića telefonom ne bi li mu pokazao grupu ljudi koja se nečemu raduje, skače i gura se pred spravu, uz urlike koje je Đurić započeo a prihvatili ostali pobednici: Aco Srbine, Aco Srbine…!

Vremenom, to je postalo klicanje za izrugivanje, Aca Srbin je parola bez ritma i smisla, nema u sebi ničega. A. Vučić je onaj kome najmanje pristaje takva vrsta ovacija. On je antiteza tipskog nacionalnog heroja i mitskog Srbina, čak i u rugobnoj parodiji. Aca Srbin je nesrećna dosetka tapšača Đurića, koji je pre nje već iscrpeo skoro sve iz zbirke svoje neprijatne servilnosti.

A ipak, u Spensu se orilo: Aco Srbine, nešto što je zvučalo kao neželjeno no masovno zavitlavanje monarha, protiv čega se nije moglo ništa. Aca Srbin krajnje nepodoban za bilo koje klicanje osim one skaredne parole na stadionima, koju nikakva sila nije mogla da spreči. Čak je među socijalistima uzvik i novokomponovani napev „Vučiću pederu“ postao himna kultu. Aca Srbin se čak ne može ni otpevati.

U Spensu je, bar simbolično ali upadljivo bio i Nikola Jokić, sportska zvezda koja je svoje veliko ime dala na doboš SNS-u. Najpre je Lazar Ristovski pozvao dovedene da kliču Jokiću, pa se čulo „Nikola, Nikola…!“ Glumac je još rekao kako se širi mržnja prema košarkašu, samo zbog toga što je pristupio pobedničkom timu.

Ta epizoda je pokazala sve sumnje u značaj slave i izbor pripadanja, pa je klicanje najboljem košarkašu u NBA postalo tužno i besmisleno. Ali je ipak pretilo da baci u senku živi spomenik kome se čak i Nikola poklonio, te je ponovo počelo masovno zajebavanje boga: Aco Srbine, Aco Srbine!

Aca Srbin je podizao stisnute pesnice prema gore, u navodnoj nameri da primiri pobedničku ekstazu nad Jokićem, Srbijom i svime što se može poraziti.

Onda je rekao da su ljudi koji su podržali SNS izloženi linču, posebno dvojica Nikola. Košarkaš Jokić i grobovlasnik Pejaković, čovek koji je prijatelje iz benda prodao za SNS. Svi koji u nečemu nešto vrede, nastoje da odu tamo gde je najbolje. Svet je za Jokića mali ali je SNS nesagledivi svemir.

Govorio je i Tipsarević rekavši da je u Novom Sadu upoznao ljubav svog života, a da je sada na najboljem mestu sa najboljim ljudima i odatle može da ostvaruje svoje visoke ciljeve.

Skup je završen uverenjem u pobedu stranke koja ne gubi. Još jednom se čulo Nikola, Nikola, a zatim Aco Srbine! Bilo je to završno klicanje skupa koji je potom smešten u autobuse i razvezen po Srbiji.

A ovaj tekst nastaje kao zbir mučnih utisaka pred ćutanje.

Peščanik.net, 14.12.2023.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)